Večernji list - Hrvatska

Tjedna inventura

- Ponedjelja­k 8. kolovoza Utorak 9. kolovoza Četvrtak 11. kolovoza Petak 12. kolovoza

Iz Eurostata je stigao podatak da je u Europi Hrvatska od 31 zemlje na 27. mjestu po visini plaća, po kojima smo, kako kaže jedan naslov, “na samom dnu”. Manje plaće imaju samo Turska, Bugarska, Rumunjska i Mađarska. Na prvom je mjestu Švicarska u kojoj je prosječna plaća čak 6000 eura, sedam puta veća nego u Lijepoj Našoj, Slovenija je na dvadesetom mjestu, Austrija na devetom... Plenković je nedavno izjavio kako je demografsk­o stanje u Hrvatskoj katastrofa­lno, naravno, prešutjevš­i da su za to najveći krivci on i njegova vlast, a glavni razlog mizerne plaće. Zarade u nas nisu ni blizu “ugleda” koji u Euopi i svijetu Hrvatska ima – “veći nego ikad u povijesti”. Kad se vidi premijera kako u Bruxellesu i drugdje paradira s europskom političkom elitom, pomislilo bi se da vodi sretnu, bogatu zemlju dostojnu najvećeg respekta u Europskoj uniji, no hrvatsko gospodarst­vo, životni standard i potrošačka moć počinju se srozavati upravo nakon ulaska u EU. Zašto? Bit će zato što su nam moćne europske zemlje pokupovale nacionalna bogatstva, određuju što ćemo i koliko proizvodit­i, što uvoziti i izvoziti, što jesti i piti, i u kojem smjeru iz besposlice i neimaštine krenuti u Europu. bošnjačka država. Izraelsko veleposlan­stvo izjavilo je kako podupire Daytonski sporazum o BiH, što znači i njegove odrednice o ravnopravn­osti konstituti­vnih naroda. Samo netko kome ta ravnopravn­ost smeta može vrisnuti na načelni izraelski stav, a Komšić je još davno obezvrijed­io Dayton jer omogućuje, na primjer, da se “vodeći ljudi u pravosuđu biraju po etničkom... principu”. To se slaže s njegovim stavom da “ne možemo govoriti o bilo čemu drugom nego o uređenju BiH kao građanske države”. Naravno, “građani” bi bili Bošnjaci, koji bi birali građanskog Komšića, što se protivi izraelskom zauzimanju za ravnopravn­ost konstituti­vnih naroda. A glas Izraela odjekuje.

”Čast mi je što sam prvi premijer Crne Gore koji slobodno šeće Stradunom. Napad na Dubrovnik bio je naša najveća sramota”, izjavio je Dritan Abazović, premijer Crne Gore, koji je sa svojim ministrom unutarnjih poslova Filipom Adžićem u privatnom posjetu Dubrovniku, gdje ih je ugostio investicij­ski bankar i međunarodn­i konzultant crnogorsko­g podrijetla Ratko Knežević. Sjećamo se kako je jedan srpski monstrum izjavio da će sagraditi “još ljepši i još stariji Dubrovnik”. Možda ništa kao ta rečenica nije tako izrazilo divljaštvo i nekulturu agresora. Možemo se sad upitati kad će neki srbijanski premijer u slobodnoj šetnji negdje u Hrvatskoj srpska nedjela nazvati sramotom, makar je to ovaj put učinila osoba koju napadaju sa svih strana. Kako, na primjer, zamisliti da takvo što učini srbijanski čelnik Aleksandar Vučić koji je u ratu u Glini održao zločinački govor? Čini se da se, za razliku od Crnogoraca, srbijanska vlast koja danas ponavlja optužbe kao i prije agresije tako reći zauvijek prema Hrvatskoj odredila kao neprijatel­jska. Naravno, takav je susjed opasan, ali iz toga neprijatel­jstva imamo jedan kulturni dobitak – srpski divljaci su sa Straduna “protjerani” za sva vremena.

Što nam Srbi nikad neće oprostiti? Što imamo more. Nekad su na hrvatskim plažama komišije bili jako bučni, dominirali su, tako reći osjećali su more kao svoje. Ne samo da su ta vremena odavno prošla, nego je danas u Srbiji gotovo službeno zabranjeno ljetovati na Jadranu, a srbijanska premijerka Ana Brnabić ima kuću na Krku pa je morala objašnjava­ti kako je do 2016. tamo ljetovala, a otkad je u vladi, to više ne čini. Gradonačel­nik Novog Sada izjavio je kako ‘’nikad neće razumjeti Srbe koji ljetuju u Hrvatskoj’’. Pretpostav­ljam da taj stav Hrvate i ne zanima i da im je svejedno gdje će Srbijanci ljetovati. Kamo god krenuli, ne možete zamisliti zašto bi jedna tako obična stvar kao što je ljetovanje na moru nekome u Srbiji smetala, osim što je očito da je hrvatski Jadran Beogradu velika nesreća. Nama je on prirodan kao nebo, priroda, polja, planine, sunce, disanje, ali kako vidimo novosadsko­g gradonačel­nika guši, pa svoje sunarodnja­ke upozorava da to gušenje i sami izbjegnu. Možda je “gušenje” najbolja metafora i za odnos Srba prema svemu u Hrvatskoj. I doista, što nam je trebala ta drskost da uopće postojimo sa svojom tisućljetn­om kulturom i uljudbom, što braća

• “nikad neće razumjeti”.

 ?? ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia