Auto bez vozača? Može, kaže Pulić, a Jole bi ipak razmislio
Njemačka je ozakonila testiranje autonomnih vozila na svojim cestama, pa smo istražili tko bi se mogao opustiti na suvozačkom sjedalu dok ga vozi robot
Ima li hrabrih? Biste li sjeli u automobil koji vozi bez vozača? Budućnost koja dolazi donijet će, možda i prije nego što se nadamo, upravo takva vozila. Neki ih jedva čekaju, drugi im ne vjeruju. Razgovarali smo s našim slavnim vozačima, pjevačima, sportašima, ali i putopiscima kojima je cesta život. I svi su, očekivano, oprezni. Ali i – znatiželjni!
Daleka je to budućnost
Apsolutni je autoritet, kada su četiri kotača u našoj zemlji u pitanju, dakako, 58-godišnji Niko Pulić. Koga pitati za vožnju, ako ne njega...
– Sjeo bih u automobil bez vozača istog trenutka! Dakako, iz znatiželje, da i to vidim – kaže naš automobilski as pa dodaje:
– Vjerujem da će zaživjeti autonomna vozila, ali ipak mislim da će proći još mnogo vremena da se tehnika usavrši do razine da takva vožnja bude sigurna. S druge strane, stvari idu naprijed brzinom munje, možda ćemo se u takvim automobilima voziti i prije nego što mislimo. Nadam se da ću u godinama koje me još čekaju na cesti i to doživjeti – veselo kaže Pulić.
Vozite li vi kada ste na putu ili sjedate na suvozačevo mjesto?
– Šest milijuna kilometara sam u životu napravio, što u kamionima, što u automobilima. Vozio sam kako bih zaradio novac da bih se mogao utrkivati. Jasno je kako je to skup sport. I kad sam na putu, sve češće sjedim na desnom sjedištu, volim da netko drugi vozi. Za volanom sam cijeli život, sad je prošlo 42 godine otkad sam položio vozački ispit. A jasno, vozio sam i prije toga kao klinac po Konavlima – smije se Dubrovčanin, trostruki prvak Europe koji je vozio i na ovogodišnjem WRC-u Croatia.
Matija Kvasina (41), naš proslavljeni biciklist i olimpijac, pobjednik utrke Tour of Croatia, također je cijeli život proveo na cesti. Okej, na dva kotača, ali cesta je cesta. I zatekli smo ga na cesti – u Portugalu, gdje je trener na Europskom biciklističkom prvenstvu.
– Volim vožnju automobilom, to me veseli, gušt mi je! I vozio sam automobile koji su se brinuli o ispravljanju putanje, parkiranju, imali automatsko kočenje, i to je sjajno, ali i dalje se ne osjećam ugodno ako sam ne vozim. Sad, da me robot vozi 500 ili 600 kilometara, eh to mi se ipak čini kao daleka budućnost – kaže Kvasina koji bi u najboljim danima punog treninga svaki dan napravio 70, 80 ili 100 kilometara na dva kotača.
Biste li mogli zaspati da vas vozi autonomni automobil?
– Ma kakvo spavanje... Kad bi i tehnologija bila razvijena, sustav funkcionirao savršeno, da sve to postoji, sumnjam da bih se mogao toliko opustiti da zaspim. A ipak, kad gledate zrakoplove, i tamo je putnik bez kontrole, i zrakoplov je na letu na autopilotu, automatiziran, ali ipak znaš da u kokpitu sjede ljudi kojima su komande nadohvat ruke pa nema straha – zaključuje naš olimpijac.
Na cesti je neprestano i Joško Čagalj Jole (50). Poznato je kako je rock’n’roll, zapravo – cesta. Život pjevača svodi se na turneje i putovanja, iz dana u dan.
– Doći će i taj dan pa ćemo imati autonomne automobile, uopće ne sumnjam – kaže Jole.
Biste li sjeli u automobil bez vozača?
– Ne bih imao problem sjesti u taksi bez vozača. Ali, ja to gledam s druge strane. Pobornik sam toga da svi rade, da imaju posao, da rade ono što vole. Ne bih volio da takvi automobili zamijene žive ljude, one koji vožnjom zarađuju svoj kruh. To nikako ne bi bilo dobro. I volim pričati s taksistima, pa gdje ćeš ljepše nego da ti netko, u nepoznatom gradu, tko je elokventan i poznaje svaki kutak, pripovijeda. Volim porazgovarati s taksistima, podružiti se, a s kime bih to radio u automobilu bez vozača?!
Upotrebljavate li u automobilu tehnologije koje pomažu pri vožnji?
– Ima dobrih stvari, poput tempomata, sustava koji prepoznaje izlazak iz crta, automatskog kočenja, ali ne bih se mogao opustiti i pustiti da automobil vozi sam, a ja gledam, recimo, u mobitel. To nikako. Iako vjerujem da će se, kao što je to bio slučaj i s vlakovima, zrakoplovima i drugim prijevoznim sredstvima, i ta autonomna vozila ispitivati toliko dok ne budu sigurna.
Koliko godišnje radite kilometara?
– Posljednjih 25 godina na više sam od pedeset tisuća godišnje, znao sam i sedamdeset tisuća napraviti. Mnogo je to kilometara, neprestano sam negdje na putu. Nekad mi je bio gušt voziti do Berlina, do Amsterdama, do Kölna, ali danas, čim je neka dalja destinacija, biram let zrakoplovom. Vožnja itekako umara – govori Jole.
I putopiscima, reporterima posao je – cesta. Hrvoje Ivančić (39), autor knjiga “Samsara: Put na Istok”, “Za’atar” i “Iza Mjesečevih planina” lutao je Afrikom, Bliskim istokom, gledao ratove iz blizine, nedavno se vratio iz Harkiva i Kijeva.
Tko je odgovoran?
– Ne, ne bih se osjećao sigurno – kaže Ivančić:
– Previše je tu pitanja oko sigurnosti. Okej, možda na nekoj ultrasigurnoj cesti, na autocesti gdje bih 500 kilometara vozio takav autonomni automobil u koloni istih takvih autonomnih automobila. Pa bih mogao čitati knjigu, pisati, gledati film. Ali za neke druge ceste, za gradove, mjesta, u to sumnjam. Postavlja se i pitanje, što u trenucima opasnosti.
Tko bi bio kriv ako autonomni automobil skrivi nesreću?
– Upravo to, zamislite da imate na cesti staricu i dijete. I tko će sad odlučiti kamo skrenuti u slučaju opasnosti? Odlučit će algoritam, a što ako krivo odluči? Tko preuzima odgovornost, onaj čiji je automobil ili onaj tko je napravio algoritam? – mudro promišlja Ivančić.
Vozio je i, recimo, po Ugandi. – Zamislite sad tamo autonomni automobil. Nema ceste, nema oznaka, tamo to ne bi funkcioniralo... Najsigurniji sam ipak kad vozim sam. A što će biti u budućnosti, e, to i mene zanima!
Inače, zakonodavni okvir koji bi omogućio uporabu autonomnih vozila u stvarnom prometu zasad su postavili rijetki. Prva je to napravila Njemačka koja je ozakonila testiranje autonomnih vozila na svojim cestama. Postojeća zakonska rješenja koja uređuju sigurnost u cestovnom prometu lani su dopunjena člancima vezanim za autonomne automobile. Kako su objasnili iz njemačke vlade, nužno je već sada poduzeti korake kojima bi se u zakone ugradili autonomni automobili, odnosno kako bi se stvorio pravni okvir za iskorištavanje potencijala te tehnologije u društvu. Njemačka ne krije da želi biti predvodnik na polju autonomne vožnje. Ipak, u prvoj fazi vozila s ugrađenom četvrtom razinom autonomije moći će se kretati samo na određenim područjima i na kraćim relacijama.
•
”Zamislite Ugandu, nema ceste, nema oznaka, ne bi to funkcioniralo”, kaže putopisac Hrvoje Ivančić