Tjedna inventura
Titov u svijetu činio ga je još većim zločincem
Sve priče o demokratskom EU koji se ne upliće u politiku svojih članica padaju u vodu na primjeru Orbána – EU sliči na nekadašnji SSSR i socijalističku Jugoslaviju. Koliko EU radi za narode svojih članica, vidi se po tome što neprekidno podriva Orbána koji je uvjerljivo pobijedio na četvorim proteklim izborima u Mađarskoj, što će reći da golema većina Mađara voli EU kao što su nekad narodi Varšavskog pakta voljeli SSSR ili Hrvati Jugoslaviju. Čitamo naslov – “Problemi za Orbána: EK predložila da se zamrzne 7,5 milijardi eura za Mađarsku”. Mađarska bi mogla biti kažnjena “zbog korupcije i problema s vladavinom prava”, što bi mogla izbjeći “ako u sljedeća tri mjeseca otkloni razloge za tu odluku”. Gdje to u EU nema korupcije, gdje je to uzorna vladavina prava i, što je najvažnije, gdje je to netko četiri puta zaredom pobijedio na izborima? Nije, dakle, Orbán zločesta iznimka, nego se bori za neovisnost Mađarske, za njezine nacionalne interese koje su ugrožavale strane banke i strani kapital. Hrvatske vlasti u ovom stoljeću prstom nisu maknule da strane banke i kapital upregnu u hrvatsku nacionalnu ekonomiju, dobit se iz Lijepe Naše iznosi van, gdje su onda hrvatske vlasti omiljele.
U posljednje vrijeme Reuf Bajrović, bošnjački nacionalist, lobist i intelektualac, prednjači u isticanju mita o Karađorđevu u kojem su se Tuđman i Milošević navodno dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine, čime je bošnjačka propaganda trajno obuzeta, kao i svojedobno neki hrvatski ljevičari. Glavni su argumenti optužbi za to nedjelo izjave nekih hrvatskih političara koji na sastanku u Karađorđevu nisu ni bili. Ali je po njima, da je ostao živ, Tuđman mogao završiti u Haagu – nije Milošević sam sa sobom dijelio Bosnu i Hercegovinu, a prvi hrvatski predsjednik bio je fasciniran Slobodanom Miloševićem i njegovim osvajačkim uspjesima. Na jednu Bajrovićevu najavu razgovora o toj temi reagirao je predsjednik Vlade Zapadnohercegovačke županije Zdenko Ćosić, koji mu je poručio: “Reufe, imam ponudu za vas: uskoro sudjelujem na okruglom stolu na sličnu temu. Bilo bi mi od pomoći ako mi pošaljete taj sporazum o podjeli BiH Tuđman-Milošević. Ja ću vama zauzvrat poslati sporazum o podjeli BiH Izetbegović-Krajišnik. Može?” Taj sporazum Alije Izetbegovića i Momčila Krajišnika ozakonjuje Republiku Srpsku i omogućuje joj odcjepljenje od BiH referendumom. Ima se Dodik na što pozvati.
Silan odjek smrti i današnjeg pokopa Elizabete II. zacijelo je i dokaz koliko svijet štuje državničke veličine, kakve više možda nikad neće imati, i kako je pokojna kraljica postala velikom upravo zato što je veliko Britansko Carstvo s njome i završilo. Ali i kako veliki imperiji nisu ostali samo u negativnoj uspomeni čovječanstva. Ako u Britanskom Carstvu “sunce nikad nije zalazilo”, sjaj tog sunca bio je i kraljičini sjaj, u njezinoj veličini odražavala se i veličina onoga što je naslijedila i što nije bilo samo osvajačko nasilje. Elizabeta II. kao nitko u povijesti potvrdila je misao Josepha de Maistrea, velikog zagovornika monarhije i protivnika Francuske revolucije, da “konačni autoritet pripada pojedincu sposobnom za odlučno djelovanje”. Taj autoritet najdugovječnije britanske kraljice poštovalo je tako reći cijelo čovječanstvo, koje se, slobodnije govoreći, okupilo na njezinu sprovodu. Bilo je lijepo vidjeti i našeg predsjednika Zorana Milanovića sa suprugom, koja je sjala u svojoj crnini. Bili su tik do francuskog predsjednika Macrona i njegove supruge, što nas je činilo dodatno ponosnim, jer se tako pokazalo i svjetsko značenje Hrvatske na tom velikom događaju.
Šokantna vijest – vojnik Hrvatske vojske preminuo nakon što mu je pozlilo poslije rekreativnog trčanja. Prije samo dva tjedna na kondicijskom trčanju u Zagrebu pozlilo je tridesetogodišnjem pripadniku Antiterorističke jedinice Lučko koji je umro, a drugom pripadniku također je pozlilo i pomoć mu je pružena u bolnici. Profesionalni hrvatski vojnici i policajci u našim su predodžbama besprijekorno zdravi i snažni pa su ti događaji obeshrabrenje za javnost i veliko pitanje za liječnike i zapovjedništva koji te katastrofe nisu sposobni spriječiti. Pozvati ih na odgovornost nije dovoljno, jer su možda krivi cijeli sustavi u kojima se stvaraju i rade kadrovi. A ti sustavi su za građane iznimno važni i u anketama ih po važnosti svrstavaju u sam vrh. Bile bi logične i očekivane ostavke predsjednika Vlade, ministara obrane i unutarnjih poslova, Marija Banožića i Davora Božinovića, ali, u Plenkovićevu stilu, HDZ i njegovi dužnosnici nikad ni za što nisu krivi – katastrofe iskorištavaju da još više ojačaju. Premijer o njima govori kao da je dobro što su se dogodile jer “sad se vidi...” Vidi se sve veća nedjelotvornost, nesposobnost i moralna golotinja vlasti prekrivena carevim novim ruhom.
Kakav je to narod koji tako reći posve ovisi o drugom narodu? A ovisi i kad tu ovisnost nadmoćniji narod ili zlorabi, ili ignorira, ili želi izbjeći. Čitam kako je Dodik opet otišao Putinu, govorio o secesiji Republike Srpske, ulizivao se Kremlju i, naravno, opravdavao agresiju ili “specijalnu operaciju” Rusa u Ukrajini. Unatoč podložnosti hrvatske vlasti Europskoj uniji, ipak možemo reći da Hrvatska ni o kome nije tako ovisna, što je jedna od najvećih tečevina državne samostalnosti i Domovinskog rata. Više sam se puta usprotivio nekritičkom slavljenju Njemačke i Nijemaca kod određenog broja Hrvata, ali danas je toga puno manje nego prije. Govorilo se da nas je Njemačka “spasila” prihvaćajući naše radnike, no tko zna tko je koga spašavao – izgrađivali smo zemlju, a podosta Hrvata, odnosno njihovih potomaka tamo se odnarodilo. Ali vratimo se Srbima, koji riskiraju svoju sudbinu u budućnosti čas se “ulizujući” Bruxellesu, čas Kremlju. Kamo ih može odvesti ta dvoličnost? Sve većem rascjepu u narodu i pogotovo u elitama u kojima ima neupitnih Europljana. Kako oni i drugi Srbi doživljavaju Putinove riječi: “Redovito razgovaram s Vučićem”? Dok redovito prate njegove zločine u Rusiji.
I Andrej Plenković i Mario Kapulica (u HTV-ovu Otvorenom) i drugi hadezeovci koji razglašavaju opasnost od nasilja kojim se želi rušiti vlast, od paramilitarnih skupina, naoružavanja HDZ-ovih političkih protivnika, slanja u logore..., znaju da govore neistine. A govore ih zato što pošto-poto žele zadržati vlast premda su nedjelotvorni – Hrvatska je na dnu europskih ljestvica, gospodarstvo nam je nekonkurentno, stotine tisuća radnika i umirovljenika jedva imaju novca da prežive, pučke su kuhinje sve krcatije, iseljavanje sve brojnije, demografski gubici sve veći, klupe u školama sve praznije. To alarmantno stanje treba zastrti jednako alarmantnim optužbama kojima su povod neki incidenti kojima se trebaju pozabaviti isključivo policija i tužiteljstva i koji nisu znak nikakve opasnosti od nasilnog rušenja vlasti. Kad tko plaši takvim nasiljem, pridaje sebi iznimnu važnost i značenje, predstavlja se kao bogomdana i jedina politička dragocjenost u zemlji, a Hrvatsku ocrnjuje kao da je neka afrička ili južnoamerička država sa stalnim nemirima i državnim udarima. Kako onda takva država ima ugled u svijetu najveći u svojoj povijesti čime se hvasta ista vlast koju ugrožava nasilje!?
Smrt i spektakularni sprovod Elizabete II. neki su hrvatski mediji iskoristili za podsjećanje na “posebne odnose” koje je velika kraljica imala s jugoslavenskim diktatorom Titom s kojim se dvaput susrela. Susretala se ona i s nekim drugim zločinačkim državnicima, a ima i značajnih osoba iz bivših britanskih kolonija koje sada prema njoj nisu imale poštovanja, a optužuju je za genocide u kolonijama. Također se podsjeća na mnoge poznate svjetske državnike koji su došli na Titov sprovod svjedočeći tako njegovu veličinu. No ni ti državnici ni britanska kraljica ne mogu izbrisati Titove zločine, smicanja desetaka i stotina tisuća političkih protivnika, stravične logore i zatvore u bivšoj državi i jednu od najokrutnijih diktatura u svijetu poslije 2. svjetskog rata. Kumrovečki bravar vrlo je uspješno nedjela prikrivao svojim međunarodnim ugledom i ugledom svoje države, no upravo su zbog toga njegovi zločini strašniji. Mnogi su ga državnici cijenili ili “cijenili” iz svojih razloga i nije ih zanimao ni Bleiburg, ni križni putevi, ni Goli otok, ni Stara Gradiška, ni likvidacije emigranata... Nije to zanimalo ni britansku kraljicu – važno je bilo što je i Tito na neki
• način bio okrunjen.