1 Pinocchio (Disney+)
Gledati filmove nastale prema predlošku ranije pročitane knjige, kao i gledati remake nekog ranije pogledanog filma uvijek je posebno zanimljivo iskustvo. Riječ je o već poznatoj priči u kojoj znamo što će se dogoditi, a opet nikad ne znamo što zapravo možemo očekivati. Koliko će kreatori te nove verzije ostati dosljedni originalu? Hoće li biti apsolutno oduševljenje ili totalno razočarenje? Kada je riječ o Disneyjevim klasicima na kojima su odrastale generacije i njihovoj adaptaciji u formi igranog filma, kroz godine se tu nakupilo svega. Od remakeova iz devedesetih u kojima tehnologija nije bila ni blizu današnjoj (oba dijela “Dalmatinaca”, “Knjiga o džungli”), preko onih koji su uzeli jednog lika i od njega napravili posve novi film (“Cruella”, “Zlurada”) do onih u kojima su dometi CGI tehnologije zaista, iako više ili manje uspješni, ipak nevjerojatni (“Kralj lavova”, “Dumbo”, “Ljepotica i zvijer”, “Aladin”). U potonje svakako spada i “Pinokio” u režiji Roberta Zemeckisa, prvi koji ćemo gledati ove godine. Naime, krajem godine na Netflix dolazi još jedna verzija ove svevremenske i uvijek zanimljive i aktualne priče, i to s potpisom Guillerma del Tora. Da dva velika redatelja u istoj godini snimaju svoju adaptaciju iste priče, nije samo lijep podsjetnik i prilika za ponovno gledanje važne priče za sve uzraste nego je i zabavna koincidencija koju vrijedi popratiti. S obzirom na to, ali i zbog činjenice da je Zemeckisova varijanta ipak više podbacila nego što je fascinirala, najveća vrijednost ovog “Pinokija” će, čini se, biti u tome da će služiti kao sredstvo usporedbe: “Pinokio” s dobroćudnom vibrom autora “Forresta Gumpa” ili pak “Pinokio” u kojem je neminovna mračna atmosfera koju gaji tvorac “Panova labirinta”, a koja se već da naslutiti i iz samog foršpana?
Priču o drvenom lutku koji želi postati pravi dječak i njegovu nježnom i pažljivom ocu Gepettu nije potrebno ponavljati. Uloga Gepetta pripala je, i to uopće nije iznenađujuće s obzirom na prethodne zajedničke suradnje (“Forrest Gump”, “Brodolom života”, “Polar Express”), Tomu Hanksu. U svojoj osrednjosti koja čak na trenutke i prelazi granicu odlazeći na tamnu stranu ispodprosječnosti, Tom Hanks je taj koji donekle uspijeva popraviti situaciju. Čak i bez obzira na, katkad se čini, potpuno besmislen i pomalo susraman scenarij. Ipak, čak ni njegova neupitna glumačka vještina nije dovoljna da ovaj “Pinokio” zasja. Dijalozi CGI likova, konkretno Pinokija i njegove savjesti u obliku Zrikavca, iritantni su do granica ne samo neslušljivosti nego i negledljivosti. Plitak scenarij oživljen s previše piskutavosti u kojoj se nalazi nula emocija i koja zvuči kao bilo koji bezimeni crtani film stvoren u hiperprodukciji dječjih TV kanala, uspio je ne odrveniti nego okameniti pravu poruku i smisao “Pinokija”.