Utorak 20. 9. 2022.

Cijelu noć gore svjetla na zgradi središnjice naše stožerne stranke, Hrvatske demokratske zajednice. Trgom žrtava fašizma odjekuje snažni Plenkijev glas, a zvuk čizama istražitelja prigušuje buka svakodnevnog života koji se odvija ispred zgrade. Građani su potpuno nesvjesni drame koju u ovom trenu proživljava troje hrvatskih članova Ine privedenih u središnjicu kako bi ih se natjeralo da podnesu ostavke. Neslužbeno saznajemo da trojka nije izložena fizičkom nasilju nego specijalnim metodama mučenja. Navodno im Grlić Radman satima čita Jesenjina, a onda s Frkom Petešićem moraju pjevati “Bože čuvaj Hrvatsku”. Rodbina privedenih uzalud moli i kumi stražu na ulazu da puste njihove najmilije, jer Plenki ne popušta. Među okupljenima ističe se figura dostojanstvene žene u crnom, triatlonke, spasiteljice Agrokora i Podravke, čiji je suprug branio nacionalne interese u Upravi Ine, a sada ga tjeraju da bez skromne otpremnine, samo zato što nije uočio sitniju pronevjeru u režiji stranačkih kolega, ode na burzu. Imaš li ti uopće srce, Plenki?

Paralelno s dramom uhićenih i na ostavku bez vreće love nagovaranih članova Uprave Ine, traje trama s novačenjem ljudi koji bi ih trebali zamijeniti. Lakše je Putin popunio postrojbe u Lugansku i Donecku nego Plenki Upravu Ine. Neće nitko! HDZ-ovci u središnjici, ali i po terenu, prevrću svaki kamen, traže bilo kojeg člana koji zna išta o naftnom biznisu, ali nemaju sreće. Navodno su neki radnici na Ininim pumpama dali otkaz jer nisu mogli izdržati pritisak stranačkih headhuntera, koji su se u panici okrenuli njima ne mogavši pronaći rješenje. Doduše, kažu stranački insajderi da su imali i nekoliko prijava te da se neki ljudi i dalje žele žrtvovati za Hrvatsku. Tako se iz Knina javila izvjesna Josipa Rimac, a iz Vinkovaca, široj javnosti nepoznata, Gabrijela Žalac. Međutim, u stranci su odbili njihove kandidature. Razloge nisu htjeli javno objašnjavati.

Ipak smo ostali ljudi. Dobro, pregrmjeli smo rat, pregrmjeli smo milijun afera u režiji političara na vlasti, trenutačno se borimo s posljedicama pljačke milijarde iz Ine, u strahu čekamo prve račune za struju i plin, ispali smo od Finaca u košarci, ali ništa, ništa, baš ništa nije pogodilo naš mali, ali ponosni narod kao smrt tuđe kraljice, koja nije zapravo bila kraljica, ali je eto svima nama toliko draga da je njezina smrt danima gotovo jedini medijski sadržaj koji konzumiramo ili nas barem u to žele uvjeriti urednici naših televizija i tiskovina. Kažu da je hrvatskim građanima sto puto važnije je li Megan zaplakala, je li Harry večerao s tatom i kome je mahnula Kate te kakav je šešir imala naša prva dama i zašto šešir nije nosila Vučićeva Ana od svih pljački i poskupljenja kojima ćemo nadoknaditi ukradenu lovu. Osjećajni smo mi ljudi. Je, bilo joj je 100 godina i s nama nema nikakve veze, ali opet je, kažu kreatori medijske histerije, naša. Danas su kraljicu konačno pokopali. Možemo li sada nastaviti sa životom?

Ako danas negdje naletite na Plenkija, bolje vam je da ga zaobiđete. Ljut je kao ris! A kako i ne bi bio. Danima okreće svaki kamen, provjerava svako sklonište, traži, ispituje, moli na koljenima pokušavajući pronaći tri čovjeka toliko hrabra, toliko spremna na žrtvu, toliko bogoljubna, domoljubna i sebedarna da stanu ispred svih i prihvate članstvo u Upravi Ine. I kad ih je napokon našao, taman kada je bijeli dim prokuljao iz Vladina dimnjaka, jedan od najhrabrijih okrenuo mu je leđa. Još se ne zna što se točno dogodilo. Čovjek je zaspao kao heroj, a probudio se kao izdajnik. Izgubio mu se svaki trag. Kažu da je riječ o čovjeku na svom mjestu, bez ikakvih afera dosad, a vele i da je odustao iz osobnih razloga. Čujte, treba ga razumjeti. Zamislite da vi sutra morate u Upravu Ine. Tko bi želio živjeti s takvom stigmom...

Kada su stigle prve vijesti o rezultatima mobilizacije u Dagestanu i Tatariji, kažu da se Vladimir Vladimirović okrenuo prema prozoru i zagledao u prostranstvo Crvenog trga pa je jedno vrijeme samo duboko uzdisao. Šojgu i Pjeskov kunu se da mu se u kutu lijevog oka pojavila suza, koja se trenutak poslije zakotrljala niz obraz. To da će odaziv na mobilizaciju biti apsolutan nitko nije mogao zamisliti. Uzalud se trude NATO propagandisti – jedinstvo ruskog naroda, partije i armije ništa ne može pokolebati. Istodobno, u okupiranim dijelovima Ukrajine, sprema se referendum o odcjepljenju. Sve se super razvija. Mladići glancaju glave nuklearnih projektila, okupirana područja postaju dijelovi Rusije i napad na njih napad je na Rusiju, kaže Vladimir. Svijet je na rubu Trećeg svjetskog rata, ali imamo i jednu dobru vijest. Ako on počne, račune za grijanje možete zanemariti.

Magdalena Dovečer, HDZ-ovka iz Čakovca, posljednja je žrtva hrvatomrzilačkog Ureda europskog tužitelja, zločinačke organizacije pod snažnim utjecajem jugounitarističkih snaga. Zamislite, cura je dobila zadatak da organizira neku debilnu akciju, izradu glupih promomaterijala za spajanje općina u Hrvatskoj, idiotariju koju nikada nitko ne bi pročitao. Logično, posao je namjestila nekom rođaku s izraženim talentom za izradu promomaterijala za spajanje općina. Sve bi prošlo kako treba i onako kako je godinama prolazilo, ali ne! Našao se neki odlikaš iz Ureda europskog tužitelja i najprije našu Magdalenu Dovečer smijeniše s dužnosti, a do večeri je izbaciše iz toplog majčinskog stranačkog zagrljaja. Vijest o uhidbi naše Megi, koju okriviše samo zato što svoje voli i što je svojima malo željela pomoći u životu, izazvala je paniku na svim stranačkim razinama. Nitko, ali baš nitko nije ozbiljno shvatio taj glupi Ured europskog tužitelja i HDZ sprema delegaciju da ode tamo i da se pokuša nekako s ljudima dogovoriti, jer nastave li ovi iz Europe pošteno raditi, crno nam se piše.

Stigli rezultati popisa stanovništva. Neki tuguju, a neki slave. Možda nas nedostaje pola milijuna, možda je sve što je moglo i imalo kamo otići pobjeglo ih Hrvatske, možda će nas broj umirovljenika ugušiti, možda se pola kontinentalne Hrvatske pretvara u pustopoljinu, možda se zatvaraju škole, možda uskoro na Baniji neće trebati obnavljati kuće jer u njima neće imati tko živjeti, možda su nam se smanjili i svi veći gradovi, a Slavonija nam se topi pred očima, ali barem smo se, izgleda, riješili Srba! Sve sredine u kojima oni žive potpuno su devastirane pa će do idućeg popisa Srbi doći na razinu statističke pogreške. U Vukovaru slavlje! Iako je u gradu tek malo više ljudi nego što ih je nekada zapošljavalo samo Borovo, Srbi su pali ispod 33% i to treba proslaviti, jer je to najveći problem Grada heroja. Sada će sve procvjetati, ljudi će se vratiti kućama i svi će biti sretni i zadovoljni. Glavno da smo se riješili ćiriličnih ploča, koje doduše nisu ni bile postavljene, a i one koje jesu, bile su prekrivene. Ali nema veze. Velika je ovo pobjeda.