Možda je upravo propast jedini siguran put prema vječnosti

Ugledna hrvatska književnica čiji je roman “Božanska dječica” dobio i godišnju Nagradu “Vladimir Nazor” i nagradu Jutarnjeg lista za roman godine, nedavno je objavila knjigu “Berlin, Pula, Varšava”. Objavio ju je Sandorf, a uredio Darko Milošić. Riječ je o tekstovima koji su većim dijelom bili emitirani u emisiji Mikrokozmi Trećeg programa Hrvatskog radija, s kojim autorica redovito surađuje. Tekstovi su subjektivne i krajnje individualizirane posvete Tatjane Gromače nekim europskim i istarskim gradovima i gradićima u kojima je živjela kraće ili dulje vrijeme ili ih povremeno posjećivala s dragom joj osobom. U nekim je gradovima bila na školovanju, a u nekima na rezidencijalnim književničkim boravcima. Nekima se vraćala s veseljem, neke je, valjda, zauvijek izbacila iz svog itinerera, a neki su joj postali i stalno mjesto življenja. Rođena u Sisku, Gromača već dulji niz godina živi u Istri, regiji koja je naklonjena umjetnosti i umjetnicima (ili je barem bije takav glas), ali i regiji koja njeguje različitosti i to u svim mogućim pogledima. Istra je dio Hrvatske u kojem se revizija povijesnih činjenica odvija jako polako, možda i zato što je taj dio Hrvatske stoljećima uporno čuvao svoj lokalistički obojen identitet, koji stoga nije lako pokoriti niti uzurpirati. Stoga se u opreznom štivu Tatjane Gromače, koje nikada nije prvoloptaško niti je ideološki proskribirano, mogu naći otmjene natruhe tog istarskog osebujnog, pomalo i gospodskog, nježnog odnosa prema povijesti. Tako pišući o doista fenomenalnom zdanju pulske tržnice, autorica piše o osmrtnicama na kojima se još uvijek tu i tamo može pronaći i zvijezda petokraka.

Tekstovi Tatjane Gromače krajnje su izbrušeni, ali nisu monotoni. U svakoj nam rečenici ova vrsna stilistica postavlja brojna intimistička pitanja koja su univerzalna, pa stoga i relevantna. Stoga knjiga “Berlin, Pula, Varšava” nikako nije samo jedan u nizu hrvatskih putopisa koji svoje čitatelje želi očarati enciklopedijskom erudicijom ili komunalnim informacijama koje su dobrodošle površnim turističkim avanturama. Ona je prije povezan skup osviještenih priča, koje bi, po današnjim kriterijima, bilo razumno i moguće proglasiti i romanom s autobiografskim elementima, kakve suvremeni čitatelji diljem svijeta obožavaju i gutaju. Ali, Gromača nije srednjostrujaški autor i njezina osobna priča, premda posuta putopisnim prahom, vjerojatno ne zanima brojniju čitateljsku publiku. Stoga je ovo knjiga za sladokusce, ali i ljude koji nepoznatim gradovima prilaze sa strahopoštovanjem, ali i s kritičnošću koja jest dobronamjerna, ali nije uvlakačka. Surovi su i ubojito točni autoričini obračuni s nekim europskim neupitnim prijestolnicama, koje često nazivamo svjetskim kulturnim središtima i bogomdanim mjestima za bolji i kvalitetniji život. A kada piše o istarskim gradićima utonulim u preintenzivnu povijest, koja ih je često ostavljala bez iskonskog stanovništva, Gromača je nekako obzirnija i manje stroga, spremna na popuštanje i sentimentalne ustupke, iako i ovdje čuva pravo na prigovor i oštro oko kojem malo što promakne. Pišući o velikim mađarskim, njemačkim, nizozemskim ili češkim gradovima, baš kao i o istarskim lokalitetima snažnog intenziteta, Gromača otkriva jako puno o sebi, vlastitim mehanizmima stvaranja i osjećanja te o vlastitim željama i preokupacijama. Kao da je pišući o berlinskoj umjetničkoj sceni, likovnoj ponudi Amsterdama ili o doživljaju moćne, ali i oronule budimpeštanske arhitekture, pisala samo i jedino o sebi.

Osobi koja se mijenjala tijekom godina i koja je kontinentalni hrvatski krajolik zamijenila onim bajkovitijim i tajanstvenijim istarskim nakon neobuzdanog pjesničkog druženja u Labinu, gradu za koji autorica upućeno tvrdi da ima najljepši trg u Istri. Naravno, osobne je tajne pažljivo skrila u gusto prozno tkanje ovih intrigantnih i beskompromisnih zapisa, koji nemaju milosti prema uvriježenim istinama, a još manje prema odavno zacementiranim predrasudama. Ipak, ova knjiga ima i svoje upozoravajuće, manje ugodno lice, jer autorica ne može prešutjeti propast, kako onu fizičku, stvarnu, tako i onu psihičku, maglovitu i osjetilnu, na koju nailazi posvuda, bez obzira na to je li u milijunskom gradu ili gradiću sa samo nekoliko stalnih stanovnika. Ali nije sve tako crno. Možda je upravo propast jedini siguran put prema

• vječnosti.