Demokrat koji se suprotstavljao Kennedyju i Johnsonu i zagovarao segregaciju
Segregaciju sada, segregaciju sutra, segregaciju zauvijek, govorio je Wallace, a nakon što ga je Arthur Bremer 1972. upucao dok je vodio kampanju za demokratskog predsjedničkog kandidata, ostao je paraliziran do kraja života
Segregaciju sada, segregaciju sutra, segregaciju zauvijek, riječi su konzervativnog guvernera Alabame iz Demokratske stranke Georga Wallacea, kojeg je 15. svibnja 1972. u Laurelu u državi Maryland atentator Arthur Bremer upucao u trenutku kada je vodio kampanju za demokratskog kandidata na predsjedničkim izborima 1972. Taj tragični događaj u potpunosti će promijeniti život tog ambicioznog i svojeglavog političara koji je ostao paraliziran ispod struka do kraja života, a njegova politička agenda počinje se mijenjati te je Wallace, prema vlastitim riječima, doživio “duhovnu transformaciju” i odbacio rasnu segregaciju.
Tijekom šezdesetih godina Wallace se oštro protivio desegregaciji i podržavao politiku kojom se kroz državne i lokalne zakone provodila rasna segregacija na jugu Sjedinjenih Država. Wallace je u tom razdoblju bio sinonim za političare s američkog juga koji su se opirali građanskim pravima premda su upravo njegovi demokrati prvo na čelu s Johnom Kennedyjem, a potom jednim drugim južnjakom, Lyndonom Johnsonom, na kraju progurali jedan od najvažnijih zakona u povijesti SAD-a – zakon o građanskim pravima iz 1964. godine.
Promijenjene uloge
I dok su demokrati te godine uspjeli izglasati zakon, stotinjak godina ranije situacija je bila sasvim drugačija jer se republikanski predsjednik Abraham Lincoln borio za ukidanje ropstva, a glavni protivnici u Građanskom ratu bili su mu Demokrati iz tada konzervativne stranke koja je propagirala ekonomski liberalizam te se bavila poljoprivrednim interesima robovlasničkog juga. Mnogi su se demokrati našli na strani poražene Konfederacije Američkih Država, a prevlast na razini federacije preuzela je u to vrijeme liberalna Republikanska stranka, dok su se demokrati
bazirali na etničkim manjinama i siromašnim farmerima.
U kasnijem razdoblju uobičajena suvremena predodžba o progresivnim demokratima te nazadnim i konzervativnim republikancima nastala je prema ustaljenom mišljenju povjesničara početkom 20. stoljeća. Naime, na predsjedničkim izborima 1912. Theodore Roosevelt natjecao se kao kandidat liberalne Progresivne stranke, da bi kasnije postao član Republikanske stranke, što je naposljetku dovelo do zamjene političkih platformi između demokrata i republikanaca. To je omogućilo da 1913. Woodrow Wilson bude izabran kao prvi fiskalno progresivni predsjednik iz redova demokrata. Taj proces nakon vladavine trojice republikanskih predsjednika tijekom dvadesetih i početkom tridesetih nastavio je Franklin Roosevelt pod kojim je Demokratska stranka započela promovirati socijalni liberalizam i socijalnu pravdu.
Tvrtko Jakovina s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pojašnjavajući taj odnos, ističe kako nijedna velika američka velika stranka nije samo stranka, već i pokret.
– Odnosno, svaka obuhvaća tako široku bazu da su rubovi svake često sličniji dijelovima suprotnih organizacija. Primjerice, konzervativni demokrati poput Wallacea bili su daleko konzervativniji od mnogih “normalnih” republikanaca i obrnuto. Prelazak iz baze u bazu događao se, a od kraja šezdesetih dolazilo je do tog velikog prelaska, prave migracije. Židovi u SAD-u bili su zagriženi demokrati pa se to promijenilo, mnogi su danas republikanci. Kissinger je jedan od primjera. Postoje i rijetki primjeri unutar republikanaca za vrijeme Trumpa: bivši predsjednički kandidat te stranke Mitt Romney ili kći nekadašnjeg potpredsjednika SAD-a, važna republikanka Elizabeth Cheney bili su nasuprot mnogima u Republikanskoj stranci, a i dalje su tamo. Američki politički život u tome je smislu naprosto drukčiji od europskog. Ipak, nigdje kao u Europi nema prelazaka iz jednog političkog sustava mišljenja, na primjer lijevog, primjerice iz SKJ, u naizgled desni – HDZ, primjerice.
Sjeverni i južni demokrati
Profesor povijesti na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci Vjeran Pavlaković, koji je i studirao u SAD-u, ističe da se promjena stajališta o rasnoj politici često objašnjava događajima u doba Pokreta za ljudska prava 1950-ih i 1960-ih, ali i da povjesničari sve više gledaju na migracije crnaca na sjever (great migration), koje su počele u razdoblju prije Prvog svjetskog rata, kao faktor koji je bitno utjecao na Demokratsku stranku.
– Dok su demokrati na sjeveru počeli shvaćati političku moć crnaca i drugih manjina, južni demokrati još su uvijek održavali bjelačku nadmoć. Iako nisam stručnjak za povijest SAD-a 20. stoljeća, Wallace je, naravno, jedan od simbola segregacije, rasizma i diskriminacije Afroamerikanaca. Mislim da je zbog prirode američkog političkog sustava, koji ima značajne razlike između ruralnih i urbanih područja, regionalnih karakteristika i u biti dvostranačkog sustava koji ne zahtijeva članstvo u stranci kao u europskim zemljama, promjena stranke događa se češće, osobito u vrijeme dramatičnih političkih i društvenih preokreta kao što su bili 1960-ih – navodi Pavlaković.
Na ocjenu kako je dojam da su demokrati više zainteresirani za ulogu SAD-a kao svjetskog policajca Jakovina kaže:
– Demokrati su bili borbeniji od republikanaca. Često su demokrati bili stroži od republikanaca prema različitim političkim protivnicima. Pogledajte samo Tita, primjerice. Jedan od najborbenijih državnih tajnika John Foster Dulles, koji je zazivao “brinkmanship”, dolazak do ruba nuklearnog rata, politiku “roll-backa” Sovjetskog Saveza iz istočne Europe, za jugoslavenske diplomate bio je “naš najbolji prijatelj u Americi”. Slično je i s Nixonom, pa i s Fordom, dok je Kennedy znao biti stroži od Eisenhowera.
Nije to uvijek tako jer američka vanjska politika često je stvar dogovora i suglasja, tu je puno lakše pronaći zajednički nazivnik.
Doduše, odluka o drugoj Pustinjskoj oluji i ulasku u Irak pokazala se katastrofalnom jer je to bio dramatičan udar na američki vanjskopolitički prestiž. Na pitanje bi li SAD pod Trumpom reagirao drugačije u rusko-ukrajinskom sukobu odgovara:
– Rusija je u američkom političkom životu internalizirana, Amerikanci je osjećaju kao dio vlastitog unutarnjeg političkog života, još od hladnog rata. Zato je na sve što dolazi iz Rusije američka reakcija izvjesna i često žestoka. Nisam siguran kako bi Trump reagirao od veljače 2022., ali mnogo toga što danas rade Rusi izgleda mi kao potez zemlje i režima koji je spreman i sposoban miješati se i u uplitati u izbore u SAD-u. U tom svjetlu ne znam bi li Trump bio samo skloniji popuštanju u slučaju ruske agresije ili nešto više, no svijet je i zbog Trumpa i zbog rata u Ukrajini ušao u novu epohu.
Pavlaković pak misli kako je teško je generalizirati vanjskopolitičke razlike između republikanaca i demokrata budući da su republikanski predsjednici svakako sudjelovali u mnogim stranim intervencijama tijekom proteklih desetljeća.
Guvernerka umjesto guvernera
– No, gledajući glasačke preferencije Amerikanaca, vjerojatno je manje vjerojatno da su pristaše republikanaca putovali, skloni su biti ruralni i vjerojatno izolacionisti te su manje obrazovani od demokratskih birača koji imaju interes za globalnu politiku. Pretpostavljam da bi demokrati vjerojatnije pozvali na međunarodni dijalog, dok bi republikanci brže podržali upotrebu sile za promicanje američkih interesa u inozemstvu. U svakom slučaju, iako vanjska politika obiju strana nije toliko različita, američko je društvo prilično polarizirano oko gotovo svakog pojedinog pitanja kao nikada prije. Trumpova bi reakcija sigurno bila drugačija od Bidenove, no teško je predvidjeti kakva bi točno bila. S jedne strane sasvim je moguće da bi stajao po strani i dopustio Putinu da izvrši invaziju na Ukrajinu, dok bi s druge strane možda došlo do riskantne uporabe sile koja bi mogla doprinijeti eskalaciji situacije. U svakom slučaju, sumnjam da je Trump mogao stvoriti konsenzus na Zapadu koji bi osudio invaziju iako se ponekad može činiti neučinkovitim današnje stajalište Europe i Amerike.
Glavni pak junak naše priče George Corley Wallace rodio se 25. kolovoza 1919., a ostat će zapamćen i po tome što je u tri navrata tijekom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina bio biran za guverner Alabame, pri čemu je s 5158 dana na dužnosti postavio rekord po stažu guvernera jedne savezne države. Život i politički aktivizam Georga Wallacea inspirirali su i ljude iz filmske industrije pa je prema njegovu liku snimljen i nagrađivani biografski TV film “Put u rat” snimljen 2002. godine, u produkciji HBO-a i u režiji Johna Frankenheimera, u kojem lik Georgea Wallacea tumači Gary Sinise.
Cijeli njegov život vezan je uz rodnu Alabamu u kojoj na tamošnjem sveučilištu studirao pravo. Tijekom Drugog svjetskog rata služio je u Zračnom korpusu Sjedinjenih Država, da bi nakon rata slično kao i budući američki predsjednik John Kennedy krenuo u političke vode te je pobijedio na izborima za Zastupnički dom Alabame.
Wallace se prvi put kandidirao za demokratsku nominaciju na izborima za guvernera Alabame 1958. godine. U početku umjeren u rasnim pitanjima, Wallace je usvojio tvrdolinijaški segregacijski stav nakon što je izgubio spomenutu nominaciju. No uporni Wallace ponovno se kandidirao za guvernera 1962. i pobijedio u utrci. Tada počinje i Wallaceova borba protiv crnačkih prava te je, nastojeći zaustaviti rasnu integraciju Sveučilišta u Alabami, postao zloglasan u cijelom SAD-u nakon što je stajao ispred ulaza u Sveučilište u Alabami blokirajući put crnim studentima. Wallace je napustio dužnost nakon jednog mandata zbog ograničenja mandata, ali je njegova supruga, Lurleen Wallace, pobijedila na sljedećim izborima i naslijedila ga iako je on bio de facto guverner.
Između Nixona i Humphreya
Wallace, neformalni vođa desnice u Demokratskoj stranci, u nekoliko navrata isticao je i kandidaturu za predsjednika SAD-a te su one, iako neuspješne, počesto imale utjecaja na ishod izbora. Djelujući izvan dominantne demokratske struje Wallace je nakon ubojstva Johna Kennedyja izazvao tadašnjeg predsjednika Lyndona B. Johnsona na demokratskim predsjedničkim predizborima 1964. godine. Nije imao izgleda, ali je ojačao politički utjecaj segregacijskih južnjačkih vođa pobijedivši u pet južnih američkih država.
Wallace se kandidirao kao neovisni treći kandidat na predsjedničkim izborima 1968. godine, kada su njegovi iz Alabame i ostali južnjaci sabotirali tadašnjeg kandidata demokrata, Johnsonova potpredsjednika Huberta Humphreya. Tadašnji mladi aktivist Demokratske stranke i budući predsjednik Bill Clinton u Wallaceovoj kandidaturi vidio je šansu jer je Wallace trebao odnijeti dio desničarskih glasova upravo republikanskom kandidatu Nixonu.
”Ironijom sudbine, Wallaceova kandidatura dala je priliku Humphreyu jer su Wallaceovi glasači bili za rasno razdvajanje i ‘red i zakon’ pa je zapravo Wallace oduzimao glasače Nixonu”, zapisao je Clinton u svojoj autobiografiji “Moj život”.
Međutim, ništa nije pomoglo, jer ovaj put Nixon nije izgubio i ušao je u Bijelu kuću sa samo 500 tisuća glasova više od Humphreya. Wallace je dobio za trećeg kandidata zavidnih 13,5 posto, a nikada nećemo doznati je li taj postotak glasova koji nisu otišli ni jednom od vodećih kandidata donio pobjedu Nixonu, a poraz Humphreyu. Wallace je dvije godine kasnije ponovo pobijedio na izborima za guvernera Alabame te je reizabran 1974. godine.
No u međuvremenu Wallace je postao invalid jer je u svibnju 1972. izvjesni Arthur Bremer u njega ispalio pet metaka u trenutku dok je vodio kampanju za još jednu nominaciju za predsjednika u trgovačkom centru Laurel u Marylandu. Wallace je do tog trenutka u anketama stajao vrlo dobro i dobivao visoke postotke na nacionalnoj razini. Za samog Bremera zna se da je prethodno viđen na Wallaceovu skupu u Wheatonu. Wallace je pogođen u abdomen i prsa, a jedan od metaka zaglavio se u Wallaceovoj kralježnici, ostavljajući ga paraliziranog od struka prema dolje do kraja života. Operiran je odmah nakon ranjavanja, operacija je trajala čak pet sati, a Wallace je morao primiti nekoliko litara krvi da bi preživio. U atentatu i nastaloj pucnjavi ranjeno je još troje ljudi, a Wallaceovo teško stanje zaustavilo je i njegovu kandidaturu za demokratsku predsjedničku nominaciju.
Nakon pokušaja atentata Wallacea je u bolnici, unatoč njegovim stavovima, posjetila demokratska zastupnica i njegova politička protivnica Afroamerikanka Shirley Chisholm, koja je u to vrijeme bila jedina afroamerička članica Kongresa. Bez obzira na njihove ideološke razlike i protivljenje svojih birača, Shirley je smatrala da je njezin posjet Wallaceu prije svega stvar ljudskosti. No to je očito utjecalo i na samog Wallacea pa je korigirao svoju politiku o sveobuhvatnim građanskim pravima u pozitivnom smjeru. Solidarnost i suosjećanje s teško ranjenim Wallaceom pokazali su i drugi njegovi politički oponenti pa su ga u bolnici posjetili i predsjednik Richard Nixon, potpredsjednik Spiro Agnew te njegovi politički protivnici iz same Demokratske stranke Hubert Humphrey, George McGovern i Ted Kennedy. Također je primio telegrame od bivšeg predsjednika Lyndona John
Pravo glasa bez prava izbora! Tako bi se moglo najjednostavnije definirati pravo glasa koje su dobile žene u komunističkoj Jugoslaviji. Naime, već se godinama ponavlja poluistina da su 11. kolovoza 1945. žene u Jugoslaviji, a time i u Hrvatskoj, ostvarile pravo glasa, i da je “na parlamentarnim izborima za Ustavotvorni sabor Narodne Republike Hrvatske 1946. godine u Parlament prvi put u povijesti, uz 170 zastupnika, izabrano i šest zastupnica”. Ovakav post objavio je SDP na društvenim mrežama. I tako godinama mnogi objavljuju poluistinu. Jer je činjenica da su žene tada dobile pravo glasa. No kako su one to pravo mogle konzumirati u praksi? Dakako, isto kao i muškarci. Povijesna je činjenica da komunisti nisu ni s kim željeli dijeliti vlast. To je već bilo jasno na izborima u studenome 1945. Vlast i mediji poticali su kandidate Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte (JNOF), organizacije pod kontrolom komunista. Novine su tada pozivale građane da iziđu na izbore, pišući da će svojim glasovima kandidatima režimskog JNOF-a uspostaviti novi, demokratičniji poredak od onoga staroga: “... Narod ima punu mogućnost prema postojećim zakonima da smijeni svakog svojeg predstavnika i da si izabere drugoga u kojeg će imati više povjerenja. Ako je demokracija vladavina naroda, onda mora biti svakome jasno da je novi oblik vladavine daleko demokratičniji nego stari... Dužnost je svakog građanina da dođe na izbore i dade svoj glas onima u koje ima najviše povjerenja da će raditi za narodno dobro, a to su svakako oni koje kandidira JNOF. Svatko mora glasati, jer onaj tko ne dođe na izbore sam se isključio iz narodne zajednice i nema nikakvog moralnog prava da kritizira svoju narodnu vlast. Zato svi na izbore!”.
Za 11. studenoga iste godine bili su zakazani prvi opći savezni izbori za Ustavotvornu skupštinu u Beogradu. Kako bi izborima dala dojam demokratičnosti, komunistička je vlast neposredno prije izbora donijela Zakon o dopuni Zakona o izborima narodnih poslanika kojim je uvedena i tzv. kutija bez liste. Tako je svaki birač mogao odlučiti za koga će glasovati. Točnije, izbori su zapravo bili referendum na kojemu je trebalo odlučiti “za” ili “protiv” komunista. Birači su mogli gumenu kuglicu, koja je značila jedan glas, baciti u kutiju Narodne fronte ili u kutiju bez liste, uz uvjet da su ruku umetali u obje kutije kako ne bi nitko vidio u koju su kutiju bacili kuglicu sa svojim glasom.
To je, međutim, bila samo farsa. Novine su bezrezervno pozivale građanstvo da glasa za NF, napominjući, kad je riječ o kutiji bez liste, da “u tu kutiju za smeće bacit će kuglicu samo oni koji su smeće u narodu!”. To je bila vrlo jasna poruka. Budući da se glasovalo za dva skupštinska doma, Saveznu skupštinu i Skupštinu naroda, birači su dvaput morali uzimati gumene kuglice u desnu ruku. Nakon što su kuglicu ispustili u neku od kutija, ruke su morali pokazati biračkom odboru. Povjesničar Tomislav Kardum objavio je na portalu Geopolitika News u prosincu 2020. godine izvješće CIA-e pod nazivom “Politički neredi u Hrvatskoj”, koje je izrađeno 1. studenoga 1Svi na946. godine. Tako američka CIA navodi da su “izbori 11. studenoga održani u najboljoj diktatorskoj maniri, a prethodili su im veliki propagandni napori. Tipičan primjer propagande bio je parodijski sprovod na ulicama Zagreba, organiziran oko lijesa na kojem je stajao natpis ‘Reakcija’. Ožalošćeni oko lijesa predstavljali su kralja Petra, dr. (Vladka) Mačeka, dr. (Antu) Pavelića, nadbiskupa Stepinca, generala Mihailovića, generala njemačkog SS-a, ustaškog generala te britanskog i američkog vojnika u uniformi”.
Na dan izbora, navodi Kardum iz izvješća, komunisti su prisiljavali ljude da glasaju, dok su apstinenti proglašavani “reakcionarima” i “neprijateljima naroda”. Apstinente su pak kasnije istoga dana “izborni dužnosnici okupili” i “odveli na glasanje”.
Ili najbolji je primjer župnika zagrebačke Župe sv. Marka Svetozara Rittiga koji je bio jedan od rijetkih katoličkih svećenika koji su se priključili partizanima. Nekadašnji tajnik zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera bio je gorljivi Jugoslaven, a po uspostavi nove vlasti postao je i ministar bez lisnice i predsjednik Komisije za vjerske poslove. On je bio i kandidat na izborima 1945., a prema izvješću CIA-e, dobio je zapravo samo šačicu glasova u svojoj zagrebačkoj izbornoj jedinici.
I Kardum donosi: “Nakon izbora izvor (CIA, nap. a.) razgovarao je s predsjednikom izborne komisije za tu izbornu jedinicu (Rittigovu, nap. a.), koji mu je povjerljivo rekao da je Rittig zapravo dobio samo šačicu glasova. Međutim, kada su objavljeni rezultati, Rittig je imao oko 20 glasova više od drugog kandidata, gospodina Benjaka, i gotovo tisuću više od trećeg kandidata, dr. Rasunina (vjerojatno Rasunjin, nije nam poznato o kome je riječ, nap. a.)”, piše CIA. Pametnome dosta!
Svećenik Svetozar Rittiga (na slici) bio je gorljivi Jugoslaven, a po uspostavi nove vlasti postao je i ministar. Bio je i kandidat na izborima ‘45., ali je dobio šačicu glasova