Bajka o “obećanoj zemlji Irskoj” završava. Francuzi prvi upozorili na mračnu stranu priče
Irci sada plaćaju oglase da privuku Hrvate, a otkriveno je i kamo su nestali vukovarski Srbi – eno ih u Irskoj, oni su četvrtina od 20 tisuća radnika s RH putovnicom
Uzadnjih desetak dana hrvatski su mediji preplavljeni oglasima irskih poslodavaca koji nude Hrvatima brzo preseljenje i posao. To su sponzorirani sadržaji i promotivni tekstovi u kojima se nalazi nekoliko stvarnih likova, naših mladih ljudi, koji su u Irskoj već godinu-dvije, a njihove su poruke bajkovite. Može se, kažu, mjesečno uštedjeti minimalno 1500 eura. To da Irci sada moraju oglašavati i vabiti Hrvate u svoju, do jučer Hrvatima obećanu zemlju, može značiti da jednostavno žele više Hrvata jer su se pokazali dobrim radnicima ili se iseljenički val iz Hrvatske smanjio, pa ga se želi opet potaknuti. Neki od tamošnjih naših ljudi, pak, upozoravaju da u tim reklamama ima dosta nelogičnosti, pa i netočnosti, primjerice nudi se smještaj u gradiću koji na karti Irske ne postoji, nije naznačeno da su u oglasu navedene tzv. bruto plaće, na koje još ide, kao i kod nas, oko 40 posto davanja, a ono što je točno jest da posla stvarno ima. Doduše, uglavnom je riječ o poslu skladištara i profesionalnih vozača. Ima i korektnih stvari u tim promo-sadržajima, pa jedna od naših iseljenica otvoreno kaže kako je puno njezinih prijatelja onamo došlo zezati se i uživati u izlascima, ali to tamo ne prolazi ako baš želiš zaraditi. Korektno je i to što se navodi i ono što je glavni problem odlaska u Irsku, a to je stambeni problem. Prosječna stanarina u Irskoj, naime, iznosi gotovo 1600 eura mjesečno, u malim gradićima udaljenijima od Dublina 850 eura, a naši se snalaze pa dijele stan s još trojicom-četvoricom, pa je njihov dio 600 eura.
Koliko je skrivenih problema u priči o preseljenju u Irsku, dokazuje i objava francuskog veleposlanstva u Dublinu, koje je svojim građanima doslovce poručilo da, žele li se doseliti u Irsku, paze na moguće prevare, jer ondje vlada velika stambena kriza. Kada je krenuo veliki iseljenički val prema Irskoj prije nekih sedam-osam godina, mediji su odigrali jednu od glavnih uloga, jer se godinama o tome izvještavalo uglavnom u superlativima. Naši ljudi u Dublinu kažu da je glavna reklama ipak išla od usta do usta i da su prijatelji zvali svoje poznanike da krenu na taj put, ali uglavnom je u vezi s mračnijom stranom priče vladao zavjet šutnje. Nakon toliko godina dosta naših ljudi još ne može prihvatiti da primjerice nije više moguće imati pravo na hrvatsko zdravstveno osiguranje s obzirom na to da su se odselili. I premda su, kažu, zimski letovi iz Dublina za Zagreb i dalje prepuni onih koji u Hrvatsku dolaze obavljati preglede i popravljati zube, sve je manje onih kojima naša spora državna birokracija još nije uskratila to besplatno liječenje u RH. Naši u Irskoj dobiju tzv. medical card, ali to je javno zdravstvo sporije i slabije nego naše, a liste čekanja su, kažu, goleme. Samo “dobar dan” kod liječnika opće prakse košta 60 eura. Odlazak u pub oko 100 eura. I kao što kaže ona naša iseljenica, želiš li uštedjeti, nema izlazaka. Samo rad. U tome se, dakle, većina naših iseljenika u Irsku ne razlikuje od generacija gastarbajtera, koji su prije 50-ak godina počeli odlaziti u Njemačku ili još starijeg iseljeništva koje je odlazilo preko bare. Dobili su poslove koje nisu mogli birati, a tamošnji ih ljudi nisu željeli raditi, štedjeli su svaki novčić, nisu izlazili niti zabavljali se, i tako desetljećima. Njihovo gastarbajterstvo bio je uglavnom mukotrpan put.
Irci rado primaju iseljeništvo jer dolaze im mladi ljudi koji ne opterećuju, nego pune njihov mirovinski fond. Irska je prvi put prešla brojku od 5 milijuna stanovnika, od kojih su milijun stranci. Istodobno, mladi, uglavnom obrazovani Irci među kojima ima puno liječnika, sve kao i kod nas, odlaze iz Irske u Veliku Britaniju, SAD i Novi Zeland. Stambena kriza u Irskoj vlada od 2007. kada je politika zakočila stanogradnju. Veliki broj dobrostojećih Iraca, naime, živi od rentijerstva, iznajmljujući sve skuplje stanove doseljenicima. Zgrade sa stanovima, dakle, namjerno se ne grade. I to je bit te tzv. prevare na koju čak i Francuzi upozoravaju svoje građane. Kad tome dodaš klimu bez sunca, život s cimerima na što gotovo nijedan mladi čovjek u Hrvatskoj ne bi pristao, a u Irskoj pristaje, sve to briše irsku pozlatu. Dosta se Hrvata u pravilu u potpunoj tišini vratilo u Hrvatsku, a jedan dio odselio se u Njemačku i Austriju, gdje mogu dobiti stambeni kredit. Još jedna zanimljivost. Naime, dosad neobjavljeni podaci kažu da se tek pola od onih 20 tisuća iseljenih građana u Irskoj odnosi na Hrvate iz Hrvatske. Četvrtina su, naime, Hrvati iz BiH i Vojvodine, a otkriva se i kamo su nestali vukovarski Srbi – eno ih u Irskoj, oko 5 tisuća njih čini jednu četvrtinu radnika u Irskoj s hrvatskom putovnicom. Ti isti podaci spominju i dolazak sasvim novog tipa iseljenika iz Hrvatske, onih koji ondje ne namjeravaju raditi nego samo fiktivno pa izgube posao i onda žive od socijalnih naknada, koje nisu zanemarive, iznose 320 eura tjedno. Ako je to novi trend, i Irci će se brzo ohladiti od uvoza naših radnika.