Talačka kriza u Wilsonovoj

Pitanje za dvadeset milijuna kuna otpremnine: Zašto Nenad Bjelica nije uspio u Osijeku kao što je uspio u Dinamu? Pod a, zato što je i sada, čak i poslije Kizližara, bolji trener nego što je sportski direktor. B, zato što su umjesto najboljih u Gradskom vrtu isplivale najgore osobine trenera koji je još prije samo dvije godine figurirao kao savršeni kandidat za izborničku klupu. I pod c, jer nitko, pa ni Bjelica, nije prorok u svom selu. Mada Osijek nikad i nije bio selo – još je baka Elvira Novaković rođ. Dobanovački vlakom “hiljadu devetsto jedanaeste sa svojom simpatijom Friedrichom putovala iz Beča u Osijek, a on je uzeo dva nosača za stvari i jednog za fikus”! Upravo zato u Wilsonovoj ne bi smjelo biti mjesta provincijalnom ponašanju, inaćenju, pranju vlastite savjesti u paketu s prljavim vešom i istjerivanju pravde preko leđa onih za koje se taj nogomet još uvijek igra, a to su ipak na kraju krajeva navijači. Oni osječki već danima pišu ogorčene apele koji počinju riječima: “Dragi Nenade, pišem ti pismo, jer lege više nismo...” I na stranu sad razočaranje uslijed ionako prevelikih očekivanja da će samim svojim dolaskom kući pomesti svu konkurenciju, ali što se dogodilo s onim uglađenim, elokventnim gospodinom kakvog smo znali još kao stručnog komentatora austrijske televizije, a u proljeće 2018. dočekali u Maksimiru kao “svetu vodicu” za sve grijehe Maksimira, kao osvježenje i spasitelja plavog “titanika” jer je nakon dugo vremena postao prvi trener s autoritetom, a čemu je pripomogao i odlazak Zdravka Mamića u Međugorje? Bjelica je u HNL došao s osmijehom širokim kao ravnica i pedigreom vrsnog stratega čije je taktičko znanje izbrušeno u paklu Serie B, nogometnoj Sorbonni po tom pitanju. Parlao je na šest jezika, ručao uz nogomet na laptopu i plijenio manirama, da bi četiri godine poslije, očito se predugo zadržavši, sezonu počeo obračunom sa svim i svakim koga se mogao sjetiti, obraćanjem u najboljoj maniri “satrapa osječko-baranjske satrapije”. Da si ne lažemo, bilo je toga i prije, samo se preko svega olako prelazilo jer je sjaj rezultata zamagljivao pogled. U Osijeku se za skandal pobrinuo još kao trener Dinama ponizivši sve prisutne jer je na sva pitanja poslije utakmice odgovorio riječima “nemam komentar na vaše pitanje”. Ovotjedni obračuni s novinarima koji samo rade svoj posao govore o potpunom gubitku kompasa jer takvi bi ispadi bili logični da su umjesto Bjelice po onoj “daj da mi malo vozimo” momčad protiv Kazahstanaca vodili novinari i upropastili sav trenerov dvogodišnji trud. A ovako...

Od svega, naravno, ne može biti amnestiran ni klub. Zašto su pristali na dodjelu takvih “putinovskih” ovlasti jednom čovjeku kad je u hrvatskom nogometu jedino Zoran Mamić uspješno spajao funkciju trenera i sportskog direktora, s tom razlikom što mu je leđa čuvao stariji brat, a uz neosporno nogometno znanje nije bio nevažan ni dokazani trgovački gen u familiji? Zašto su pristali na takvu suludu kombinaciju s otpremninom koja je i dovela do talačke krize koja se sada odvija u Wilsonovoj? I zašto se ni u ovoj, kao ni u svim prethodnim krizama, nije oglašavao nitko osim Bjelice pa je sa strane djelovalo da je čovjek tamo ne samo trener i direktor već i predsjednik, blagajnik, pregovarač s Kohortom, predstavnik u tijelima HNS-a, glasnogovornik, pa ako treba i “babasera”? U kolopletu svih funkcija, dodijeljenih mu i nedodijeljenih, nije ni čudo da se Bjelica pogubio, a učinak je sve gori, naročito onaj menadžerski. Umjesto da kao Rijeka u šampionskoj 2017. ima 17-18 igrača oko kojih se vrti cijela priča, Gradski vrt prekrcan je s više od trideset igrača, a od petorice napadača više ne zabija nijedan. U cijeloj priči, Bjelica je izgubio ono što mu je uvijek i svugdje bila najjača strana – da ga igrači slijede odanošću specijalnih postrojbi. Njegov odlazak iz Dinama 2020. izazvao je, mada su “njegovi” bili samo Dilaver i Kadzior, najveću krizu na relaciji svlačionica – uprava u posljednjih 15 godina, a u Maksimiru su još mjesecima poslije pili tablete za smirenje čim bi ugledali bivšeg trenera, otpuštenog nakon natezanja uz odličnu otpremninu, kako se grli s plavim zvijezdama poslije svake utakmice. Teško je zamisliti da bi sada itko i trepnuo da dođe do razlaza.

Bjelica je preponosan da bi priznao da nije uspio, i to baš u Osijeku. Mada je bilo odličnih trenutaka. Častan uzmak, umjesto da se sa svakim novim danom sve više ukopava, najpametnije je što za svoj imidž može učiniti. Jer, još uvijek je dobar trener i još uvijek ima sasvim dovoljno godina da to opet pokaže. Ako se utopio u Dravi, tko kaže da ne može negdje drugdje isplivati? A svaki trener, baš kao panonski mornar, bar jednom shvati da “svakom se desi da ispadne šaran.” To je bar rutinska stvar.

Častan uzmak, umjesto da se sa svakim novim danom sve više ukopava, najpametnije je što za svoj imidž Bjelica može učiniti. Iako, nije on jedini krivac...