Piše Dino Brumec

Na samom početku 2022. godine, kada Vladimir Putin još uvijek nije poslao vojsku u novoj etapi invazije na Ukrajinu, glavna je vijest u svijetu na nekoliko dana postao prosvjedni pokret u Kazahstanu. Demonstranti su se uskoro sukobili s policijom i država je naredila vojsci da svim sredstvima slomi nezadovoljne grupe. Ukupno je stradalo 225 ljudi. Predsjednik Kazahstana Kasim Tokajev pozvao je vojsku Ruske Federacije, svog najbližeg saveznika, da dođe uspostaviti red. Traženo – učinjeno, trupe susjedne države umarširale su u zemlju i pomogle smirivanju stanja. Manje od dva mjeseca nakon toga Putin je pokrenuo svoju invaziju, a u lipnju je kazahstanski lider Tokajev gostovao na Međunarodnom ekonomskom forumu u Sankt-Peterburgu gdje je, pred samim Putinom, upitan hoće li njegova vlada priznati nezavisnost samoproglašenih “narodnih republika” u Ukrajini, Donecka i Luhanska, čije je “oslobođenje” Rusija predstavila kao razlog za intervenciju. Tokajev, Putinov saveznik, bio je jasan – neće.

– Kazahstan ne priznaje kvazidržavne teritorije što, po našem mišljenju, Luhansk i Doneck jesu. Izbio bi kaos u svijetu kada bi se pojavile stotine novih država, unatoč tome što postoji konflikt između legalnih principa teritorijalnog integriteta država i prava naroda na samoopredjeljenje – rekao je Tokajev.

Koji je bio razlog za tu pobunu? Strah od sankcija Zapada i izolacije? Da, ali još više strah niza zemalja nastalih na razvalinama Sovjetskog Saveza, koje su većinom ruski saveznici, da su one sljedeće, i da bi Putin mogao iskoristiti navodni loš tretman ruskog naroda na njihovu teritoriju i uspostaviti narodnu republiku, i zatim je de facto pripojiti Rusiji. Nakon što je Putin napao Ukrajinu, taj se strah dodatno povećao. Kazahstan i Rusija dijele drugu najveću granicu na svijetu, dugu čak 7500 kilometara.

Kazahstanci vjeruju da imaju razloga za skepsu prema dugoročnim ruskim namjerama, Putin je primjerice 2014. čestitao tadašnjem predsjedniku te zemlje što je “uspostavio državu na teritoriju na kojem nikad prije nije bilo države”. Isto tako, znameniti ruski književnik i sovjetski disident Aleksandar Solženjicin u vrijeme polaganog raspada Sovjetskog Saveza 1990. smatrao je da Rusija i Ukrajina moraju nastaviti živjeti kao jedna država. Još zanimljivije, kao dio te “slavenske jezgre” vidio je i sjever Kazahstana.

Kazahstan i Rusija ostaju saveznici, ali odnosi dvije zemlje nisu na zavidnoj razini. Od lipnja do srpnja Moskva je čak zatvorila naftovod koji prenosi crno zlato od Kaspijskog mora do ruske luke na Crnom moru. Sredinom srpnja ponovno je otvoren, ali između dvije zemlje ostala su brojna neodgovorena pitanja. Tokajev je rekao da će se pridržavati zapadnih sankcija, i više je puta pokazao da ne želi da Kazahstan bude izoliran i u lošim odnosima sa Zapadom.

Zamjenik ministra vanjskih poslova njemačkim je novinarima u ožujku rekao da Kazahstan ne želi biti s krive strane nove željezne zavjese.

Sovjetski Savez raspao se na samom kraju 1991. godine i iz njega je nastalo 15 država. Tri od njih, baltičke republike, odavno su dio NATO-a i Europske unije, te ih više ni Rusija ne promatra kao dio svoje sfere utjecaja, iako u njima živi znatan broj etničkih Rusa koji desetljećima optužuju vlade te tri zemlje za diskriminaciju. No, od preostalih deset, ne računajući Rusiju i Ukrajinu, samo je Bjelorusija stala u ožujku uz rusku invaziju na glasanju u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda. Zanimljivo, Bjelorusija se od svih zemalja nalazi i u najtežem položaju s pozicije očuvanja nezavisnosti. Dvije su zemlje još u 1990-ima potpisale sporazum o integraciji, i budući da je bjeloruski diktator Aleksandar Lukašenko sve bliži Putinu, neki misle da bi Rusija možda mogla i formalno integrirati Bjelorusiju putem dogovora dvojice predsjednika.

– Do prije dvije godine Lukašenko se nije dao, postojali su usponi i padovi u odnosima, i Moskva je prije znala i kažnjavati Bjelorusiju. No, nakon prosvjeda u Bjelorusiji 2020. Lukašenko je postao agent Rusije, no to je opet savez dva režima, ili dvojice predsjednika. Ostatak Bjelorusije ne mrzi Ruse, ali vjerojatno želi očuvanje neovisnosti, i moguće je da će doći do formalnog ujedinjenja, ali to povećava rizik od velikih prosvjeda u Bjelorusiji. Hoće li to biti jezičac na vagi koji će raspaliti emocije građana koji bi se protiv toga mogli pobuniti? – pita se profesor na Fakultetu političkih znanosti i stručnjak za Rusiju i postsovjetski prostor Davor Boban.

I sam je Lukašenko priznao da je Krim dio Rusije tek na kraju 2021. godine, dok je prije toga i on strahovao da bi Putin mogao slučaj anektiranog poluotoka iskoristiti kao predložak za apsorpciju Bjelorusije. Danas je Lukašenko potpuno ovisan o Rusiji koja je Ukrajinu napala i s teritorija Bjelorusije.

Ostale zemlje nastale raspadom SSSR-a s Moskvom imaju komplicirane odnose. Važno je reći da je, uz neke iznimke, Rusija za mnoge tamošnje narode obećana zemlja. Ne radi se o samo o međudržavnim odnosima ili pak osjećajima političara. Mnogi ljudi iz dijelova Ukrajine, Moldavije, Tadžikistana ili Kirgistana rade u Rusiji. Neki žale za raspadom moćnog sovjetskog carstva. Stanovništvo je prorusko, to primjerice pokazuje i istraživanje američkog Wilson Centera iz 2020.: na pitanje koja velika sila je najveći prijatelj njihove zemlje, Rusiju je navelo 81% Kazaha, 87% Kirgiza te 78% Tadžika. S druge strane, Sjedinjene Države su prvi odabir manje od 5% građana u sve tri zemlje. U Kazahstanu su lokalni istraživači, koji su financirani sredstvima iz Njemačke, u travnju objavili rezultate anketa koje upućuju na osjetnu podršku ruskoj invaziji. Četiri puta više građana (39%) podržava ruski napad nego što ih je solidarno s Ukrajinom (10%). U prvom stranom posjetu nakon početka rata, Putin je krajem lipnja posjetio Tadžikistan i Turkmenistan. Rusija za zemlje bivšeg SSSR-a ima i udomaćeni naziv – “blisko susjedstvo”, mnogi to tumače kao sferu utjecaja na koju Moskva vjeruje da ima pravo. To je i bio jedan od razloga zašto je Rusiju toliko razgnjevila želja Ukrajine, najvažnije zemlje iz bliskog susjedstva, da uđe u NATO.

Nasuprot proruskih zemalja u središnjoj Aziji, neke države bivšeg SSSR-a nisu u dobrim odnosima s Moskvom otprije. U nekima Rusija kontrolira čak i dio teritorija, separatističke regije Pridnjestrovlje (Moldavija) te Južnu Osetiju i Abhaziju (Gruzija). Odnosi Rusije i Gruzije pali su na toliko niske grane da su 2008. dvije zemlje ratovale, a Moldavija posebno strahuje da bi mogla biti sljedeća meta Moskve jer se Pridnjestrovlje nalazi blizu Odese u Ukrajini. Do prije nekoliko godina čak je i u Moldaviji vladala socijalistička vlada, bliska Putinu, no trenutačni prozapadni lideri traže integraciju sa Zapadom.

Rat je posebno snažno utjecao na dvije regije – središnju Aziju i Kavkaz. Središnju Aziju čini pet država, odnosno “stanova” – veliki Kazahstan, totalitarni Turkmenistan, mnogoljudan Uzbekistan te siromašni Tadžikistan i Kirgistan. One itekako ovise o kretanjima u ruskom gospodarstvu. Čak trećina BDP-a Kirgistana i više od četvrtine Tadžikistana čine doznake koje gastarbajteri iz Rusije šalju svojim obiteljima. Nijedna od tih zemalja nije javno podržala ruski napad na Ukrajinu (najbliže tome došao je predsjednik Kirgistana), što Moskvu toliko i ne ljuti tako dugo dok se te zemlje suzdrže od otvorenog kritiziranja Putinovih postupaka. To se i dogodilo kada je u ožujku ministar vanjskih poslova Uzbekistana Abdulaziz Komilov rekao da njegova zemlja neće priznati Luhansk i Doneck kao nezavisne države te je zatražio da “vojne akcije i nasilje moraju biti odmah zaustavljeni”. Uzbekistan priznaje teritorijalni integritet Ukrajine, nije zaboravio dodati. No, ni Putin mu to nije zaboravio te je Komilov u travnju podnio ostavku na mjesto ministra, a mnogi analitičari zaključili su da je to napravio nakon pritiska iz Moskve. Radi se o moćnom političaru koji je, u dva različita mandata, proveo čak 19 godina kao šef diplomacije. Nekoliko mjeseci poslije, nakon što se malo slegla prašina, predsjednik Uzbekistana zaposlio ga je kao svog savjetnika.

– Zemlje su uplašene, u prvom redu Kazahstan, manje Turkmenistan ili Uzbekistan koji ne graniče s Rusijom. U Kirgistanu i Tadžikistanu pak nalaze se dvije ruske vojne baze, i u svakoj od tih država smještena je po jedna ruska divizija. Tadžikistan je jedna od najviše autokratskih država, zajedno s Uzbekistanom i Turkmenistanom, vjerojatno joj je to interes jer je siromašna, i želi imati ruske vojne snage na svom teritoriju zbog sigurnosnih razloga. Slično je i u Kirgistanu. No, Kazahstan je u najgorem položaju, na sjeveru te zemlje žive pretežito Rusi koji i gledaju preko granice u Rusiju. Doživio sam to i prije pet-šest godina u Astani, današnjem Nur-Sultanu, kada me na ulici zaustavila grupa mladih ljudi od 20-ak godina koja me pitala “što vi mislite o ruskoj duši?” Rusi u toj zemlji imaju snažan nacionalni identitet i da ih sada Putin pita “želite li postati dio Rusije”, oni bi vjerojatno skočili i pristali na to. No, pitanje je hoće li to iskoristiti – govori hrvatski politolog Davor Boban.

Druga regija na koju je razvoj rata u Ukrajini jako utjecao jest Kavkaz u kojem traje otvoreni i dugogodišnji spor Armenije i Azerbajdžana oko Gorskog Karabaha, teritorija koji kontroliraju Armenci, ali se nalazi unutar Azerbajdžana. Zemlje su dva puta žestoko ratovale zbog njega, drugi put ujesen 2020., kada je u šest tjedana rata stradalo čak sedam tisuća vojnika. Azerbajdžan je ostvario vojnu pobjedu, preokrenuvši poraz u 1990-ima te je osvojio znatan dio teritorija, ali Armenci još kontroliraju glavni grad regije Stepanakert. Armenci su posljednjih mjeseci signalizirali da su spremni na političke ustupke, a neki smatraju da je na to utjecao i Putinov ratni pohod u Ukrajini zbog čega Moskva ima sve manje resursa održavati mir u Karabahu za što je zadužena prema primirju koje su potpisali Armenija i Azerbajdžan. Armenija je pokrenula normalizaciju odnosa i s Turskom, a dvije zemlje došle su blizu toga da otvore međusobnu granicu koja je zatvorena već 30 godina. Potpisale su sporazum o tomu da će granicu moći prijeći građani trećih zemalja, što je prvi korak k normalizaciji. Erevan je već prije sramežljivo pokazivao da želi povećati neovisnost u odnosu na Moskvu.

– Svi govore kako su Ukrajinci krajem 2013. prosvjedovali kada je bivši ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič pod pritiskom Moskve odustao od potpisivanje sporazuma o pridruživanju s Europskom unijom, ali to se isto dogodilo u Armeniji. Samo tri mjeseca prije armenski predsjednik bio je u posjetu Moskvi, i ta se zemlja također spremala potpisati sporazum s EU, no nakon što se vratio iz Rusije, odustao je od toga, očigledno zbog Putinova pritiska. Zatim je Armenija ušla s Rusijom u carinsku uniju te potom i Euroazijsku ekonomsku zajednicu. Čak se i Armenija, kojoj Moskva zaista treba kao saveznik u odnosima prema Turskoj i Azerbajdžanu, željela odmaknuti od Rusije. Trenutačni premijer Nikol Pašinjan govorio je o tomu da želi voditi politiku neovisniju od Rusije, Putin ga nije čvrsto podupirao u ratu 2020. – tumači Boban.

Američki dužnosnici i brojni analitičari, posebno oni koji su kritični prema Rusiji, optužuju Moskvu da ona želi ponovno stvoriti SSSR. Putin je raspad velike države svojedobno nazvao “najvećom geopolitičkom katastrofom 20. stoljeća”. Nedavno se internetom proširila snimka Putinova vječnog ministra Sergeja Šojgua kako govori da će Rusija obnoviti SSSR, ali zapravo se radilo o riječima izvađenima iz konteksta, a ruski ministar je jasno govorio, na 30. obljetnici vojne akcije u Južnoj Osetiji, da su Rusi 1992. još vjerovali da će obnoviti veliko carstvo. Nije opisivao današnju rusku državnu politiku. No, brojni analitičari strahuju da Putin želi upravo to – novi SSSR, i u njega ubaciti, ako već ne svih 15 bivših republika, onda barem one s kojima je to zamislivo.

– Poznata je Putinova izjava iz 2010. kada je rekao da “onaj tko želi obnoviti Sovjetski Savez nema mozga, a onaj koji ne žali za njim, nema srca”. Ne znam kako bi on to mogao napraviti, a sigurno to nije moguće na teritoriju svih 15 država. Čak je i ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov nedavno rekao da Rusiju zanima istok i jug Ukrajine, a ostatak može ići gdje hoće. Pokazuje se da u Moskvi dominira emotivni, pristrani, neobjektivni, neracionalni pristup politici koji ide od (bivšeg glavnog obavještajca, i današnjeg tajnika Vijeća za nacionalnu sigurnost op. a.) Nikolaja Patruševa do samog Putina te drugih. Ja sam do nekoliko dana pred početak invazije mislio da neće biti rata jer sam očekivao da će Putin biti racionalan akter koji odluke donosi na temelju analiza troškova i koristi. Sada se po stanju na fronti, međunarodnoj izolaciji i odnosima s postsovjetskim državama pokazuje da su mu troškovi puno veći, i da nije trebao napasti tu zemlju. No, nemamo više ispred sebe racionalne aktere, i ne možemo znati hoće li donijeti iracionalnu odluku da krene na Kazahstan – smatra Boban.

– No, ipak mislim da se neće usuditi jer se Rusija u srednjoj Aziji natječe s Kinom, a ne sa Zapadom. Peking je ušao na to područje, pa i putem projekta Put i pojas. Kineski su interesi u tim zemljama uvoz nafte i plina, izgradila je velik plinovod od Turkmenistana sve do Šangaja. Kina također ne želi ovisiti samo o ruskom plinu, već traži diversifikaciju. Zato ne znam koliko bi se Rusija usudila stvarati kaos u srednjoj Aziji jer to ne odgovara Pekingu koji Rusija mora imati na svojoj strani. Kina je jedina velika zemlja s kojom Rusija može surađivati

• – zaključuje hrvatski politolog.

U Hrvatskoj su počele ankete u crkvama o tome što od njih žele i očekuju vjernici, u skladu sa sinodskim hodom koji je Papa pokrenuo pod nazivom Za sinodalnu Crkvu – zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. Kad bi Crkva poslušala one svoje vjernike koji žele da bude popustljivija prema pobačaju, umjetnoj oplodnji, istospolnim brakovima, rastavi braka i pričesti rastavljenih te zajedničkom predbračnom životu i kad bi drukčije shvaćala spolni moral – više ne bi bila Crkva. Uostalom, licemjerno je da njezinu veću snošljivost traže oni koji, premda vjernici, ionako rade po svome, a ne po crkvenom nauku. Ako bi se pod pritiskom takvih odrekla svojih načela, odrekla bi se vjere, a ništa ne bi pridonijela vjernicima, samo bi povećala njihov komoditet. Crkva i postoji zato, u tome je i njezin smisao, da odvraća od grijeha, a ne da s njim stvara kompromise, pogotovo to ne bi smio raditi Papa. Pobačaj ne bi bio manji grijeh da ga Crkva u nekim prilikama odobri. Ona je Božja službenica i u zadaćama koje je od Boga dobila mora biti čvrsta i dosljedna. U protivnom ne bi bila Božja crkva nego ljudska samovolja, a njezina je temeljna svrha da toj samovolji bude prepreka. Takvu je znamo otkad postoji.

Vladimir Putin teško je opteretio savjest Zapada, koji je, nemoćan da ga obuzda, rasterećuje kojekakvim informacijama o njegovoj bolesti (imao ih je dosad desetak), njegovim vojnim “promašajima” u Ukrajini, izmišljanjem gospodarskih i drugih katastrofa u Rusiji, koja ima sve crnju budućnost, silnim uspjesima Ukrajinaca na ratištu itd. Ako je Rusiji naum vratiti svoju negdašnju moć, u tome je nema tko spriječiti. Zapad se Rusije boji i u tom strahu mu ne pada na pamet da je zaustavi i vojno porazi u Ukrajini i da je možda za dulje vrijeme učini bezopasnom. Dopušta joj da mu bude takmac, da mu diktira ponašanje i da joj raste moć posljedice čega su neizvjesne. Rusi se ne nameću svijetu kao kultura i civilizacija, nego kao nasilnik od kojeg se može očekivati samo grabežljivost, teror, prijetnje, zastrašivanje. U sjeni njihova zločina su sve europske vrijednosti, nad osjećajem sigurnosti bez kojeg države i narodi ne mogu normalno živjeti nadvila se sjena rata i ruskog divljaštva kakvo poznajemo samo iz fašističkih, komunističkih, totalitarnih vladavina i agresija. Mentalni sklop svijeta se promijenio, izmišljanje Putinovih bolesti dokaz je da je riječ o mentalnom poremećaju.