Kako je Tito postao miljenik Zapada
SVESTRANI ŠIBENSKI KRONIČAR, DOBITNIK OVOGODIŠNJE NAGRADE ZA ŽIVOTNO DJELO GRADA ŠIBENIKA, PRISJEĆA SE ZANIMLJIVIH SPORTSKIH I GLAZBENIH ANEGDOTA KOJIMA JE SVJEDOČIO
Upovodu smrti britanske kraljice Elizabete II., pisalo se kod nas i o njezinim odnosima s Jugoslavijom i Titom. Kraljica je imala protokolarnu ulogu, predstavljala je Ujedinjeno Kraljevstvo, i nije određivala politički smjer zemlje. Kad je Tito tri puta bio u službenom posjetu Londonu (1953., 1971. i 1978.), kraljica ga je primila kao i sve druge strane državnike, kao što joj je on bio domaćin u Jugoslaviji 1972. godine. Zanimljivo je kako su nakon Drugog svjetskog rata počeli službeni kontakti između Jugoslavije i Velike Britanije, i što se to događalo u pozadini prije Titova prvog odlaska u London 1953. godine. Naime, treba znati da su godine 1950. i 1951. bile iznimno napete u Jugoslaviji, ali i u svijetu. Počeo je hladni rat. Tito se našao ostavljen od Staljina i SSSR-a, i stalno je iz Moskve optuživan da se prodao zapadnim imperijalistima. Zapad ga pak još nije prihvatio, ispitivao se teren, Amerikanci su ga stalno propitkivali i taktizirali. Nudili su mu pomoć, ali i nametali svoje uvjete. A on je hitno trebao modernizirati i opremiti vojsku, ali i nahraniti ljude. Jer usred svih tih političkih problema Jugoslaviju je zadesila i velika suša. O tim turbulentnim godinama najbolje govori on sam, Tito, u svome osobnom dnevniku. U njemu se mogu pratiti njegovi razgovori s Amerikancima o davanju pomoći kako bi osnažio obrambenu sposobnost zemlje. Pisao ga je gotovo svakodnevno, ali kratkotrajno, potkraj 1950. i početkom 1951. godine. Počeo ga je voditi u Beogradu 2. studenoga 1950. godine pa tako u njemu tog dana piše pod kakvim bi izgovorom SAD mogao početi davati pomoć Jugoslaviji, a da vladajuća administracija izbjegne neugodnu raspravu u američkom Kongresu. Tog dana Titu je američki ambasador u Jugoslaviji George Allen prenio posebnu poruku američke vlade u kojoj je stajalo da bi Amerika mogla dati pomoć Jugoslaviji mimo Kongresa, ali pod uvjetom da američki predsjednik Harry Truman navede kako se pomoć daje zbog obrambenih razloga za Jugoslaviju, jer su posljednje suše oslabile njezinu obrambenu sposobnost.
Tito u dnevniku komentira: “Razumije se da bi se drugovi složili sa time da mi prihvatimo taj prijedlog američke Vlade, jer bez takve pomoći za ugrožene krajeve mi ne bi bili u stanju držati toliki broj vojske u vrijeme kada nam je zemlja tako ugrožena od Istočnih zemalja. Dan prije toga sam se o tome sporazumio i sa drugovima Rankovićem, Đilasom i Kidričem.” Ali unatoč traženju pomoći od kapitalističkog Zapada, uvjeren je da je njegov komunistički prevrat vječni. Zato piše: “Traženje pomoći u namirnicama u Americi i drugim zapadnim zemljama okuražilo je pritajene kapitalističke elemente i misle da se sada može praviti na nas pritisak u pravcu degeneracije naše revolucije.
Izgleda da se ti elementi još nisu opametili toliko da shvate da je njima zauvijek odzvonilo.” Tri dana kasnije, 18. studenoga, ponovno piše o Amerikancima: “Danas mi je Američki Ambasador gosp. Allen poslao preko Ministra vanjskih poslova Matesa tekst sporazuma za davanje pomoći u ishrani prije sastanka Kongresa. U tekstu nisu htjeli prihvatiti našu primjedbu da se ne kaže ishrana se daje i zbog održavanja obrambenih sposobnosti zemlje, a ne za održanje oružanih snaga. Ja sam konačno pristao i na takvu formulaciju samo da se ta pomoć suviše ne otegne.” Osim na Ameriku, Tito se pokušao osloniti i na Veliku Britaniju. Tako 22. siječnja 1951. piše da je odlučio u London poslati Milovana Đilasa “radi sondiranja terena za dobijanje naoružanja za našu armiju”. Dan poslije vraća se na Đilasa: “Jučer na večer otišao je drug Đilas u Englesku. Nadam se da će biti bolje sreće no onda kada sam ga slao posljednji put u Moskvu.” Đilas se vratio, a Tito zadovoljno piše: “Vratio se drug Đilas danas sa puta u Englesku. Iz onog što on priča, a i iz pisanja engleske štampe vidi se da je taj put i razgovori sa odgovornim državnim rukovodiocima imao veliki značaj za naše nastojanje da se izbjegne izolacija naše zemlje, koju tako uporno nastoje postići naši ‘prijatelji’ sa Istoka.” Nakon ovog sondiranja terena, britanski premijer Winston Churchill pozvao je Tita u službeni posjet 1953., s kojim se inače upoznao još u kolovozu 1944. kod Napulja. Britancima je tada Titov partizanski pokret trebao za istjerivanje Nijemaca s područja bivše Kraljevine Jugoslavije kako onamo ne bi morali slati svoje snage. Tito je tada Churchillu nekoliko puta naglasio da ne misli uvesti komunizam u novoj Jugoslaviji. Churchill mu baš nije vjerovao i bojao se sovjetskog utjecaja na Tita i na odnose u poslijeratnoj Jugoslaviji. No tada je prvo trebalo dobiti rat. Nakon rata zahladili su se odnosi između Tita i Churchilla jer je Tito ipak uveo komunizam, i to boljševičkog tipa, bolje rečeno čisti staljinizam. Međutim, nakon raskida sa Staljinom odnosi su se promijenili i Churchill ga zove u London te Tito postaje miljenik Zapada.
Nakon rata zahladili su odnosi između Tita i Churchilla, ali nakon raskida sa Staljinom odnosi su se promijenili i Churchill ga 1953. godine zove u London
Arsen me zagrlio i rekao: “Noi siamo Croati. Nemoj misliti da govorim gluposti, ali dozvoli da poštujem svoga oca, rišćanina Jovu”. Jer mi u Šibeniku nikad nismo govorili Srbi nego rišćani
Nije tajna da je Šibenik pun talenata. Iz najstarijeg samorodnog grada na Jadranu dolazili su najbolji hrvatski sportaši poput Dražena Petrovića, najbolji glazbenici poput Arsena, Vice i Miše, ali i vodeći ljudi u brojnim drugim profesijama. Ivo Mikuličin (75) jednako je dobar u sportu i glazbi. Široj javnosti poznat je kao dugogodišnji novinar Radio Šibenika i Slobodne Dalmacije, no jednako uspješnu karijeru ima i u glazbenom svijetu. Bio je član legendarne klape Šibenik, kasnije i voditelj nekoliko klapa i autor brojnih pjesama za vodeće izvođače dalmatinske pjesme poput Miše, Olivera, Arsena, Jasne Zlokić... Šibenčanima poznat kao Mikula, Ivo je ove godine prvo izdao autorski CD “Dalmatinske drage luke”, a nedavno sa sinom Petrom i knjigu “Lipo stoji narančasta boja”, u kojoj je pisao o bogatoj povijesti NK Šibenika. To je četvrta njegova knjiga vezana za rodni Šibenik. Prije toga napisao je i knjigu “Moj Šibenik dušu ima”, “Sjećaš li se šibenskog rujna” i “Ši-Ši-Šibenka”, u kojoj je pisao o povijesti KK Šibenke. No, najveće priznanje stiglo mu je nedavno kada je objavljeno da će ove godine dobiti Nagradu grada Šibenika za životno djelo.
Listajući vašu posljednju knjigu o NK Šibeniku doista se moram zapitati gdje ste nalazili sve te podatke, igrače, tablice... Pa tu imate sastave i fotografije Šibenika iz 1936.?
Moja je sreća da je moj otac, iako nije rođeni Šibenčanin, usporedo bio navijač Šibenika i svega šibenskog. On me vodio na utakmice kad sam imao pet-šest godina. Dakle, sve od kraja pedesetih do danas meni je sve poznato i nije mi trebao nikakav svjedok vremena. Jedino mi je za utakmice u Drugoj i Trećoj ligi od velike pomoći bio moj sin Petar, fanatični navijač Šibenika. On je pratio Šibenik na terenima u Bijelom Brdu, Ivanbegovini, Zmijavcima... Zapravo, “prisilio” me da ga stavim kao koautora knjige. Od igrača i veterana najbolje priče dali su mi Šime Šupe i Ivan Ninić, nekadašnji saborski zastupnik SDP-a, koji je odigrao više od 500 utakmica za Šibenik. Dvije su mi slike posebno drage u knjizi. Jedna je ona kad je Ivan igrao u Dinamu, a u prvom planu su Rudi Belin i on, a iza su Dragan Džajić i Krasnodar Rora. Druga slika je ona s legendom “šibenski đir”, a ona spaja sve moje hobije i poslove. Na njoj su Anita Baturina, bivša supruga Miše Kovača, šibenska i splitska legenda Petar Nadoveza, skladatelj Dušan Šarac i ja.
U povijesti Šibenika bilo je puno igrača koji su napravili itekakve karijere?
Fascinantan je podatak koji Šibenik dijeli od drugih manjih klubova, a to je da je dao 12 reprezentativaca - od Ratka Kacijana do Duje Ćalete-Cara. Toj ekipi mogao sam mirne duše pridodati i Slavena Bilića, koji je bio otpisan u Hajduku, a nakon sezone u Šibeniku vratio se u vrh jugoslavenskog, a kasnije i hrvatskog nogometa, i u Parizu osvojio brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu. Posebno je intrigantna priča s Ratkom Kacijanom. On je inače rodom iz Biograda, ali je karijeru počeo u Šibeniku. Kada je završio Drugi svjetski rat, htio se vratiti u Šibenik. Međutim, pošto je igrao u NDH, oni “ortodoksni Šibenčani” rekli su da neće “državnog neprijatelja u svojoj ekipi”. Onda je otišao u Zagreb i nakon toga počeo igrati za reprezentaciju. Osim toga, mnogi ne znaju da je
karijeru u Šibeniku započeo i slavni hajdukovac Slavko Luštica-Žiga. On je zapravo Bokelj.
Dobro, sad kad ste spomenuli Hajduk, kako biste nekome sa strane objasnili taj animozitet između navijača Hajduka i Šibenika?
U mojoj je mladosti sve bilo drukčije. Dogodilo se da je Hajduk bio kažnjen zbog utakmice sa Sarajevom. Sudac Aleksandar Škorić iz Prijedora krao je za Sarajevo, a tajnik Hajduka ga je udario tako jako da mu je slomio nogu. Splićani su kažnjeni tako da su tri utakmice morali igrati na Šubićevcu. Deset tisuća Šibenčana bodrilo ih je na tim utakmicama. Ja sam bio splitski student i dobro se toga sjećam. Kada bi na igralištu kod Plinare javili preko razglasa da Šibenik vodi u Tuzli ili Mariboru, prolomio bi se neviđeni pljesak. Kada sam imao splitsku promociju prve knjige, u jednom dahu nabrojio sam dvije momčadi igrača koji su u mladosti nosili dresove Hajduka i Šibenika. Jasno mi je da mojim prijateljima poput Šime Luketina, Slavena Bilića, Pere Nadoveze i Ante Žaje nikako ne ide u glavu taj antagonizam. Šibenik i Hajduk kao klubovi i dalje dobro surađuju. U ovom trenutku četiri Hajdukova juniora igraju za Šibenik.
Dobro, pa gdje je onda nastao problem. U knjizi spominjete i onu čuvenu utakmicu Čelik - Split, kad su Splićani navodno namjerno pustili Zeničanima, samo da Šibenik ne uđe u Prvu ligu?
Mislim da nije problem u tome. Najmanji je problem između šibenskih Funcuta i splitske Torcide. Puno je veći problem između šibenskih Funcuta i torcidaša iz okolice Šibenika. To su inače ljudi koji su pokazali neke karakteristike koje bih najradije zaboravio, ali ih moram spomenuti. Kada je Hrvatska igrala na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, u nekima od tih malih mjesta osvanuli su natpisi “Dabogda sve izgubili”. To nikako ne mogu shvatiti.
Što je s onom pričom da Šibenčani većinom navijaju za Dinamo?
Ne, ne. U Šibeniku navijaju samo za Šibenik i Hajduk. A žestoki navijači Šibenika vole da kada igraju Dinamo i Hajduk, pobijedi Dinamo. No, u Šibeniku nema kluba Dinamovih navijača, za razliku od Dubrovnika. Da stvar bude gora, većina najboljih šibenskih igrača nije išla u Dinamo, nego u Hajduk. Jedini koji nisu išli su Rora, koji je rekao da neće ići u grad u kojem za njegov rodni grad kažu “šibenska ludnica”, a drugi je Ademi. U Dinamo je otišao i Marko Bulat, no za njega Hajduk nije bio zainteresiran, kao što su bijeli pogriješili u mali milijun slučajeva.
Kako onda objasniti onu rečenicu koju često ponavljaju navijači Hajduka: da je “Isus imao Judu, a Dalmacija Šibenik”?
Neizravno ću odgovoriti na to pitanje. Sjećam se razgovora u Zadru s Jakovom Suraćem, koji je igrao za Zadar i Hajduk, a rekao mi je: “Ne mogu igrati od muke kad u Zadru igraju Zadar i Hajduk, a nitko ne navija za Zadar”. To je tragedija. Težak je život muškarcu koji živi sa ženom koju ne voli, živi u gradu koji ne voli i u državi koju ne voli. Mislim da nije normalno da budem protiv momaka koje srećem svaki dan na ulici. Šibenik je najstariji samorodni grad na Jadranu, mi smo srce Dalmacije. Nedavno sam bio gost beogradske televizije. Bio je jako ugodan razgovor, no nisu mogli izdržati da me ne pitaju: “Je li, bre, kako je vama trebao samo jedan dan da se dogovorite da proslavite titulu koja je već oteta”? Odgovorio sam im: “Trebao nam je i samo jedan dan da potjeramo Mladića sa Šibenskog mosta”. Taj koji vrijeđa Šibenik govoreći da je “Juda Dalmacije”, vrijeđa grad Fausta Vrančića, Ive Brešana, Dražena Petrovića, Arsena Dedića i grad koji je i 1941. i 1991. bio na pravoj strani. To je maliciozno i promašeno.
Vas zanima puno stvari, pitam se kako ste sve stigli. Uostalom, Siniša Škarica odlično vas je nazvao - “dalmatinskim bardom opće prakse”.
Istina, a kako mi Šibenčani uvijek “falimo” jedno slovo, rekao bih da ja nisam polivalentan, nego poluvalentan. Opisat ću samo jednu sliku. Šibenik je gostovao u Kaliforniji, još smo živjeli u Jugoslaviji. Bili smo pozvani na 59. godišnjicu američko-jugoslavenskog društva. Pokojni Arsen rekao je da smo mi Šibenčani “malo grezi, ali dobre ćudi”. Mi nismo imali pojma što je protokol, nismo imali ni klupske zastavice, ni monografiju, ništa. Tadašnji čelnici kluba pitali su me: “Što ćemo, Ivo?” Pitao sam ih imaju li gitaru. I što se dogodilo? Lijevo krivo Šibenika Mile Mrvić Maci i novinar Ivo Mikuličin popeli su se na binu, otpjevali “Dalmacija u mom oku”, “Ludo more” i “Zaustavite Dunav”, a Amerikanci su vikali “Nice harmony”. Siniša je dobro poentirao jer sam se ja bavio sportom, glazbom, publicistikom i novinarstvom, i sve mi je jednako drago.
Kako ste prvo otkrili dar za pisanjem?
U mojem razredu u gimnaziji bilo nas je troje koji smo se izdvajali pisanjem. To su bili Marin Carić, kasnije naš poznati kazališni redatelj, Ankica Marić, danas Kale, sjajna, samozatajna pjesnikinja, a ja sam bio treći. Tada sam već pisao kao kroničar-esejist, a oni puno mekše. Imao sam sreću da mogu pisati o onome čime se bavim, a to su sport, glazba i kultura.
Bili ste i košarkaški sudac, ali i trener. Zanimljivo je da ste bili na klupi kada je pokojni Dražen osvojio svoju prvu medalju?
To je zaista bilo slučajno. Utakmica kadeta Šibenke i Osvita koja je odlučila o prvaku Šibenskog košarkaškog saveza završila je kao utakmica Šibenka - Bosna, dakle nije se znalo vrijedi li posljednji koš. Bio sam trener Osvita, a Dražen je igrao za Šibenku. Budući da sam tada bio predsjednik Košarkaškog saveza Dalmacije, nazvao sam Hrvatski košarkaški savez i pitao bi li nam dopustili da umjesto Šibenke dalje ide reprezentacija šibenskog saveza. Dopustili su nam, pa su igrali četiri igrača Šibenke, četiri Osvita te po dva iz Tisnog i Ražina. Dogovorili smo se da ja vodim tu momčad i slučajno je to bila i prva Draženova medalja.
Jeste li već onda znali kakav će Dražen biti igrač?
Vrlo jednostavno. Igrali smo utakmicu za treće mjesto protiv riječkog Kvarnera za koji su igrali i kasnije poznati košarkaši Aramis Naglić i Ivo Nakić. Kada bi naš najviši igrač Markov uhvatio loptu i bacio Draženu, vikao sam mu: “Dražene, stani!”. On me nije slušao, prošao bi trojicu i postigao koš. Kada je to napravio treći put, prestao sam mu išta govoriti.
Prenosili ste na radiju čuvenu treću utakmicu finala prvenstva između Šibenke i Bosne. Po čemu je pamtite?
Kao košarkaški sudac, ne mogu sa sigurnošću reći da je bio prekršaj, ali sa sigurnošću mogu reći da je ispred mene Varajić rekao Hadžiću: “Što ti bi da napraviš faul?” Osim mene, svi drugi svjedoci su, nažalost, mrtvi: Dražen, Hadžić, Varajić i TV komentator Anzulović. No, zanimljivija je bila druga utakmica u Sarajevu. Naš centar bio je Sreten Đurić, Srbin iz Arilja. Pogodili su ga nečim iz publike i raskrvavili mu uho. Dok su mu “krpali” to uho, cijela je dvorana vikala “Ustaše, ustaše”, a nama je na terenu bila petorka Petrović, Jarić, Ljubojević, Macura i Đurić. Tada mi je došao Jarić, stari beogradski cinik, i rekao; “Je li, bre, gde baš meni da sam ustaša, ja se tako ne osećam”. Strašan štos.
Je li trebalo sve tako završiti, da se odbije igrati ponovljena utakmica?
Mislim da se nije trebalo igrati utakmicu, ali pogriješilo se u diplomaciji. Nije se trebalo reći: “Nećemo igrati ni pod koju cijenu”, nego “iskoristit ćemo sva prava na žaljenje”. Mi smo Šibenčani ipak malo “lulavi”, i sva ta žestina se na kraju pretvorila u zajebanciju, jer su svi na proslavi vikali “Hoćemo Seksa”, što je bila igra riječi, jer je gradonačelnik bio Dane Sekso, a u stvari su ga pozivali da nešto kaže.
Ajmo malo o vašoj glazbenoj karijeri. Pjevali ste u klapi Šibenik, a kako ste uopće otkrili da imate dara za pisanje pjesama?
Jedan sam od osnivača klape Šibenik, i u prvoj fazi trebalo je napraviti obrade dalmatinskih pjesama, a to smo radili Ante Barbača i ja. To su pjesme poput “Nemoj da me kuneš” i “Ne pitaj me razlog mojoj tuzi”. Kada sam prestao pjevati u klapi Šibenik, utemeljio sam Bonacu, koja je odmah nakon dolaska Nenada Petkovića pokazivala želju za uvođenje nijanse popa u klapsku glazbu. Onda sam počeo pisati tekstove, a kada je došao rat i više nisam mogao maltretirati Arsena i Šarca, počeo sam pisati i glazbu. Međutim, moje prijateljstvo sa Zdenkom Runjićem i Mišom Kovačem došlo je do toga da koji put napišem nešto za njih. Zato su, na moje zadovoljstvo, na ovom autorskom CD-u i Mišo, Oliver, Ivo Pattiera, Jasna Zlokić... Dakle, ne samo klape.
Napisali ste i novu pjesmu “Još boli ta praznina” posvećenu Arsenu i Oliveru?
Moj prijatelj Tonči Eterović kaže da je to “pismetina”. Nisam imao želju da bude komercijalna, to je jednostavno moj emotivni dug prema Arsenu, prijatelju koji mi se stalno ispovijedao, i Oliveru koji nikad u životu ni na jedan koncert Skradinki i Bonace nije došao a da je uzeo i lipe za putne troškove. Jedino mi je jednom, kad sam mu poklonio umjetničku sliku, pred svima rekao: “Nemoj mi više donositi slike, drugi put donesi drniški pršut”.
Imate i anegdota s Arsenom?
Sjećam se one kad je 1988. slavio 30 godina rada u Lisinskom, a gosti su bili Sergio Endrigo i Bonaca. Na domjenku nakon koncerta, Arsen je zagrlio Endriga i mene i rekao “Noi siamo Croati”. Ja sam to ozbiljno shvatio, a Endrigo je puknuo od smijeha. Zašto? Zato jer je rođen u Puli! Sutra mi je Arsen rekao: “Ive, nemoj misliti da sam sinoć govorio pizdarije. Ostajem pri tome, ali dozvoli da poštujem svoga oca, rišćanina Jovu”. Mi u Šibeniku nikad nismo govorili Srbi nego rišćani.
Bilo je i zanimljivih koncerata s Bonacom, s kojom ste proputovali cijeli svijet. Jednom ste rekli kako ste nakon toga uvijek morali ići na raport?
Sve je bilo dobro. Smatrao sam da kao državljanin Jugoslavije moram ići na taj raport i podnijeti izvješće s kim sam sve razgovarao i što smo govorili. Rekao sam doslovce sve što se događalo, jer nisam u tome vidio ništa loše. No, puknuo sam zbog jednog pitanja. Vozio sam se u društvu od Los Angelesa do San Diega i kad sam došao na informativni razgovor, šef Udbe tražio me da mu kažem raspored vojnih baza od Los Angelesa do San Diega. Dignuo sam se, poslao ga u neku stvar i rekao mu: “Pa nećete valjda napasti Kaliforniju?”.
Objavljeno je da ste ovogodišnji dobitnik nagrade za životno djelo. Koliko to znači jednom Šibenčaninu, u gradu u kojem za svaki uspjeh kažu “neš ti njega”?
Kako je rekao jedan čovjek: “Vidio sam ljude bez nosa, oka i ruke, ali nisam bez taštine”. Nisam ni ja bez taštine. To je moj životni cilj, da budem priznat u svom gradu. Ponosim se time. Suprotno nekim drugim situacijama, i HDZ i SDP bili su jednoglasni da mi se da nagrada. U Šibeniku nikomu ne priznaju uspjeh, pa su govorili: Bolji je netko drugi od Tucka, bolji je Vicin brat od njega... Kad je Arsen bio popularan, za njim su vikali Vice. Kad je Vice bio popularan, vikali su mu Arsene. E, to vam je Šibenik.
Katkada kad ulazim u poslovne zgrade, recepcionarka stoji. Kad joj kažem svoje ime, ona se obično sagiba kako bi telefonom najavila moj dolazak. Često se njezina široka svilenkasta bluza otvori i otkrije sve. Nikada mi nije palo na pamet da se okrenem od ovoga prikaza. Jednostavno sam mislio da je to moj sretan dan...”, citat je za koji ste pogrešno pomislili da će vas odvesti u čari erotske literature. Upravo suprotno, riječ je o citatu iz svojevrsnog vodiča za kršćanski pogled na seks, tj. knjizi “Mladiću, možeš to pobijediti”, autora Stephena Arterburna, Freda Stoekera i Mikea Yorkeya, koja je upravo ovih dana izašla u nakladi Figulusa iz Koprivnice i zacijelo će vrlo brzo postati hit u vjerskim krugovima, ali i izvan njih. Jednostavno zato što se otvoreno uhvatila u koštac s tabu temom seksualnosti iz kršćanske perspektive.
Knjiga je, zapravo, namijenjena muškarcima i kroz svjedočanstva drugih muškaraca razotkriva borbe sa seksualnom požudom i kako je nadvladati, odnosno otkriva da su svi muškarci satkani od istoga materijala i da im je borba s vlastitom seksualnošću pravi izazov, osobito ako je riječ o kršćanima, koje Sveto pismo uči o grešnoj strani i zloporabi seksualnosti. Pozornost se osobito fokusira na muškarčeve oči i um, odnosno slikovito objašnjava kako se muške oči i um susreću sa ženskim oblinama, osobito ako su razgolićene i oskudno odjevene.
Spolno zadovoljstvo
”Mužjak ljudske vrste, zbog proizvodnje sperme i drugih čimbenika, prirodno želi spolno olakšanje otprilike svaka sedamdeset i dva sata. Kako ovaj ciklus utječe na spolnu čistoću očiju i uma? To znači da tvoje tijelo nije pouzdano da bi ti mnogo pomoglo u borbi za spolnu čistoću i poslušnost. Lako se identificiramo s Pavlom: ‘Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?’ (Rim 7, 21–24)”, pišu autori citirajući sv. Pavla, dodajući kako naša tijela imaju sklonost razbijati redove, upuštajući se u borbu protiv nas te “izdajnička sklonost tjera naš spolni nagon da zanemarimo Božje standarde”.
”Naše oči daju nama, muškarcima, sredstva da griješimo naširoko i po volji. Ne trebamo spoj. Nikada ne trebamo čekati. Imamo svoje oči koje možemo iskoristiti kako bismo upili spolno zadovoljstvo u bilo kojem trenutku. Pali nas ženska golotinja na bilo koji način, u bilo kojem obliku ili formi. Nismo izbirljivi. Podjednako nas može zapaliti fotografija nage nepoznate osobe baš kao i romantična međuigra s golom djevojkom “, pišu autori, objašnjavajući kako žene to rijetko razumiju jer nisu spolno stimulirane na isti način, tj. njihova su paljenja vezana za dodir i odnos te kažu kako taj aspekt muške spolnosti doživljavaju kao plitak i prljav, čak i odvratan.
”Budući da se žene ne mogu poistovjetiti, imaju malo milosti prema nama i rijetko se odlučuju odijevati skromno. Šetajući hodnicima bilo koje javne srednje škole u Americi mogu ostaviti momka bez daha! No vizualno spolno zadovoljstvo nije stvar za smijanje u tvojoj borbi za spolnu čistoću. S obzirom na to kako prizor golotinje djeluje na centre užitka u našem mozgu, a s obzirom na činjenicu da je poprilično lako vidjeti mnoge gole ili gotovo gole žene ovih dana, nije ni čudo što se naše oči i um opiru kontroli”, pišu autori i dolaze na temu masturbacije, s kojima, kako vele, mnogi muškarci imaju problem i teško je se mogu riješiti.
”Masturbacija dok maštaš o određenim djevojkama ili nad određenim slikama jest isto što i spolni odnos s njima. Sjećaš li se standarda koji je Isus postavio? ‘Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu.’ (Mt 5, 27– 28)”, pišu i citiraju Evanđelje, dodajući kako “za oženjene muškarce, požudno razmišljanje o drugoj ženi isto je što i fizički preljub”.
”Ako je to istina, onda za samce požudno razmišljanje o ženama sigurno mora biti isto što i spolni odnos s njima. To više ako masturbirate dok to radite!” pišu o masturbaciji, no dohvaćaju se i predigre, definirajući je kao “međusobno maženje genitalija”.
”Čak i milovanje po vrhu bedra može biti predigra. Kada djevojka položi glavu u krilo tinejdžera, to je predigra. Čak i sporo plesanje može biti predigra ako su određeni dijelovi tijela u bliskom kontaktu”, pišu oni, dodajući kako to ne znači da se mladi parovi ne mogu fizički povezati na načine koji nisu predigra, poput držanja za ruke, hodanja ruku pod ruku ili čak kratkog poljupca.
”Međutim, strastveno ljubljenje oko vrata i prsa prirodno dovodi do skidanja odjeće, što dovodi do međusobne masturbacije, što pak dovodi do spolnog odnosa”, pišu oni, objašnjavajući kako nečistoća očiju definitivno pruža spolno zadovoljstvo i to upravo kao jedna vrsta predigre.
”Kad vidiš vruću filmsku scenu, ima li trzaja ispod tvoga pojasa? O čemu razmišljaš kad si na plaži i odjednom se usredotočiš na zadivljujuću ljepoticu u tanga bikiniju koja prolazi pored tebe? Ostaješ bez daha dok ti Kontrola misije potvrđuje: ‘Imamo paljenje!’ Imaš je u krevetu na pravome mjestu, ali samo u mislima. Ili odlažeš sliku i maštaš o njoj kasnije”, pišu i dodaju kako nema sumnje da je vizualno spolno zadovoljstvo oblik seksa za muškarce jer kao muškarci kroz oči privlačimo spolno zadovoljstvo i spolne vrhunce.
Spolnu žudnju tretiraju čak i kao neku vrstu ovisnosti.
”Nečistoća očiju i uma živi kao navika, ali se bori kao ovisnost. Mnoge navike izazivaju ovisnost. Pušači imaju želju za pušenjem. Korisnici droga ‘imaju velik poriv’ za drogom. U prevladavanju nekih ovisnosti, izvor ovisnosti može biti postupno smanjen. Za druge je najbolja metoda nagli prestanak. Što najbolje funkcionira kod spolne nečistoće? Odgovor: nagli prestanak. Ne možeš je postupno smanjivati. Mi smo to pokušali, ali nije išlo jer smo otkrili da su i naši umovi i oči također lukavi i varljiv”, pišu i kako bi detektirali ovisnost, objavili su prigodan test od deset pitanja za svakog muškarca:
1 Zagledaš li se kada ti se približi privlačna žena?
2 Masturbiraš li nad fotografijama drugih žena?
3 Jesi li otkrio da te tvoja supruga manje spolno zadovoljava?
4 Osjećaš li ljutnju prema svojoj supruzi – ljutnju koja ti daje osjećaj da na nju imaš pravo?
5 Tražiš li spolno uzbudljive članke ili fotografije u novinama ili časopisima?
6 Imaš li privatno mjesto ili tajni pretinac koji skrivaš od svoje supruge?
7 Raduješ li se odlasku na poslovno putovanje?
8 Prakticiraš li ponašanja koja ne možeš podijeliti sa svojom suprugom?
9 Posjećuješ li pornografske stranice na internetu?
10 Gledaš li filmove s oznakom “ograničeno”, seksi videozapise ili vruće kanale radi zadovoljstva?
”Nekoliko od šesnaest muškaraca priznalo je da su odgovorili potvrdno na osam ili devet pitanja, a nijedan muškarac nije postigao manje od četiri potvrdna odgovora”, kažu i dodaju kako se muškarci tome mogu oduprijeti ako u svoj život ugrade tri perimetra obrane: liniju obrane na svojim očima, liniju obrane u svojemu umu i liniju obrane u svojemu srcu.
”Zamisli prvu liniju obrane – svoje oči – kao zid sa znakovima koji govore ‘Zabranjen pristup’. Taj znak brani tvoje oči time što je savez poput onog koji je sklopio Job: ‘Sklopio sam savez sa svojim očima da neću pohotno gledati djevojku.’ Svoje oči braniš tako što ih treniraš da se ‘odbijaju’ od bilo čega senzualnog. Druga je linija obrane tvoj um. Umom ne blokiraš nužno objekte požude, nego ih procjenjuješ i hvataš. Ključan stih za podršku je 2. Korinćanima 10, 5: ‘Zarobljujemo svaki um na pokornost Kristu.’ Moraš uvježbati svoj um da zarobljava misli, nešto što tvoj um nije bio sklon činiti”, pišu i dodaju kako je treća linija obrane srce, tj. izgrađenost na jačanju autentičnosti kršćanske ljubavi prema djevojkama s kojima se izlazi, kao i na sve većem iskazivanju predanosti da postaneš blagoslov za druge.
Fred Stoeker pita se što očekivati nakon što “sklopio si savez sa svojim očima da ćeš ih izgladnjivati i trenirati da odskaču. Možda si definirao svoja slaba područja, kreirajući prilagođenu obranu za svakog od njih te podigao svoj mač i štit. Što možeš očekivati da će se dogoditi u sljedećih nekoliko tjedana i mjeseci?”
Evo što se u Fredovu životu dogodilo kad mu je obrambeni perimetar porastao.
”Kratkoročni rezultati: Prva su dva tjedna za mene uglavnom bila neuspjeh za neuspjehom. Moje oči jednostavno ne bi bile na mjestu i ne bi odskakivale od spolnog sadržaja. Moji štitovi od Sotoninih laži bili su slabi, no nastavio sam napredovati u vjeri, znajući da je Bog sa mnom. Tijekom trećeg i četvrtog tjedna, nada je svanula kad sam počeo pobjeđivati otprilike onoliko često koliko bih bio poražen. Ne mogu prenaglasiti koliko je dramatična i iznenađujuća ova promjena bila za mene. Božji blagoslovi i darovi uistinu nadilaze ono što možemo tražiti ili o čemu možemo razmišljati, jer kad sijemo pravednost, samo Božji um može zamisliti blagoslove koje ćemo požnjeti. Naprimjer, nisam mogao vjerovati koliko sada živim da ugodim Brendi. I nisam mogao vjerovati koliko sam se intimno počeo osjećati s Gospodinom. Veo između nas se raspadao”, svjedoči Fred, dodajući kako su tijekom petog i šestog tjedna njegove oči pronašle konzistenciju odskačući od senzualnog: duhovno je tlačenje prestalo, a veo udaljenosti od Boga je nestao. Premda još nije bio savršen, ostalo je bilo iza njega.
Vizualna privlačnost
”Tebi ne bi trebalo dugo da podigneš obrambeni perimetar svojih očiju. Ako to stvarno želiš, vidjet ćeš da će napredak brzo doći. Više su mi puta dečki rekli: ‘Frede, ovo je nevjerojatno, no dogodilo se baš kao što si rekao! Negdje u šestom tjednu, sve se posložilo!’ Međutim, šest tjedana nije nikakvo čvrsto i pouzdano pravilo. Može potrajati manje vremena, a može i više, ovisno o tvojoj upornosti i predanosti zadatku koji je pred tobom”, upućuje on svoje čitatelje, dodajući da su dugoročni rezultati “kako nastavljaš živjeti čisto, ograda zaštite od iskušenja postaje sve deblja oko tebe. Ako si uporan, Sotoni postaje predaleko bacati granate iskušenja u tvoje stambene prostore.”
Autori pišu kako sve nečiste misli nastaju obradom i vizualnih i živih privlačnosti kroz muška osjetila: promatranje djevojaka na plaži, koketiranje s novom djevojkom na satu matematike, sjećanje na staru djevojku i one vruće subotnje večeri...
”Tijekom nepravilne obrade, naši se umovi mogu zanijeti u nečistoći, a naši se motori doista mogu napuniti. Međutim, pravilnom obradom tih privlačnosti možemo uhvatiti ili ukloniti nečiste misli”, tvrde oni, ali naglašavaju kako je, za razliku od očiju, obrambeni perimetar uma manje sličan zidu, a više carini u zračnoj luci.
”Carinske su službe filteri koji sprječavaju ulazak opasnih elemenata u zemlju. Carinska služba SAD-a pokušava filtrirati drogu, sredozemne voćne mušice, teroriste i druge štetne faktore. Na sličan način, obrambeni perimetar uma pravilno obrađuje privlačne komade u tvojoj ‘zemlji’, dopuštajući im da uđu, ali filtrirajući inostrane, nečiste misli kojima si kušan dok one ulaze. Ovaj perimetar zaustavlja vrebanje”, pišu i slikovito opisuju da su muški umovi poput divljih mustanga koji slobodno trče.
”Mustanzi imaju dvije karakteristike koje nalikuju muškome mozgu. Prvo, mustang trči kamo hoće. Drugo, mustang se pari gdje želi i s kim želi! Ova je osobina slična divljemu magarcu o kojem je Bog govorio preko proroka Jeremije: ‘magarica divlja navikla na pustinju, u pohoti svojoj požudno dašće, tko da je ukroti u vrijeme gonjenja? Tko god je traži, neće se umoriti, naći će je u mjesecu njezinu.’ (Jer 2, 24) Možeš li kontrolirati mustanga? Možeš li ga pritisnuti nogom o pod ili jednostavno zamahnuti prstom i opomenuti ga? Ne, naravno da ne. Kako ćeš ga onda spriječiti u tome da trči i pari se gdje hoće”, pitaju se autori i daju odgovor da se to može učiniti jedino – oborom.
Također, naglašavaju da ako muškarca privlači mlada žena, to ne znači da ne može imati nikakav odnos ili prijateljstvo s njom, nego samo znači da mora aktivirati svoje obrambene perimetre protiv požude i vrebanja. Kažu kako će spolna čistoća unijeti kaskadu blagoslova u muškarčev život, no to ne znači da se neće morati boriti da do toga dođe.