Sva sreća, cilj “cipelarenja” učenika nije bilo nasilje nego “dječje gluparanje”

Kakve su šanse da će desetak biogradskih učenika koji su u školskom WC-u mlatili 11-godišnjaka, a jedan mu je nogom gazio po licu, sutra tako “cipelariti” svoju djevojku, suprugu ili bilo koga slabijeg od sebe? Velike, ovisno o reakciji institucija, škole, roditelja, obitelji, sportske ili crkvene zajednice... Nije li ohrabrujuće da tim šestašima i sedmašima cilj nije bio nasilje već su se samo “gluparali”, kako je protumačio ne netko od tih klinaca, već 50-godišnji ravnatelj škole Joško Brtan. Čovjek zna što govori jer bio je 26 godina pedagog u toj školi. Fakat, da im je nasilje bio cilj onda se to iživljavanje sigurno ne bi svelo samo na modrice, mučninu, hospitalizaciju radi dijagnosticiranja eventualnih unutrašnjih ozljeda i roditeljsko strahovanje od posttraumatskog sindroma kod djeteta, zar ne? Ovako nema potrebe za posezanjem famozne “nulte tolerancije nasilja”. K tomu, u društvu opsjednutom sankcijama, umirujući je i efekt ravnateljeve najave ukora. I politika voli brza instant rješenja. Zato svaki put kad nas šokira neki novi nasilnički fenomen gura sve oštrije sankcije i/ili tretman nasilnika, jer znaju da će publika to pozdraviti sa “hura, bravo, tako je”.

Takav je val zadovoljstva izazvala i najava zamjene mjere zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja s pritvaranjem upornih nasilnika. Ne treba sumnjati da to nije neko populističko “fast-food” rješenje politike već prijedlog utemeljen na dubinskoj, svestranoj i pomnoj stručnoj analizi, imajući u vidu sklonosti politike da osluškuje stavove struke. Uostalom, sigurno se i u zemljama koje to rade bolje od nas, na primjer Njemačkoj, Austriji, Velikoj Britaniji ili SAD-u davno posegli za takvim rješenjem, a ne nekim alternativnim, složenijim i za državu skupljim preventivnim zahvatima. U svakom slučaju, čak i ako se rezultati ne pokažu, uvijek zvuči dobro kad država prebaci problem na one koji trebaju primijeniti dane im strože mjere. Doduše, zbog općih pravila i prava osumnjičenih ni to neće moći trajati mjesecima, pa će se postaviti pitanje a što sad, ali to sada nije tema, o tomu treba razgovarati kad nakon nekog vremena, moguće i u mandatu sljedeće vlade, praksa pokaže potrebu za novim izmjenama.Premda se ne može poreći da u MUP-u, Ministarstvu pravosuđa i u čelništvu Vrhovnog suda, a sudstvo nam je ionako feminizirano, postoji senzibiliziranost za problem nasilja nad ženama i u obitelji, ali preventivni učinak je očito nedovoljan možda baš zbog inzistiranja politike na kampanjskim brzim rješenjima, strožim kaznama i tretmanu nasilja koje šalje trenutačnu i svima jasno vidljivu poruku. Što je boj s najdrastičnijim slučajevima i to nakon što se dogode. Tretman klice nasilja puno je složeniji, dugoročniji i svestraniji rad čiji su rezultati vidljivi tek na duge staze, stoga politički neatraktivni.

I ukor učenicima instant je rješenje. I oni su djeca pa se nadamo da je ravnatelj nesmotrenu izjavu o njihovu “gluparenju” dao iz potrebe da i njih zaštiti od javnosti, a da to nije posljedica nevoljkosti i/ili nedovoljne osviještenosti. I da se društvena briga neće svesti na sankciju. Rekao je ravnatelj kako će morati proći dodatnu edukaciju. Da, dogurali su do šestog i sedmog razreda a još nisu naučili

Gdje su slast takvog iživljavanja gazeći i po licu “bližnjega svoga” kao poželjan obrazac muškog ponašanja stekli desetorica učenika od kojih je statistički devet vjernika

da je odlika “slabića” iskazivati nadmoć nad slabijima, a da ne govorimo o sudjelovanju u gomili koja prakticira “cipelarenje”. Očito je nužan širi angažman, pa bi dodatnu edukaciju trebala proći i škola, jer što su dosad radili, bez obzira je li se ili nije takvo što i ranije događalo.

Naravno, nije sve ni na školi premda se njezina odgojna funkcija nerijetko zanemaruje pod teretom sve izraženije kompetitivnosti koju obrazovni sustav potiče već i u osnovnoj školi. Za sociopedagoško istraživanje je u kojoj mjeri takav fokus izaziva frustracije pa i generira sociopatološka ponašanja kod djece ne samo u formi fizičkog već i nerijetko zapostavljenog psihičkog nasilja i suptilnog verbalnog “cipelarenja”, pred kojim su institucionalni mehanizmi skloni zatvarati oči, ili problem svoditi na očvršćivanje žrtve govorima tipa “što te ne ubije, to te ojača”, čime se zapravo poručuje “tolerirajmo nasilje”. Devetorica od deset učenika koji su se iživljavali mlateći “bližnjega svoga”, statistički su djeca vjernika. Crkva ih sigurno nije učila takvom ponašanju, a valjda im ni roditelji nisu ponosni što su sudjelovali u teroru gomile, ali to ih ne ekskulpira. Što su činili ili bolje reći što su propustili učiniti da se ta djeca posrame i od same pomisli na sudjelovanje u tako bijednom činu? Kolika je vjerojatnost da su slast takve fizičke nadmoći ta desetorica potencijalnih budućih nasilnika kao poželjan muški obrazac ponašanja stekli u svom obiteljskom ili drugom bliskom okruženju.

• i jednostavnim inženjeringom Hrvatima izaberu njihove predstavnike. Bošnjačke stranke nisu bile zainteresirane za bilo kakve reforme koje bi vodile u pravcu otklanjanja izbornih nepravdi i zbog toga su pregovori, u kojima su pokušavali posredovati Europska unija i SAD, propali.

Bilo je najava da bi visoki predstavnik Christian Schmidt mogao iskoristiti svoje ovlasti i donekle zaštititi izbornu poziciju Hrvata, ali on, očito, nije izdržao pritisak bošnjačke politike i javnosti pa od toga, barem zasad, nema ništa. Možda će Schmidt povući neke poteze do zaključenja ili nakon izbora, ali Hrvati se u to ne smiju uzdati. Iskustvo iz daytonske BiH govori kako je međunarodni intervencionizam uvijek bio na štetu Hrvata. Pa zašto bi ovaj put bilo drukčije!?