Zašto je nakon eksplozija poljski europarlamentarac Sikorski zahvalan Americi
Koji god bio motiv onoga tko je raznio plinovod Sjeverni tok, svakako nije jasno kako će uništavanje europske infrastrukture pridonijeti entuzijazmu Europljana rat u Ukrajini?
Vijest o miniranju Sjevernog toka 1 i 2, plinovoda kojim se Europa, točnije njemačka industrija, opskrbljuje plinom iz Rusije odjeknula je Starim kontinentom. Zamišljen kao alternativa plinovodu koji vodi preko Ukrajine i Poljske, dugo je bio u središtu geopolitičkih prijepora, ali sada je tome, izgleda, došao kraj.
Gledano iz hrvatske perspektive, ne mogu reći kako su mi odmah grunule suze na oči, s obzirom na to da izbacivanjem iz kolosijeka Sjevernog toka raste cijena LNG sustavu na Krku i upisujemo se na energetsku kartu Europe kao jedna od njenih važnijih ulaznih pipa. Međutim, druga je misao bila kako ovo što se dogodilo ne može biti dobro ni za nas.
Naravno, odmah se postavilo pitanje tko bi mogao takvo što učiniti. Kako takva operacija zahtijeva priličnu dozu koordinacije i tehničkog umijeća, odmah je bilo jasno kako se nije radilo o dječjem nestašluku. Ubrzo je odbačena i mogućnost da se radilo o slučajnom kvaru, jer su cijevi, koliko se zasad zna, istovremeno eksplodirale na četiri mjesta, što znači kako se radilo o koordiniranim i namjerno izazvanim detonacijama.
Iz glavnih europskih političkih centara su odmah stigle oštre osude ovog čine, koji je ubrzo proglašen aktom terorizma. Kako smo usred rata s Rusijom, po nekoj su inerciji prvo po medijima i društvenim mrežama krenule spekulacije o tome kako se iza svega nalazi Moskva. No, kako je plinovod u većinskom ruskom vlasništvu a valjda nisu toliko sišli su uma da bi uništili svoju zlatnu koku, malo je tko u to povjerovao.
Lijep je osjećaj živjeti u crno-bijeloj stvarnosti u kojoj je strana kojoj pripadaš uvijek bijela, ali stvarnost baš i ne funkcionira po tom predlošku. Apsurdnost teze da se radilo o ruskoj diverziji tolika je da se samo najhrabriji još usude javno ju iznositi i izlagati se sveopćem podsmijehu.
Iako je istraga još u tijeku, opći je dojam u javnosti kako bi iza ovog čina mogla stajati Amerika.
Tako je, samo par trenutaka nakon eksplozije, poljski europarlamentarac i utjecajan političar, Radek Sikorski, muž još utjecajnije novinarke Anne Applebaum, podijelio na Twitteru vijest o tome, uz komentar zahvale Americi. Nije dugo trebalo ni da se prisjetimo izjave predsjednika Bidena s početka godine u kojoj je on otvoreno zaprijetio kako će “naći način” kako da se “stane na kraj” Sjevernom toku. I sada se mnogi pitaju - je li ovo bio taj način?
Možda se radi samo o aroganciji onih kojima je moć previše udarila u glavu, ali u svemu tome čudi i kako je propagandno loše popraćen čitav događaj. Obično se u tako delikatnim situacijama odradi i ozbiljna medijska priprema kako bi se skrenula pažnja javnosti u drugom smjeru, ali je ovoga puta to izostalo. Ili neki krugovi toliko vjeruju u svoju ispravnost da ne vide ništa problematično u uništavanju imovine svojih partnera?
Čovjeku se zavrti u glavi i od same pomisli na takvo što, ali očito živimo u svijetu u kojem su mogući scenariji koji ne bi prošli ni na holivudskim audicijama za filmove B-produkcije. Dakle, u situaciji smo u kojoj postoji prilična sumnja kako je službeni Washington naredio uništavanje
Bez obzira na mijene javnog mnijenja, teško da će dizanje u zrak Sjevernog toka udaljiti Europu i Ameriku
ključne civilne infrastrukture u Europi, dok europski saveznici to redom kvalificiraju kao “teroristički čin” i prijete počinitelju “ozbiljnim posljedicama”.
Možda je nekome u Europi “prekipjelo” i odlučio kako je ova razina ponižavanja od strane Amerike prevršila svaku mjeru, a možda su prijetnje istragom samo izraz frustracije koja mora naći “ispusni ventil” dok čitava stvar ne padne u zaborav. Koji god bio motiv onoga tko je raznio Sjeverni tok, svakako nije jasno kako će uništavanje europske infrastrukture pridonijeti entuzijazmu Europljana rat u Ukrajini?
Europljani su bez zadrške pristali na partnerstvo s Amerikom u velikoj ratnoj avanturi spašavanja Ukrajine iz ledenog zagrljaja ruskog medvjeda. Sada se sve više suočavamo s posrtanjem ekonomije, pred nama je hladna zima s lošim ili nikakvim grijanjem, vlasti diljem kontinenta se klate i padaju kao kruške, a povrh svega toga smo se našli u situaciji u kojoj nam naš strateški partner moguće diže u zrak infrastrukturu.
Dizanje u zrak Sjevernog toka je događaj bez presedana za koji nitko ne može s pouzdanjem reći kakve će mu biti posljedice. No, bez obzira na mijene javnog mnijenja, teško da će ovo udaljiti Europu i Ameriku. Prije će biti da će Washington ovime zadobiti još veći utjecaj u Europi, jer će to povećati energetsku ovisnost Europe o Americi. Ali, onda se postavlja pitanje - je li to još uvijek odnos “partnerstva” ili pak čisto pokoravanje, iznuđeno
• jednim terorističkim činom?