Razgovarala Suzana Lepan Štefančić
Draga mama, puno te volimo. Nažalost, budući da je korona, ne možemo se vidjeti. Ali možemo razgovarati mobitelom. U pismu je slika. Od nas troje. Dobivamo puno zadaće, ja moram po nekoliko sati pisati zadaću jer mi je previše zadala. Najviše zadaje iz matematike.”
”Dragi tata, jako mi nedostaješ. Htio bih da sam s tobom i radio bih bio s tobom i igrao se, mazio se. Sad sam s mamom više, ali i tebe još volim kao što sam te i prije volio u istoj mjeri. Jako te volim. Želim da primiš ovo pismo. Tata, uživaj u ovoj slici, ovo smo ja i ti, tata moj.”
Pisma su to koja su pisala djeca svojim roditeljima koji su u određenom trenutku života posrnuli i završili u zatvoru. Ispisana su na stranicama knjige “S obje strane rešetke”, koju potpisuju zamjenica pravobraniteljice za djecu Maja Gabelica Šupljika te novinarka i publicistkinja Višnja Biti, a izdavač je Ured pravobraniteljice za djecu. U stvaranju te publikacije, koja je rezultat istraživačkog projekta, sudjelovalo je još dvadesetak stručnjaka iz pravosuđa, socijalne skrbi, policije, sustava odgoja i obrazovanja, zdravstva, medija, civilnog društva..., kao i iz tri velike zatvorske ustanove.
”Što znači biti dijete čiji je roditelj u zatvoru? To je odvojenost, ne zbog neke nesretne neizbježnosti, već zbog nečega za što je roditelj kriv, kriv prema pravnoj definiciji krivnje i sudskom odlukom poslan u zatvor. Kako to izgleda u dječjoj duši? To je kompleksna priča o čežnji, sramu, prkosu, ljutnji, stigmi, pripadanju ili nepripadanju”, navodi se u knjizi koja, inače, nosi podnaslov “Što dugujemo djeci čiji su roditelji u zatvoru”.
U Hrvatskoj se godišnje oko 12.000 djece suoči s izazovom roditeljeva upućivanja u pritvor ili zatvor.
Za javnost su ona i njihove potrebe i problemi najčešće nevidljivi – ali ne bi trebali biti nevidljivi za sustave koji se moraju brinuti o dobrobiti te djece. Toj vidljivosti želi pridonijeti i zamjenica pravobraniteljice Maja Gabelica Šupljika, s kojom razgovaramo o složenosti te teme.
Krenimo od naziva knjige: što dugujemo djeci čiji su roditelji u zatvoru?
Dužni smo im, kao i svakom drugom djetetu, osigurati uvjete za uravnotežen rast i razvoj, šansu da ostvare svoje potrebe i talente te da dobiju podršku svoje okoline. Dužni smo im i pokazati empatiju i razumijevanje, ponuditi pomoć, ali i razvijati svoje sposobnosti za komunikaciju s njima, razmišljati o tome što je za njih dobro i što je u njihovu interesu, a što nije, pažljivo ih slušati kad govore o roditelju u zatvoru i svome životu. Dužni smo ih zaštititi od diskriminacije zbog loših odluka njihovih roditelja i uložiti poseban napor da im se omoguće uvjeti za život i preživljavanje u situaciji u kojoj su se našli bez svoje krivnje i utjecaja. Prije svega, ne smijemo ugroziti njihovo dostojanstvo, što se često čini kad se dijete promatra kao sredstvo za “olakšavanje zatvorskih dana roditelju” ili kao sredstvo njegove rehabilitacije.
Dijete nije roditeljeva ekstenzija i ne može biti ni krivo ni odgovorno za roditeljevo ponašanje. Iako je riječ o znatnom broju djece – tijekom godine oko 12 tisuća djece suoči se s izazovom roditeljeva upućivanja u zatvor – njihove se potrebe ne prepoznaju, ona su u društvu nevidljiva i o njima se ne govori mnogo, a posebno ne s poštovanjem.
Koji su ključni problemi i izazovi u zaštiti dobrobiti djece čiji su roditelji u zatvoru?
Često se susrećemo sa stavom da je roditelj “trebao prije misliti na dobrobit svojega djeteta”. To i jest točno, ali to ne znači da društvo nema odgovornost pomoći djetetu uhićenika, osumnjičenika ili zatvorenika da nadvlada negativne posljedice roditeljeva ponašanja i omogućiti mu da se zdravo razvija. Dio javnosti ne odobrava troškove i napore za pomaganje djeci zatvorenika, s obrazloženjem da društvo to ne čini ni za djecu “poštenih ljudi” koji se isto suočavaju s teškoćama, siromaštvom, posljedicama raspada obitelji. Čula sam povremeno izjavu: “Pa radi se o dileru koji upropaštava drugu djecu”, ali dijete dilera ne može biti odgovorno za ponašanje svoga oca.
Osim toga, za dijete je velik i te
žak problem šutnja i čuvanje tajne o tome da su tata ili mama u zatvoru. Ponekad obitelj zahtijeva da se šuti o tome, a ponekad dijete samo sebi nameće tu šutnju. Mnogi ljudi misle da dijete ne treba znati istinu o tome gdje mu se roditelj nalazi, niti treba odlaziti u zatvor u posjete jer bi to moglo ugroziti njegov psihosocijalni i emocionalni razvoj. Stručnjaci upozoravaju da i boravak roditelja u zatvoru spada u 10 negativnih iskustava odrastanja koja mogu ostaviti loše posljedice i u djetinjstvu i u odrasloj dobi. Zato je jako važno da dijete o tome dozna u sigurnom okružju obitelji – najbolje je da mu to kažu roditelji, a ne da o tome čuje iz priče susjeda ili vršnjaka u školi – i da to bude što prije. Djetetovu ranjivost ne čini sama činjenica da je roditelj u zatvoru, već neodgovarajuća i ugrožavajuća reakcija okoline te izostanak podrške i nesnalaženje djetetu bliskih i važnih osoba poput odgojitelja, učitelja, trenera i drugih.
Zašto je važno održavati kontakt zatvorenika roditelja s mališanima, odnosno što to znači za zdravo odrastanje djeteta te kolika je važnost tog kontakta za integraciju roditelja nakon odsluženja kazne?
Svako dijete putem odnosa s roditeljem stvara odnos prema sebi, drugim ljudima i okolini. Svako dijete ima potrebu za sigurnošću, privrženošću i bliskošću, pripadanjem, zaštitom, ljubavi i poštovanjem. Te potrebe zadovoljava prvo u obitelji, a onda i izvan nje. Međutim, nema stvaranja, osnaživanja ni održavanja odnosa bez kontakta i bez komunikacije, a upravo je to ograničeno u obiteljima u kojima je roditelj u zatvoru. Dijete treba održavati odnos sa svojim roditeljem u svakoj situaciji, čak i kad je on privremeno odsutan. Kao što je važno da dijete kontaktira s roditeljem koji je u bolnici, na duljem putovanju ili privremeno radi ili živi na drugom mjestu, tako je važno i da održava kontakt s roditeljem koji je u zatvoru. Takvi kontakti na neki način i ublažavaju novu specifičnu obiteljsku situaciju i njezine posljedice. No postoje i iznimke kad kontakt s roditeljem zatvorenikom nije u djetetovu interesu ili ga čak ugrožava, što je najčešće onda kad je roditelj izvor traume za dijete ili je sam počinio kazneno djelo na štetu djeteta. Ali svaki slučaj je poseban i zato je za svako dijete potrebno uvijek iznova procjenjivati što je za njega dobro u konkretnoj situaciji. I u svom Uredu susreli smo se s različitim pričama: s djevojčicom koja je bila u velikom strahu za majku i sebe zbog očeva povratka iz zatvora, ali i s dječakom koji nas je molio da pomognemo da se tata vrati iz zatvora “jer njega i brata nema tko voditi na trening”. Važno je i da kontakti djeteta s roditeljem budu kvalitetni, a tome uvelike pomažu programi razvoja roditeljske kompetencije koji se provode u zatvorima. Neki su zatvorenici nakon tih programa uvidjeli da se djecu može odgajati i disciplinirati na drukčiji način, da tata može i treba biti nježan, pokazati osjećaje, presvući maloga bracu i sudjelovati u kućnim poslovima. To je i pomoć u rehabilitaciji i u pripremi za povratak u obitelj, osvješćivanjem roditeljske uloge i njezine važnosti u djetetovu životu te očuvanjem obiteljskih odnosa. Istraživanja pokazuju da zadržavanje odnosa s članovima obitelji, osim što olakšavaju povratak u obitelj i zajednicu, umanjuju izglede za ponovno počinjenje kaznenoga djela.
Kako su u našim kaznionicama organizirani kontakti roditelja i djece: koliko kaznionica ima uvjete za to, kako oni izgledaju?
U zatvorskom sustavu u proteklih 15 godina mnogo se učinilo na humaniziranju prostora za posjete djece: uređeni su u živim bojama, opremljeni lijepim namještajem, igračkama, slikovnicama i drugim sadržajima za djecu, organizirani tako da dijete može biti u centru i da se roditelji bave njime za vrijeme posjeta, a ne da ono tek nazoči razgovoru odraslih. Za neku je djecu posjet roditelju u zatvoru bio prva prilika kad je roditelj bio usmjeren samo na dijete, slušao ga i provodio vrijeme s njim. No osim posjeta, za očuvanje odnosa djeteta i roditelja osobito su vrijedna pisma s crtežima i fotografijama, čestitke ili e-mail, koji su i mogućnost za iskazivanje osjećaja bez straha od osude. Neka djeca se, kao i roditelji, bolje i sigurnije izražavaju pisanjem ili crtežom, mnoga žele tako roditelju prenijeti informacije o školi, prijateljima, kućnom ljubimcu, omiljenim videoigrama ili sportu kojim se bave. S druge strane, mogućnost da mamino ili tatino pismo iz zatvora nose sa sobom i iznova čitaju, omogućuje djetetu očuvanje odnosa s roditeljem koji nije fizički prisutan. Telefonski razgovor s roditeljem u zatvoru ponekad izaziva nelagodu s obje strane, jer dijete ili roditelj ne znaju o čemu bi razgovarali, a osim toga, on je kratak i predstavlja trošak za zatvorenika.
Zanimljiv je i program u kojem zatvorenici čitaju dječje knjige i slikovnice, a CD sa snimljenim glasom potom dobiju njihovi mališani...
prostora, unapređivanja roditeljske uloge i obiteljskih odnosa, pripreme zatvorenica i zatvorenika za izlazak i integraciju u društvo, za zapošljavanje. Jedan od vrijednih programa je “Čitalački program” udruge Roda i Hrvatskog čitalačkog društva. Udruga je prikupila slikovnice i dječje knjige te ih je poslala u zatvor i pozvala zatvorenike roditelje da na CD snime svoj glas dok čitaju odabranu priču. Zatvor je pružio podršku u snimanju, a udruga je djetetu dostavila CD s maminom ili tatinom pričom i glasom. Osim što je to potaknulo intenzivna osobna iskustva zatvorenika za vrijeme čitanja i snimanja, omogućilo je djeci da poslušaju tatin ili mamin glas kad god požele i da dijele to iskustvo s onima koji su im važni. Od udruga smo doznali da su posebno očevi bili dirnuti tom novom situacijom čitanja i snimanja priče za svoje dijete pa su mnogi, zbog emocionalne preplavljenosti, morali više puta ponavljati snimanje.
U zatvoru ponekad roditelji zajedno s djecom izrađuju ukrase za blagdane, čestitke ili ukrasne predmete koje dijete može ponijeti kući ili se od toga napravi izložba, pa se dijete veseli tome što će u sljedećem posjetu ponovno vidjeti što je izradilo s tatom ili mamom. Nekim je zatvorenicima posebno važno ponijeti te zajedničke uratke ili djetetov crtež u svoju ćeliju.
Nekad zatvorenici u organiziranim aktivnostima sami izrađuju predmete za djecu, što bi za neke od njih izvan zatvora bilo nezamislivo. U Odgojnom zavodu Turopolje (za maloljetne i mlađe punoljetne osuđenike) u radionici za izradu krpenih uskrsnih zečića sudjelovali su mladi očevi, ali su im se pridružili i drugi koji su željeli šivati lutke za svoju malenu braću, sestre ili nećake. I nakon što su im poslali lutke, bilo im je važno s djecom razgovarati o tome, telefonom ili tijekom posjeta, pitati igraju li se njima. Zahvaljujući takvoj aktivnosti dijete i njemu bliska osoba mogu biti zajedno i kad su odvojeni. Slično je i ako čitaju istu knjigu, gledaju iste emisije, prate utakmicu na TV-u…
Gdje vidite još prostora za pomak nabolje?
Željeli bismo da se kontinuirano uređuju i održavaju prostori za posjete djece u zatvoru, da pravosudni policajci budu bolje osposobljeni za komunikaciju s djecom i roditeljem u pratnji, pa i da se u zatvoru odredi djelatnik koji će posebno voditi brigu o kvaliteti komunikacije djelatnika zatvora s djecom i pružati potporu roditeljima i djetetu za vrijeme posjeta.
Nekad su djecu pretresali na ulazu u zatvor, strahujući da će unijeti nedopuštene predmete u odjeći ili čak pelenama. Kakva je danas situacija? Kako uopće pomiriti ta dva aspekta: s jedne strane sigurnosni, a s druge potrebu djeteta da ostvari što vjerodostojniji i bliži kontakt s roditeljima?
Obilazeći zatvore, a i primajući pritužbe roditelja, saznali smo da se gotovo sva djeca prilikom posjeta roditeljima lišenim slobode u nekim kaznenim ustanovama temeljito pretražuju, što ponekad uključuje skidanje odjeće do donjeg rublja. Iako pretragu provode službenici odjela osiguranja (istog spola kao i dijete) u prisutnosti i uz pomoć djetetove pratnje, svaka takva pretraga djeluje vrlo stresno i ponižavajuće za dijete, zbog čega neka djeca odbijaju dalje posjećivati roditelja. Neosporno je da je sigurnost u zatvoru bitna i da ponekad postoji sumnja da će se dijete koristiti kako bi se zatvoreniku dostavili zabranjeni predmeti. No ako je pretraga djeteta doista nužna, to treba učiniti posebno obzirno prema djetetu. Moguće je djetetovu tjeskobu umanjiti tako da ga se prije posjeta pripremi za takvu situaciju. Primjerice, s pomoću letka koji će primjerenom ilustracijom djetetu opisati na koji način će biti pregledano: proći kroz rampu, ostaviti svoj ruksak koji će proći kroz stroj, možda izvrnuti džepove i možda će ga onjušiti i policijski pas. Naš je Ured predložio zatvorskom sustavu da izbjegava temeljite pretrage djece, a d se umjesto toga zatvorenik pretraži na izlasku iz prostora za posjete i povratku u svoju sobu. Primjećujemo da se sada pretrage rade samo kad je to nužno zbog sigurnosne procjene i rizika unošenja nedopuštenih stvari. Zbog neujednačenosti postupanja kaznenih ustanova preporučili smo izradu kriterija za slučajeve kada je pretraga djece neophodna. U svakom slučaju iznimno je važno pripremiti zatvorsko osoblje za primjereno postupanje prema djeci.
Pandemija je utjecala i na mogućnost odlaska djece u posjet zatvorenim roditeljima. Kako se Ured pravobraniteljice nosio s tim izazovima?
Zbog pandemije su posjeti zatvorenicima bili ili potpuno ukinuti ili su se odvijali znatno drukčije od uobičajenoga. Većina programa udruga za osnaživanje roditeljstva u kaznenim ustanovama nije se provodila ili se provodila ograničeno. Kako su se epidemiološke mjere ublažavale, susreti su ponovno započeli, ali su kreće trajali, djetetu je u pratnji mogla biti samo jedna osoba i zatvoreniku najčešće nije moglo doći više djece u posjet. Nažalost, ni prostor za posjete nije više bio djeci primjeren, već su se vratili stolovi s pregradama od pleksiglasa preko kojih se razgovaralo, djeca nisu mogla zagrliti tatu ili mamu u zatvoru niti im sjediti u krilu. Posjeti zatvorenicima u poluotvorenim i otvorenim zatvorskim uvjetima odvijali su se na otvorenom prostoru. Ured pravobraniteljice za djecu u to je doba preporučio Upravi za zatvorski sustav i probaciju Ministarstva pravosuđa i uprave da se u svim kaznenim tijelima omogući videokontakt zatvorenika roditelja s djecom i da se proširi mogućnost telefonskog kontakta djeteta s roditeljem. Zatvorski sustav prihvatio je preporuku i organizirao videokontakte u svim kaznenim tijelima te je povećao mogućnost telefonskih kontakata za vrijeme kad posjeti nisu bili dopušteni. Prednost pri odobravanju telefonskih videopoziva daje se zatvorenicima koji su roditelji maloljetne djece.
Imamo li resurse i kako je to u praksi: tko se i kako bavi djecom čiji su roditelji zatvoreni kako bi se ona uspjela nositi sa stigmom koju nosi kaznena odgovornost njihovih roditelja?
Svaki profesionalac koji radi s djecom i za djecu, ali i svatko tko dolazi u doticaj s djetetom može mu biti potpora. I svatko treba nastojati da svojim ponašanjem djetetu ne otežava odrastanje. To može biti odgojitelj, učitelj, stručni suradnik u školi, socijalni radnik, svećenik, liječnik. Međutim, mnogi od njih nisu svjesni koliko mogu pomoći te često očekuju da je to posao nekog drugog stručnjaka ili nekog drugog sustava. Zato bih istaknula da je jedna od zadaća ove naše knjige “S obje strane rešetke…” bila pokazati koliko različitih struka i pojedinaca iz raznih sustava – odgoja i obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi, pravosuđa… – dolazi u doticaj s djecom čiji su roditelji zatvorenici, a svi oni mogu svojim djelovanjem utjecati na njihov život. Okupivši ih u jednoj knjizi, željeli smo različite sustave potaknuti na daljnju suradnju i zajedništvo u budućem radu na dobrobit djece čiji su roditelji u zatvoru. Ujedno je cilj bio ponuditi materijal koji će im pomoći u informiranju i educiranju stručne i šire javnosti o
• toj temi.
Ljudi kažu: Zar ćete pomagati djeci dilera koji su uništavali drugu djecu? Međutim nisu ona kriva za to!
Gotovo dva stoljeća nikome nije padalo na pamet osporavati da su cjepiva jedan od najvećih ljudskih izuma. Cjepiva postoje od kasnog 18. stoljeća i od tada su spasila nebrojene živote. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) procijenila je 2020. da cjepiva svake godine spašavaju od dva do tri milijuna života. Prema američkom izvješću otprije izbijanja pandemije koronavirusa, 103 milijuna slučajeva zaraznih bolesti u toj zemlji spriječeno je cijepljenjem od 1924. Sve donedavno cijepljenje protiv cijelog niza opasnih bolesti, poput dječje paralize ili hripavca, bilo je neupitno.
Cjepivo protiv koronavirusa i neviđeni otpori koje je ono izazvalo može se činiti kao posebna priča, kao nešto čemu ljudi nisu vjerovali otpočetka. No je li doista tako? Prisjetite se, najprije smo se svi usrdno nadali toj tada još nepostojećoj vakcini kao jedinom spasu protiv nove, nepoznate smrtonosne bolesti iz Wuhana. I onda su mnogi među nama vrlo brzo počeli zazirati od cijepljenja, gotovo istog trenutka kad je razvijeno. Cjepivo je izazvalo otpore koji su prerasli u političke demonstracije, prosvjedovalo se protiv vlasti u Americi, Francuskoj, Hrvatskoj… stranke su profitirale ili gubile na njegovoj nepopularnosti. Procvale su teorije zavjere. Ipak, da priča o Moderni, Pfizeru, AstraZeneci… nije toliko posebna, pokazuju podaci o padu povjerenja u cjepiva već godinama ranije. Primjerice, od 2011. do 2019. procijepljenost protiv ospica na globalnoj razini pala je na oko 85 posto. Roditelji i u Hrvatskoj odbijaju cijepiti svoju djecu zbog straha od nuspojava, ali i bojazni da cjepiva mogu izazvati bolesti kao što su autizam i druge.
Nepovjerenje u znanost u mnogim društvima ključa već dulje vrijeme. Ključa i kad je riječ o klimatskim promjenama. U pravilu, znanstvenici ne bježe od dobre, stare rasprave, ali kada je riječ o klimatskim promjenama, tu praktički nema neslaganja: više od 90 posto znanstvenika koji proučavaju klimu na Zemlji slaže se da se planet zagrijava i da su ljudi tome primarni uzrok. Većina velikih znanstvenih organizacija, od NASA-e do Svjetske meteorološke organizacije, podržava to stajalište. To je vrlo visoka razina konsenzusa uzmemo li u obzir da pitanja poput onoga što je istrijebilo dinosaure i danas izazivaju žestoke rasprave. Znanstveno suglasje o klimatskim promjenama počelo se javljati u kasnim 1980-ima, kada se utjecaj zagrijavanja izazvanog djelovanjem čovjeka počeo uzdizati iznad prirodne klimatske varijabilnosti. Trenutačno se više od 97 posto znanstvenika koji istražuju klime slažu oko postojanja i uzroka klimatskih promjena.
Ipak, s time se ni danas ne bi složili mnogi građani u mnogim zemljama, kao i cijele stranke
Pitanje je već vjerujemo li i vlastitim očima. Mjesecima cijelom Europom vladaju nezapamćene suše, a ovo ljeto i žege i požari. Znojimo se, kupujemo klime, dišemo na škrge, najbolesniji i najstariji ponekad ne prežive toplinske valove. Ipak, nekima je dovoljna, primjerice, jedna jednostavna tablica koja prikazuje temperature u Zagrebu u posljednjih 50 godina da zaključe kako nikakva klimatska kriza ne postoji. Bilo što može poslužiti kao dokaz da ne povjerujemo u očito. Ponekad se čini da bi se i usred apokalipse možda našao netko tko je ne bi primijetio…
– Živimo u fragmentiranom svijetu u kojem nema više ni dominantnih vrijednosti ni dominantnih identiteta. U takvom okruženju i znanost ima problem imati neku univerzalnu istinu. Jedna je od čuvenih rečenica koja opisuje 20. stoljeće da živimo u doba kraja velikih priča koje objašnjavaju cijelo društvo. Danas jako puno različitih grupacija iznosi svoje istine i nijedna velika istina ne može obuhvatiti sve te grupacije – kaže doc. dr. sc. Sven Marcelić, sociolog sa zadarskog Filozofskog fakulteta.
Ljudi su nakon Drugog svjetskog rata, ističe on, živjeli u dugom razdoblju mira i materijal
ne sigurnosti. I praktički su zaboravili što znači biti fizički direktno ugrožen, pogotovo na Zapadu, gdje i izvire najviše teorija zavjere: – Gotovo polovica poznatih hrvatskih pisaca s početka 20. stoljeća umirala je od tuberkuloze. Pojavom cjepiva takve su i slične bolesti gotovo nestale. Ljudi danas nemaju iskustvo života s tuberkulozom, s velikim boginjama i mnogim drugim bolestima, to je nešto apstraktno u prošlosti. A apstraktno je i u prošlosti jer je istrijebljeno nekom znanošću. Međutim, u svijetu u kojem svatko ima svoju istinu ljudima je jako teško objašnjavati nešto što je apstraktno i iz prošlosti, unatoč tome što nekoga može realno ugrožavati.
Teškog zadatka objašnjavanja znanosti primi se rijetko tko, a pogotovo se rijetko tko time bavi tako sustavno i ozbiljno kao što to radi dr. sc. Saša Ceci, fizičar na zagrebačkom Institutu Ruđer Bošković. Ma koliko dugački bili, njegovi su postovi vrlo čitani i izazivaju brojne komentare. Njegovi su stavovi poznati tisućama pratitelja na društvenim mrežama. Iako ga većina podržava, ima i sljedbu onih koji se s njim ne slažu. Nije ni liječnik ni epidemiolog, što često ističe, ali je znanstvenik, i kao takav očito je osjetio poziv da se primi tog pomalo donkihotovskog pothvata, u konačnici, popularizacije znanosti. Zanimala nas je njegova strana priče, zašto raspravlja s ljudima koji tvrdo zagovaraju svoje stavove, recimo protiv cijepljenja, često bez uvjerljivih argumenata, ponekad garnirane i teorijama zavjere? Zašto ne odustaje? Za to, saznajemo, ima svoje osobne razloge.
– Na faksu smo radili po udžbenicima Richarda Feynmana koji mi se nikako nisu sviđali jer je u njima govorio o svemu i svačemu, i bitnom i nebitnom. S vremenom mi se ipak počelo sviđati to kako je on u svaku lekciju ubacio neku zgodnu i poučnu priču, mali esej o znanosti. Primijetio sam da sam nekako i sam pokupio taj njegov stil pa kroz naizgled nevezanu priču uvijek pokušam provući i neke stvari koje smatram važnima. Najvažnija takva Feynmanova stvar bio je njegov savjet da uvijek pazimo da nas ne namagarče, ali i da je svatko od nas osoba koja će najlakše namagarčiti samu sebe – odgovara Ceci.
Kako kaže, fiziku je studirao najviše zbog serije “Kozmos” Carla Sagana koji je u njoj, uz golemu ljubav i zanesenost svom znanošću i cijelim svemirom, upleo i ogroman dio svog pogleda na svijet i vjeru u nas, ljude. Kroz tu seriju tada upio je taj njegov svjetonazor i zadržao ga sve do danas: – Kasnije sam saznao da su se on i mnogi drugi moji heroji, poput Isaaca Asimova i Jamesa Randija zajedno borili protiv promotora popularnih, a nekad i vrlo opasnih antiznanstvenih i pseudoznanstvenih budalaština. Takve budalaštine, obično praćene suludim teorijama zavjera, eskaliraju u kriznim vremenima. Tada nam treba neki čvrst oslonac pa gubimo vjeru u znanost koja ima svoja prirodna ograničenja. Ne može predvidjeti potrese ili mutacije virusa. I onda se priklanjamo nekom tko nam kaže da može, iako laže. Hvatamo se za ono što nam se čini čvršće ili ono što nam je draže. I tako sami sebe namagarčimo.
Društvene mreže omogućile su ljudima koji su nekad sjedili u kafiću i gnjavili barmena uz čašu vina, i samo ih je on slušao, da se povežu na internetu i budu utjecajni, čuvena je rečenica Umberta Eca na koju nas podsjeća sociolog Marcelić dodajući da ne treba podcijeniti ni politički aspekt svega toga.
– Nezgodna je stvar u individualnom i fragmentiranom svijetu da puno ljudi želi velike istine koje bi im vodile život. Slabo se snalaze u današnjim okolnostima i žele čuti jednostavne stvari. Tu onda uskaču razne vrste populizma koje uvode ljude u neki imaginarni svijet u kojem će sve biti ljepše… samo da se riješimo znanosti, koja je loša jer nam daje loša cjepiva, plaše nas globalnim zatopljenjem, a ne želimo reciklirati, pustite nas… – objašnjava sociolog dodajući da se tu uskače u političku matricu u kojoj se pokazuje da su ljudi koji su skloni antivakserstvu skloni i vjerovanju da globalno zatopljenje ne postoji i, jednako tako, Putinu. – Oni su u pravilu skloni ideji jakih vođa, što ukazuje na to da je svijet kompleksan, a neki ljudi više žele jednostavnost od interpretacija – dodaje.
Za ovu priču o jednostavnosti dobar je primjer kako se nekad, a kako danas prikazuje prognoza vremena na televiziji. Nekad ste imali deset najvećih gradova i pokraj njih sunce ili oblak, a danas imate prikaz, recimo, cijele Velike Britanije prema zonama, pa koje će biti temperature, cijela je zemlja u bojama i to se tumači kao manipulacija kojom nas se želi uvjeriti da živimo u opasnom vremenu. – Ovo je precizniji način prezentiranja prognoze, ali ljudi više vole onaj jednostavni – komentira Marcelić.
No, kad je već naš vrli novi svijet postao toliko podijeljen i kompliciran, ne bismo li se i mi građani trebali bolje informirati, da se možemo bolje snaći, da ne upadamo u jeftine populističke zamke… Marcelić pitanje individualne odgovornosti tumači sociološkim konceptom o odnosu modernog i tradicionalnog. Pokazuje se, ističe on, da u suvremenom svijetu, koji je izrazito tehnološki, vrijednosno i identitetski promjenjiv, neminovno postoji dio društva koji se u tome neće snaći, koji će smatrati da je prije sve bilo puno bolje.
– Ako prihvatite klimatske promjene kao činjenicu, onda morate prihvatiti i promjenu ponašanja. Ako je tako, onda je puno lakše biti konzistentan sa svojim stavom i tražiti čak i slabije objašnjenje, ali konzistentno sa stavom, to je to što vam treba – kaže sociolog.
To je vrlo čest psihološki mehanizam koji stoji iza otpora ne samo znanstvenim dokazima, nego i očiglednoj stvarnosti. Istraživanja su, ističe on, pokazala da, čak i ako nastupite s činjenicama, postižete još veći kontraefekt, pozivate na još agresivniju obranu. Da je tako, dokazuje upravo Cecijev primjer koji je svojedobno javno progovorio o tome da su ga preko Facebooka vrijeđali, komentirali njegovu težinu, čak mu i prijetili smrću…
– Ono što ja radim je da nenamjerno i neželjeno nerviram namagarčene ljude time da im uporno dajem argument za argumentom, činjenicu za činjenicom iz kojih je bjelodano da su namagarčeni. To bi trebala raditi država, znanstvene i obrazovne institucije, pravosuđe – jer prijevara je kazneno djelo. Kad mi se učinilo da oni to ne rade kako treba i da nemaju namjeru početi, s obzirom na sve moje uzore u znanosti – nisam imao previše izbora. Ima ona priča o nikome: netko je to trebao napraviti, svatko je mogao, ali to je na kraju napravio – nitko. A ne znam, nekad mi se čini da je to sve samo stvar mog kvrgavog karaktera – ako neće nitko, ja ću – priznaje.
Kad je počela pandemija, kaže, mnogi su povukli paralelu s epidemijom španjolske gripe: – Na satovima povijesti učili smo da je bila strašna i da je pobila više ljudi nego što ih je stradalo u Prvom svjetskom ratu, ali nismo naučili da su i tada ljudi nasjedali na ugodne laži o tome da virus nije opasan, da je to samo gripa, da su maske i druge epidemiološke mjere nepotrebne. Nismo naučili da su te privlačne neistine izgovarali razni beskrupulozni biznismeni, populistički političari i zli znanstvenici. Što smo uopće učili na toj nastavi ako ovo nismo naučili?
Možda to uče u školama u Skandinaviji ili Nizozemskoj, koje su među najprocjepljenijim zemljama u Europi... Sociolog Sven Marcelić ističe da postoji jasna korelacija između zemalja koje su imućnije, obrazovanije i imaju više povjerenja u vlastitu državu od onih koje su manje imućne, manje obrazovane i imaju manje povjerenja u svoje institucije sa stupnjem procijepljenosti. To su vrlo jasni pokazatelji, kaže, da su obrazovanje plus povjerenje u institucije dobar recept za krizne situacije kao što je ova s pandemijom ili klimatske promjene. Hrvatska tu naravno ne stoji najbolje jer smo država koja u gotovo u svim parametrima ima ili najniže ili jedno od najnižih povjerenja u institucije u Europi.
Što Vlada može napraviti da se to promijeni? Posljednjih dana broj zaraženih i umrlih opet raste, što ako se na jesen pojavi novi, mutirani virus ili neka drukčija prijetnja?
– Za početak bih im rekao da uključe širi spektar znanosti od onoga što su do sada radili – kaže Marcelić. – To nije samo epidemiološko pitanje. Možete ljude tretirati samo kroz biologiju, praviti se da je sve drugo nebitno, a kad se pokaže da su ljudi u otporu, ljutiti se kad vam ukazuju da ste loše radili. Naprosto, korona pogađa ljude na nizu razina i sve te razine moraju biti adresirane – predlaže Marcelić dodajući da se s tim kasni dvije godine, ali da dobra kampanja i dobar pristup moraju uzeti u obzir da je ljudima ovo puno šira kriza od samo zdravstvene.
• Ni znanost, na kraju, nije samo jedna.