Ćiro me htio u vatrenima, ali zakasnio je
Legenda austrijskog nogometa, Hrvat Ivica Vastić: Volim Hajduk, dobar je, ali nije još na razini Dinama
Kaštelanin Ivica Vastić (52), legenda austrijskog nogometa, ugostio nas je na drugome katu ljubičastoga bečkoga bombončića od stadiona, Austrijine Generali Arene, na adresi Horrplatz 1. Ivica je nekada bio igrač i trener prve momčadi ovoga kluba, a u posljednje četiri godine trener je za individualni rad u klupskoj akademiji. Radi bez stresa i pritiska, s puno gušta i zadovoljstva.
Oduševljen vatrenima
– Volim biti na terenu, rado radim s mladim igračima, to je meni uživanje i zadovoljstvo. Veseli me kada vidim da su iz našega pogona čak šestorica igrača u prvoj momčadi Austrije Beč. Iz naše akademije je i 16-godišnji vrhunski talent, Hrvat Oliver Jukić koji je ovoga ljeta prešao u Red Bull Salzburg. To je nogometaš s velikom perspektivom – priča Vastić.
E sad, zašto je Ivica legenda u Austriji? Evo šturoga pojašnjenja: zato što taj nogometaš najplemenitijega kova nikada u Hrvatskoj, odnosno u Jugoslaviji nije nastupao u višemu rangu od treće lige, a u Austriji je s dva kluba, Sturmom i bečkom Austrijom, osvojio čak devet trofeja, od toga dva naslova prvaka (Sturm). Čak četiri puta bio je proglašen austrijskim nogometašem godine (1995., 1998., 1999. i 2007.), dva puta bio je prvi topnik austrijske lige (1995./1996., 1999./2000.) i na kraju – ima čak pedeset nastupa za reprezentaciju Austrije i 14 pogodaka!
I ta legenda austrijskog nogometa neće u nedjelju biti na stadionu Ernst Happel i uživo gledati sraz Austrijanaca i Hrvata.
– Tako je ispalo. Imam nekoliko slobodnih dana za vikend, a kako sada imamo izravnu zrakoplovnu liniju za Split, iskoristit ću to da odem nakratko u Hrvatsku.
Zar vas ne vuče ova spektakularna utakmica?
– Vuče me, ali gledate ću je u Primoštenu. Tamo mi je supruga, pa idem po nju i skupa ćemo se u ponedjeljak vratiti u Beč.
Koliko ste kao bivši reprezentativac Austrije ulaznica dobili?
– Imao sam jednu VIP ulaznicu koju sam mijenjao za dvije obične ulaznice, tako da će na utakmicu ići moja djeca. Ja sam tih utakmica imao dovoljno, a djeca su ih željna pa neka idu. Moj sin Tin išao je sa mnom na utakmicu s Francuskom, jer je želio gledati Francuze, a sada će Hrvatsku ići gledati stariji sin Toni i kćer Lara. Toniju je sada 29 godina, igra ovdje u Landesligi, a Tin ima 21 godinu i igra u regionalnoj ligi kao posuđeni igrač Admire Wacker. Lara je 27-godišnjakinja.
Koja vam je bliža i draža reprezen
tacija, austrijska ili hrvatska?
– Obje su mi drage, veže me puno toga za obje zemlje. Za Hrvatsku nikad nisam igrao, ali ipak sam Hrvat.
Jeste li ikada bili član barem neke mlade reprezentacije Hrvatske?
– Ne, nisam. Neobično? Ma nije, pa ja sam u profesionalni nogomet ušao tek s 22 godine. Igrao sam ja i prije, samo što me nisu prepoznali, ali bio sam uporan.
Na Euru 2008. godine igrali ste protiv Hrvatske u Beču. Kakav je to bio osjećaj?
– To su utakmice za koje se živi, osobito kad se igra na Europskom prvenstvu. Igrali smo prije i prijateljsku utakmicu s Hrvatskom, pa sam već imao to iskustvo. Mi smo svi profesionalci, svatko nastoji za svoju reprezentaciju dati sve najbolje. Kada počne utakmica, zaboravi se otkuda si i što si, posvećen si samo igri.
Kada ste dobili prvi poziv za Austriju? Jeste li zbog toga zatražili austrijsko državljanstvo?
– Ne, do tada ga nisam imao, nego su me oni zamolili da ga uzmem. Tada su u austrijskim klubovima mogla nastupati samo trojica stranaca, a mi smo ih u Sturmu imali četvoricu. Budući da sam tada već bio pet godina u Austriji, ispunjavao sam uvjete za dobivanje državljanstva. Predsjednik Sturma Kartnig mi je to bio predložio. Čim sam dobio državljanstvo, odmah sam dobio i poziv za reprezentaciju Austrije, jer sam tada jako dobro igrao. Oni su to prepoznali. Tada sam imao 26 godina. Iz Hrvatske vas nisu zvali?
– Bio je upit iz HNS-a, ali zakasnili su. Već tada sam bio dobio poziv Austrije. Tko me nazvao? Mislim čak da je to čak bio gospodin Ćiro. Pokušao me je obrlatiti, ali ja sam odluku već bio donio i ljubazno sam mu se zahvalio na pozivu.
Mislite li da Hrvatska u nekom ludom scenariju može prokockati prvo mjesto u skupini Lige nacija?
– Mislim da ne može. Protiv Danske su odigrali jako ozbiljno, jako dobro, a suparnik je bio nezgodan. Nastave li tako, neće biti problema da osvoje prvo mjesto.
Što vam se najviše sviđa kod Hrvatske?
– Spoj iskustva i mladosti, zajedništvo koje vlada u reprezentaciji i oko nje. To očito donosi rezultate i vidi se na terenu. Oni koji uđu s klupe čak pojačaju tempo. Hrvatska ima veliku širinu u momčadi, kvalitetno ujednačene igrače. Ima i više lidera. Luka je lider nad liderima, ali lideri su i Kovačić, i Perišić, i Vida... Tu je i Oršić, koji ima jako dobru sezonu. Šutalo je konstantan, stabilan, golman Livaković je mlad, a opet toliko iskusan s utakmicama u Dinamu i u reprezentaciji. Sve ide nekim svojim glatkim tokom. Događa se smjena generacija, a rezultat ne trpi. Kakvi su Austrijanci?
– Došlo je nedavno do promjene izbornika, a svaki novi trener donese nešto novo. Na početku mu je krenulo dobro, bila je tu iznenađujuća pobjeda nad Hrvatskom i neodlučeno s Francuzima. Koliko god je Hrvatska loše ušla u Ligu nacija, toliko je Austriji dobro krenulo. Ali sad su se karte totalno izmiješale; Hrvatska se diže, pokazala je da može, ozbiljnije je shvatila to natjecanje, dok se Austrija još traži. Malo je potresena, nesigurna nakon poraza od Francuske, ali s obzirom na to da igra kod kuće, dat će sigurno sve od sebe. Mislim da je tu samo pitanje kako će Hrvatska ući u tu utakmicu.
Koji je najljepši trenutak koji ste doživjeli kao nogometaš?
– Imao sam jako dobru karijeru i rado se sjećam svega; sa Sturmom ili poslije u Japanu (Nagoya, nap.a.) ili s reprezentacijom. Sva su ta iskustva bila jako dobra. Nekako mi se čini da moj gol protiv Poljaka na Euru 2008., pogodak za 1:1 na našemu nacionalnome stadionu u Beču, izazvao najviše oduševljenja i urnebesa. Time sam postao najstariji strijelac na europskim prvenstvima. Imao sam 38 godina i 257 dana.
Jeste li vi splitovac ili hajdukovac? Za Split ste igrali od 1989. do 1991., a za Hajduk nikada.
– Ja sam igrao za Split, ali sam hajdukovac. Bio sam u podmlatku Hajduka, bilo je za mene interesa i za prvu momčad kada je trener bio Ivan Vucov, ali htjeli su me poslati na posudbu u Šibenik. Za Hajduk zapravo nikad nisam igrao službenu utakmicu, nego su me u mlađim kategorijama zvali na neke turnire kao gosta. Inače, već sa 16 godina igrao sam za seniore Jugovinila iz Kaštela u dalmatinskoj zoni.
Je li vam žao što ste niste okušali u Hajduku?
– Nije mi žao, jer sam imao karijeru kakva se samo zamisliti može. Idete li na utakmice Hajduka? – Ne sjećam se kada sam zadnji put bio na Poljudu, ali pratim Hajduk, gledam njegove utakmice kada god mogu. Hajduk je u protekloj sezoni izvukao maksimum. Teško je očekivati da Hajduk pokraj Dinama postane prvak iako je bio blizu. Dinamo mora itekako kiksati da bi Hajduk bio prvak. Na dobrom su putu, ali još nemaju kontinuitet da bi mogli sustići Dinamo.
Pašalić ispred Livaje i mene
Kaštelanin ste – tko je najbolji nogometaš iz vašega kraja? Marko Livaja ili vi?
– Mario Pašalić.
A Livaja?
– S Markovim sam pokojnim ocem igrao u Jugovinilu. Marka Livaju znam od malih nogu. On je za Hajduk puno napravio, super je da je ostao, igra fenomenalno.
Njegov pokojni otac isto je bio odličan nogometaš, samo više za mali balun nego za veliki. Nije mu se baš dalo puno trčati. Bio je veznjak, desetka, tehnički odličan, znao je bolje namještati nego davati golove – zaključio
• je Ivica Vastić.
Zorislav Srebrić, zvani ‘gopodin Čestitam’, sam sebi nikada nije ništa čestitao niti bi to učinio pa ćemo to ovom zgodom to učiniti mi: ‘Čestitamo vam, gospodine Srebriću na tristotoj utakmici A reprezentacije Hrvatske kojoj ćete nazočiti u nedjelju u Beču!’
Srebrić, dakako, nije sam došao s ovom informacijom, niti ju je želio publicirati i razglasiti. Nije to njegov stil. Ona se pojavila sasvim slučajno, ali nipošto ne bi trebala ostati skrivena i neobjavljena.
Na svim funkcijama
Zato što je g. Srebrić institucija hrvatskog nogometa, njegov neumorni promotor, njegov vječito budni stražar i branitelj.
– Ovaj jubilej čini me sretnim i veselim, a ne mogu ga sam proslaviti. To je naš zajednički, timski uspjeh, mojih suradnika i mene, koji smo se u kontinuitetu bavili našim nogometnim reprezentacijama, napose A reprezentacijom. Moja priča s A vrstom počela je još 1990. godine, na utakmici sa SAD-om, pod prvim izbornikom Dražanom Jerkovićem, kada sam obnašao funkciju direktora reprezentacije – počeo je Srebrić, pa nastavio:
– Ovih proteklih 299 utakmica nazočio sam još i na funkcijama glavnoga tajnika HNS-a, potom i direktora svih reprezentacija, a jedno vrijeme, kada je ta funkcija bila slobodna, obavljao sam zadatke i glasnogovornika Saveza, dok sam posljednjih godina viši savjetnik u HNS-u.
Koje vas je razdoblje A reprezentacije činilo najponosnijim?
– Bilo je tu uspjeha u različitim fazama. Najprije, bila je velika radost i zadovoljstvo komunicirati sa svim tim igračima od njihovih najranijih dana. Teško je ne spomenuti svjetsku broncu iz 1998. godine, igrače i stručni stožer koji su je ostvarili, ali nikada ne smijemo zaboraviti ni ljude iz klubova koji su, direktno ili indirektno, bili uključeni u stvaranje reprezentacije. Tu je, kao vrhunac, i srebro iz Rusije, a potom i doček reprezentacije u Zagrebu, taj spontani referendum građanstva Hrvatske kao odgovor na uspjeh nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Taj dan 16. srpnja 2018. godine naš je dan nogometne zahvalnosti.
Gdje ste vi bili za vrijeme toga dočeka?
– Bio sam u autobusu s igračima. Nisam se skrivao, ima me na dosta fotografija – ističe Srebrić.
Hrvatska je, prema evidenciji HNS-a, do sada odigrala 333 službene međudržavne utakmice od 1990. godine. Sjećate li se utakmica na kojima niste bili i koji su bili razlozi izostanaka?
– Teško mi je sjetiti se. Razlozi su bili tzv. viša sila, pa onda i pandemija koronavirusa. Tu su nastajale
Hrvatska je dosad prema evidenciji odigrala ukupno 333 utakmice, a Srebrić je bio prisutan na njih 299
Doček reprezentacije u Zagrebu jedan je od najljepših trenutaka, taj 16. srpanj 2018. naš je dan nogometne zahvalnosti, kaže Srebrić pauze. Među ostalim, izostao sam turneje hrvatske reprezentacije po Australiji 1992. godine, budući da tada još nisam bio profesionalac u Savezu. E sad, je li mi žao što nisam bio na svim utakmicama? Pa naravno! Meni bi bilo žao i da sam propustio samo jedno poluvrijeme!
Nevezano za nastupe vatrenih, postoji li europska država u kojoj niste bili?
– Nisam bio u Moldaviji i na Gibraltaru.
Želi do 400. utakmice
Hoćemo li proslaviti i vašu 400. utakmicu s reprezentacijom?
– Naravno da hoćemo, ako budemo živi. Meni je u ovom trenutku najbitnije da Liga nacija za nas sada bude natjecanje s nogometnim happy endom. I naravno važno je da se svi skupa nikada ne umorimo pomažući domovini, napose hrvatskom nogometu – zaključio je Zorislav Srebrić, koji je vjerno služio svim izbornicima nacionalne A momčadi: Jerkoviću, Poklepoviću, Markoviću (u jednoj utakmici), Blaževiću, Iviću (u jednoj utakmici), Joziću, Bariću, Kranjčaru, Biliću, Štimcu, Kovaču, Čačiću i sada Daliću.
Zorislav Srebrić nedodirljiv je po duljini staža u reprezentaciji. Najbliži mu je dr. Boris Nemec, koji se 2019. oprostio od vatrenih nakon 23 godine staža. Ekonom Mladen Pilčić također je, poput Srebrića i Nemeca, vlasnik svjetske bronce i svjetskoga srebra, a u A vrsti debitirao je 1997. godine na utakmici dodatnih kvalifikacija za SP između Ukrajine i Hrvatske u Kijevu.
Na kraju, ovoga tjedna od HND-a se oprostio i dr. Zoran Bahtijarević nakon tridesetgodišnje službe u svim selekcijama Saveza.
Diplomirani pravnik i diplomirani nogometni trener Zorislav Srebrić rođen je 1940. godine u Petrinji. U njegovim trenerskim danima zvali
• su ga nadimkom Brada.