Auto (ni)je luksuz
Kad se zbroje troškovi javnog prijevoza i vremena, svi vi kojima brojne obveze i udaljenost ne dopuštaju korištenje vlastitih nogu ili bicikla znajte – unatoč drastičnim poskupljenjima i vozila i goriva, cijena dnevnog korištenja automobila u godini dana ne prelazi cijenu tri-četiri kave s mlijekom
Je li posjedovanje automobila luksuz ili potreba? Pitanje je to na razini onoga o kokoši i jajetu, dakle, jedno od pitanja na koje je nemoguće dati univerzalan odgovor. Prije više od 15 godina pisali smo o tome kako je automobil prestao biti luksuz te se – zbog sve bržeg i zahtjevnijeg načina življenja – prometnuo u potrebu koju moramo ispuniti kako bismo se bili u stanju uspješnije izboriti s obvezama. Krediti su postali dostupni(ji), automobili su se počeli masovnije dovoziti iz drugih europskih zemalja, bilo je sve više kućanstava s dva auta. S vremenom, ni kućanstva s tri vozila nisu baš takav raritet jer mladi u Hrvatskoj dugo ostaju u roditeljskom domu pa su mnoga naša kućanstva zapravo hibrid životnih uvjeta više generacija.
Prije deset godina, 2012., u Hrvatskoj je bilo 1,515.877 automobila, od ukupno registriranih 2,001.975 svih vrsta vozila te 4,29 milijuna stanovnika. Litra benzina stajala je 10,94 kn, a dizela 9,99 kn. Prosječna neto plaća iznosila je 5478 kn. Hrvati su većinom kupovali dizelaše s cijenom do 100.000 kuna, no i za taj su iznos na našem tržištu novih automobila imali što odabrati, čak i među obiteljskim vozilima. Primjerice, Kia je prodavala kompaktni Cee’d za manje od 100.000 kuna, 99.990 kn koštao je novi Hyundai i30, također kompakt. Ove godine u Hrvatskoj je zabilježeno ukupno 1,244.465 registriranih vozila, a njihova prosječna starost iznosi 14,74 godine, izvijestio je Centar za vozila Hrvatske. Od svih ukupno registriranih vozila, njih čak 68,14 posto staro je deset i više godina. Pogledamo li starost samo osobnih automobila, ona u prosjeku iznosi 13,28 godina. Dakle, sva ta vozila – uz pretpostavku da su kupljena kao nova ili gotovo nova – kupili smo prije deset i više godina, kad smo zaključili da posjedovanje automobila više nije luksuz. Realno, većinu tih automobila ipak smo u posljednjih pet-šest godina iz bogatijih europskih zemalja dovezli kao nekoliko godina stare rabljene aute.
Prema prvim rezultatima popisa iz 2021. godine, ukupan broj stanovnika u Republici Hrvatskoj je 3,888.529. To je stanovništvo raspoređeno u 1,438.423 kućanstava. Prosječna neto plaća iznosi 7452 kune. Plaće su u proteklih 10 godina rasle 28 posto. No, u isto su vrijeme cijene novih automobila rasle i do 60%, a taj rast dobrim dijelom prate i cijene rabljenih automobila – samo od lani rabljeni su auti poskupjeli za 30 posto. Tu je sad lančana reakcija: skuplji su novi auti, pa i rabljeni, ali i dijelovi za njih, potom usluge servisa. I gorivo, jasno, skuplje gorivo generator je mnogih poskupljenja. Dok smo stvarali ovu računicu, aktualna cijena litre benzina bila je 13,02 kune, a dizela 13,43 kune – s Vladinom intervencijom kojom su cijene goriva privremeno zamrznute. Početkom godine među novim smo automobilima pobrojili samo sedam modela s cijenom nižom od 100.000 kuna. Danas ih je još i manje. Fiat Panda, Renault Twingo, Mitsubishi Space Star, Suzuki Ignis… prebacili su stotku. Hyundai i10 još se drži na 88.990 kuna, Dacia Sandero na 97.600, no realno je pitanje hoćete li biti te sreće da u salonu zaista i uspijete kupiti najjeftiniji primjerak, jer na sve se aute zbog poremećaja u opskrbnim lancima čeka mjesecima i kupci u principu pristaju na onu verziju automobila koju im trgovac uspije pribaviti.
Kad sve ove današnje brojke stavimo na hrpu te ih usporedimo s onima od prije 10 i više godina, lako je zaključiti da je danas posjedovanje i jednog osobnog automobila luksuz, a o dva automobila u istom kućanstvu da i ne govorimo. Dodamo li tome i u posljednje vrijeme prilično agresivno protjerivanje tradicionalnih dizelskih i benzinskih automobila te zagovaranje električnih, u startu skupljih vozila, ova teza još više dobiva na težini. Uključe li se u priču i pobornici zdravog života koji obuhvaća i vožnju biciklom i hodanje, ili u najmanju ruku korištenje javnog gradskog prijevoza kad se nije moguće na vlastiti pogon prebaciti od točke A do točke B, zaista dolazimo do toga da je posjedovanje automobila ne samo luksuz, već luksuz na koji se mahom odlučuju bahati zagađivači. No, zaustavimo se ovdje i to odmah! Vidite kako je lako krenuti pogrešnim smjerom i još gorljivo braniti taj pogrešan smjer… Zašto je smjer hodanja, bicikliranja, ekologije, uštede energije i novca pogrešan? Zato što nije jednako dostupan i jednako koristan svima. Relativno mlada i zdrava osoba koja stanuje i radi u većem gradu – recimo, u Zagrebu – te nema na brizi malu djecu i/ili slabo pokretne roditelje zaista i može sve što treba obaviti kombinirajući bicikl i vlastite noge.
Uslučaju kakve žešće vremenske nepogode uskočit će u tramvaj; nakon večernjeg izlaska možda će kući taksijem. Dodajte u kombinaciju jedno vrtićko dijete i jedno u nižem razredu osnovne škole; oba djeteta treba odvesti do vrtića, odnosno škole prije nego što se roditelji upute na posao te ih kasnije vratiti doma. Pješice u 16 sati, dok sunce tuče na 35 stupnjeva? Ili zimi, ujutro dok se još nije ni razdanilo po ledenoj kiši? A
što kad je dijete bolesno? Ili bi se, poput druge djece iz razreda, htjelo baviti nekim sportom, a taj klub je, tako to obično biva, na drugom kraju grada? Ili kad baka i djed zovu da trebaju doktoru na pregled, a slabo su pokretni i ne mogu sami, a definitivno ni pješice ni biciklom? Na sve ovo, dodajmo u ovu našu teoretsku situaciju i činjenicu da ova naša proširena obitelj ne živi u Zagrebu, i to u dijelu grada koji je premrežen tramvajskim prugama, već u nekom drugom, manjem gradu, možda i na selu, koje nema ni vlastitu školu. Tu je situacija već kompliciranija, zar ne? Mislite li i dalje da je automobil luksuz i da se sve može jednako uspješno obaviti bez njega – probajte. Pokušajte barem tjedan dana hodati u cipelama obitelji koja nije idealno pozicionirana u metropoli. Taksi, kažete? Uz pretpostavku da autorica ovog članka pet dana u tjednu treba taksijem od kuće do posla i natrag, iz Španskog do Sloboštine, u najjeftinijoj bi to opciji, uz uvjet da ne putujemo u vrijeme najveće potražnje, stajalo 55 kuna u jednom smjeru, dakle 110 za oba smjera. 550 kn tjedno, 2200 mjesečno. To je već konkretna rata kredita za automobil i trošak goriva koji mjesečno potroši prosječan građanin, uz uvjet da se vozi kad je to potrebno, a ne da kruži gradom iz hira. Stanuje li ova naša obitelj izvan Zagreba, a radi u njemu, troškovi dodatno rastu. No, ostanimo mi unutar gradskih granica.
Uautu prosječne potrošnje šest litara benzina za 100 kilometara trebam 78 kuna. Okruglo deset kilometara imam od kuće do posla, 20 km u oba smjera. To je 15,6 kuna goriva dnevno da odem na posao i vratim se kući, odnosno 312 do 375 kn mjesečno – ovisno o tome koliko mjesec ima radnih dana. Naravno, automobil treba održavati, treba platiti godišnji servis, registraciju i osiguranje. Za moj gradski automobil registracija i osiguranje stoje 2600 kn, godišnji servis 1000-1500. Zaokružimo taj trošak na 4000 kn godišnje. Uzmimo i ovaj veći iznos za gorivo, pa će to godišnje biti 4500 kn. Dodajmo još 1000 kuna godišnje za gorivo, jer odvest ćemo se jednom tjedno do dva kilometra udaljenog trgovačkog centra, koji put u kino ili u centar grada… Ako automobil već imamo, pa ne računamo i na ratu kredita, trošak posjedovanja automobila i njegova korištenja tako bi na godišnjoj razini bio 9500 kn. Zaokružimo to na 10.000 kuna. Godina ima 365 dana, pa je to dnevni trošak od nešto više od 27 kuna. Manje nego što košta kutija jeftinijih cigareta. Manje od tri kave s mlijekom dnevno, a toliko ih mnogi popiju svaki dan bez previše razmišljanja. I svakako puno manje nego da se svaki dan taksijem vozim na posao i natrag. Da u priču uključimo i kredit za gradski automobil, dnevni trošak bio bi mi na razini kutije cigareta i tri do četiri kave s mlijekom. Ni jedno ni drugo ne konzumiram, tako da za mene dileme uopće nema. No, da udovoljimo i ekolozima: bicikl ne mogu uklopiti ni u osobnu ni u poslovnu situaciju, a ni za kilometražu baš nisam sigurna. Pješice također ne mogu svaki dan prijeći tih deset plus deset kilometara.
Preostaje, naravno, javni gradski prijevoz, pa da vidimo i to. U dva navrata trebala bih hodati, nije strašno – jedna ruta uzima mi tri minute vremena, druga šest minuta. Između toga morala bih se voziti najprije tramvajem, pa autobusom. Uspijem li u oba sredstva javnog prijevoza uskočiti bez imalo čekanja, u vrijeme najmanje gužve za akciju prijevoza od kuće do posla trebam 32 minute, kad je gužva najveća za svaki mi smjer treba sat i pol. Dakle, od sat do tri sata svaki bih dan potrošila na prijevoz do posla i natrag. I ovdje moja osobna priča o životu bez automobila završava. Ne mogu si priuštiti da dnevno izgubim dva-tri sata. Automobilom do posla stižem za 20 minuta, natrag jednako tako. To je razlika od dva sata i 20 minuta. Životni su nam uvjeti različiti, jednako kao i financijske mogućnosti, ali i detalji koji nam pružaju zadovoljstvo ili – ne. Netko se ni pod prijetnjom kakve opake bolesti neće odreći svoje cigarete uz kavu. Netko se – ja prva – do zadnje kune neće odreći automobila. Ono što netko iz svoje perspektive osobe kojoj je sve nadohvat nogu smatra luksuzom, mi koji volimo automobile smatramo potrebom – potrebom podjednako u smislu udovoljavanja emociji, ljubavi prema tom tehnološkom savršenstvu koje za mnoge nije puko prijevozno sredstvo, kao i realnoj potrebi da se nekamo stigne na vrijeme, da u satima koji su nam na raspolaganju stignemo i do djetetove škole, i do liječnika, i do bake, i do posla, i do trgovine i na sastanak s prijateljima. Potrebi da budemo slobodni. Da zaključimo, i uz današnje cijene automobila i goriva, jedan auto u obitelji nije luksuz, već potreba – pogotovo ako na nosu nema znak luksuzne marke. O drugom automobilu u obitelji već možemo raspravljati.