Piše Snježana Bičak

Ovdje živim već deset godina i još mi se nije dogodilo da s još troje ljudi šetam cestom! Dakle, sada je nas četvero stvorilo neviđenu gužvu na cesti u selu, kroz smijeh nam kaže Radovan Šišak kojeg smo zatekli ispred kuće u selu Brezju Vivodinskom na ozaljskom području. Njegova životna partnerica Ljubica Šalinger, koja je rođena u tom selu, radi u Sloveniji i dolazi poslijepodne, a on je u mirovini i život u rodnoj Ljubljani, gdje je i upoznao Ljubicu, zamijenio je životom u susjednoj Hrvatskoj, u Karlovačkoj županiji.

– U početku sam bježao u Ljubljanu među ljude, a sada bježim ovdje u rajski mir koji nudi ovo gotovo napušteno selo. Gradska vreva više nije za mene, sada uživam u ovom miru. Moja djeca dolaze vikendom i njima je dan-dva ovdje dovoljno, odu među ljude u grad, no ja ondje sebe više ne mogu zamisliti. Ovdje i nekoliko sati dnevno šetam po okolnim selima i to mi je dobro za zdravlje. Automobil ovdje nemam, pa autobusom odlazim u Ozalj u kupovinu – priča nam dok s njim razgledamo prekrasno uređenu drvenu kuću sa stropnim prozorima koji osvjetljavaju čitavu unutrašnjost, ali sjenovito, s obzirom na to da je kuća okružena zelenilom, šumom, voćkama.

Nakon njegove, još je jedna kuća u kojoj se vidi da netko živi; vlasnici rade u Sloveniji, te još tri kuće povrh njega, na putu prema glavnoj cesti, kriju po jednu dušu, najviše dvije. I to je to od sela; ostalo je 16 kuća s ukupno pet stanovnika, a čak i ne tako davno, prije desetljeće ili dva, u tih 16 kuća živjelo je više od 50 ljudi.

– Ova je drvena kuća pokraj moje već zarasla u travu, prekrio ju je bršljan i uskoro će je priroda potpuno prekriti. Otkad sam ovdje, nikada nisam čuo, a kamoli vidio da netko tu dolazi, čisti ili se raspituje gdje mu je djedovina. Doista ne znam tko je vlasnik parcele niti gdje su nasljednici. Davno je jedna gospođa iz sela rekla da misli da su potomci vlasnika u Zagrebu, a je li to tako, tko će znati. Ne dolaze ni potencijalni kupci, barem ne u ovo selo. Ne znam kako je drugdje – dodaje Radovan.