Poruka slavnog dirigenta i orkestra iz Ljubljane: glazba ne može pomiriti svijet, ali podsjeća nas što znači biti čovjek

Bio je oblačan dan, ali Jakopičevo šetalište bilo je obasjano bojama s velikih panoa nanizanih s obje strane monumentalne promenade. Na toj žili koja centar Ljubljane spaja s velikim zelenim srcem i plućima grada, parkom Tivoli, postavljena je ovog ljeta izložba “Zlatno doba Festivala Ljubljana (2013. – 2022.)”. Svaki od osamdeset panoa jedna je vizualna fantazija, rapsodija, simfonija. Nastale su rastapanjem, stapanjem i preklapanjem fotografija velikih umjetnika, koncerata, baletnih, opernih i dramskih predstava koje su obilježile proteklo desetljeće, uključujući i one najavljene za ovogodišnje 70. izdanje Festivala Ljubljana.

Šetnja izložbom veličanstvena je intrada prema koncertima u obližnjem Cankarjevu domu, a ja sam imao povlasticu da me kroz nju vodi autorica Alenka Slavinec. Ona mi je otkrila i one razine i slojeve koji bi mi možda promaknuli u zlatnom rezu stapanja energija glazbe, ljudi i prirode. Među licima slavnih glazbenika bilo mi je osobito drago vidjeti i našeg maestra Ivana Repušića, kao i predstavu Ivice Buljana.

Na samom kraju, ili na početku, kao vojskovođa na čelu kolone, na osebujno obrađenom portretu stoji Darko Brlek, već trideset godina direktor Festivala Ljubljana. To mu mjesto i pripada, jer njegova energija, strast i iskustvo pokretači su tog velikog projekta koji neprestano napreduje i raste dajući Ljubljani sve veću i privlačniju dodanu vrijednost.

U nizu panoa koji najavljuju ovogodišnje glazbene spektakle i onaj je posvećen Danielu Barenboimu, legendi koja je trebala ovog ljeta prvi put doći u Ljubljanu.

Bilo je razloga za bojazan hoće li maestro Barenboim stići do Ljubljane. Publici i čitavom glazbeničkom svijetu zastao je dah kada je proljetos naprasno prekinut njegov koncert u Berlinu, gdje Barenboim već godinama stoluje na čelu Staatsopere i Staatskapelle pod lipama (Unter den Linden je ime avenije na kojoj se slavno kazalište nalazi).

Maestro je završio u bolnici, a liječnici su mu preporučili da otkaže i za ovo ljeto zakazanu turneju sa svojim najmilijim čedom – Zapadno-istočnim divanom, orkestrom sastavljenim od mladih glazbenika iz zemalja Bliskog i Srednjeg istoka, izraelskih Židova, Palestinaca, Arapa iz Egipta, Sirije, Libanona i Jordana, uz ponekog Iranca i Indijca.

Prije točno deset godina maestro Barenboim održao je pijanistički recital na Dubrovačkim ljetnim igrama, a tadašnji intendant Ivica Prlender i direktor glazbenog programa Ivan Repušić već su počeli sanjati, zamišljati i planirati kako u Dubrovnik dovesti Barenboima s Divanom. U međuvremenu su takve ambicije i vizije iz Dubrovnika presahnule spržene vatrom zmaja iz Igara prijestolja. Ali zato je Ljubljana već tada počela ozbiljno raditi na tom važnom gostovanju. Važnom zbog glazbe i važnom zbog univerzalne i vječno aktualne i snažne poruke koju taj orkestar samim svojim postojanjem donosi kamo god dođe.

Deset je godina trebalo Darku Brleku, skupa s ljubljanskom šeficom gradskog kulturnog sektora Matejom Demšić, da dovedu Barenboima, Zapadno-istočni divan, pa uz njih još i pijanista Langa Langa u Ljubljanu.

Važnu ulogu u pothvatu odigrala je i Deborah Barenboim, maestrova sestrična, sa svojim slovenskim suprugom, dugogodišnjim dopisnikom Dela iz Južne Amerike i diplomatom Štefanom Bogdanom Šalejem. Ali rodbinski nagovor ne bi značio ništa da Ljubljana u međuvremenu doista nije postala destinacija sposobna i dostojna ugostiti velikane, svrstavši se među najveće i najrelevantnije europske festivale. Tako je, nakon priprema i prvih koncerata u Kölnu, Barenboimov Divan svoju ovoljetnu turneju započeo upravo u Ljubljani, pa otamo produžio u Salzburg, Berlin i Luzern.

– Vi ste ovdje napravili čudo – rekao je maestro Barenboim Darku Brleku nakon što ga je dvije uzastopne večeri do posljednjeg mjesta ispunjen auditorij Cankarjevog doma ispraćao stojeći na nogama, uz duge ovacije. Dodatno je oduševljenje druge večeri izazvao i Lang Lang. Slavni kineski pijanist te je večeri vrlo samozatajno i savjesno, bez razmetljivosti poželjne u najpopularnijim i najvirtuoznijim klavirskim koncertima, odsvirao svoju važnu solističku ulogu u trostavačnoj koncertantnoj skladbi “Noći u španjolskim vrtovima” Manuela de Falle. Publici željnoj pijanističkog vatrometa udovoljio je de Fallinim “Ritualnim plesom vatre” na bisu. A čitava je večer prštala bojama, baš kao i fotografski panoi Alenke Slavinec u Tivoliju. Ravelova “Španjolska rapsodija”, Debussyjeva “Ibéria” i za kraj eksplozivni “Bolero”.

Večer prije nešto sasvim drukčije, romantično, slavensko. Pitao sam violinista Sirijca kako je on doživio odluku maestra Barenboima da na ovoj turneji sviraju čitav Smetanin ciklus simfonijskih pjesama “Moja domovina”. Potvrdio mi je ono što sam već slutio: orkestar koji nema geografsku i političku domovinu pokazao je, svirajući Smetanu, da mu je domovina u glazbi.

Uz maestra Barenboima koji, vidno iscrpljen bolešću i godinama (na jesen će proslaviti 80. rođendan), često dirigira više očima nego rukama, s orkestrom koji fantastično reagira na svaki njegov mig i najmanji pokret prstiju, imali smo veličanstvenu simfonijsku šetnju od “Višegrada” do “Blanika”. “Vltava” je raskošno bliještala i tajanstveno svjetlucala u nevjerojatnom rasponu nijansi, tutnjao je “Tabor”, mirisali su “Češki lugovi i gajevi” i potresno je odigrana drama “Šarke”, žene osvetnice, Hekube iz narodnih čeških priča.

– Da ste o poruci “Moje domovine” pitali maestra Barenboima, on bi vam vjerojatno bez ikakve mistifikacije odgovorio da je to jednostavna prelijepa glazba koju jako voli – rekao mi je nakon koncerta gospodin Tabaré Perlas, generalni direktor jedinstvenog orkestra projekta.

Uostalom, i maestro Barenboim mi je prije deset godina u Dubrovniku rekao nešto slično: da nije političar, da ne misli pomiriti Židove i Arape i da zna da će njegovi muzičari i dalje imati na većinu stvari vrlo različite poglede. Ali nakon što dan provedu jedan uz drugog svirajući glazbu Beethovena ili nekog drugog genija, barem će o tim različitim pogledima znati i moći razgovarati kao ljudi.

Nije to tajna, nego je to na kraju svega glavna svrha Festivala Ljubljana. Da se nakon svakog koncerta osjećamo malo više kao ljudi, podsjećajući se onog najboljeg što ta riječ znači. U pravu je Maestro. Čudo!

DANIEL BARENBOIM I NJEGOV ŽIDOVSKOARAPSKI ORKESTAR OKRUNILI SU ZLATNO ŠESTO DESETLJEĆE FESTIVALA LJUBLJANA