Roman, naoko zbirka priča, u kojem je serijski zločinac tek sjena
Roman “Iščezle” Julije Phillips (Znanje, urednica Nataša Pejić, prijevod Maja Opačić Šešok, 129 kuna) posve je neobičan po sadržaju, ali i po formi, što ga čini ne samo jedinstvenim nego i jasno pokazuje kako je jedan “krimić” ušao u finale slavne National Book nagrade. Isprva se, naime, čini da je to zbirka pripovijedaka, od kojih je ona o nestalim sestrama samo jedna u nizu, jer njegova je forma takva da zapravo priča posve različite, na prvi pogled nepovezane priče, ali u konačnici sve one vode k razrješenju misterija. Također, na prvi pogled ovo je roman o pokušajima policije da pronađe dvije nestale djevojčice, koje su doslovno jednog ljetnog dana iščezle bez traga. A opet, priča romana miljama je daleko od toga. Ovo je veličanstvena i sveobuhvatna priča o dalekom i malo poznatom kutku svijeta, o Kamčatki, zabačenom sibirskom poluotoku, njegovim drevnim plemenima, ali i sadašnjosti, o divljoj prirodi, načinima kako se u tom surovom krajoliku, pod još surovijom klimom, preživljavalo stoljećima te što je i dobrog i lošeg donio suvremeni život.
Pred očima čitatelja iz poglavlja u poglavlje promiču najrazličitiji likovi i zaista nije naodmet njihov popis koji se nalazi na samom početku knjige. Svaki od tih likova u ovu će veliku priču utkati svoje emocije, baš kao da riječ o nekoj začudnoj tapiseriji. Svaka od tih emocionalnih niti na neki se način referira na jedinstvenu podlogu – nevjerojatnu tugu jedne majke koja ne razumije što se dogodilo, kako su djevojčice mogle nestati, ali i njezinu nadu da su u toj divljini još negdje žive, ma koliko godinu dana poslije i njoj samoj to izgledalo nemoguće.
Zbog svih tih začudnih elemenata ovo je, uključujući i nevjerojatan obrat na samom kraju, jedan od najboljih romana o serijskim zločincima koji je ikada napisan. Roman u kojem se autorica tim zločincem zapravo uopće ne bavi. On je tek sjena koja pada preko svake stranice ovog romana. Ujedno i literarni lik koji nikada nećete zaboraviti.