I probritanski analitičari se slažu: Sjeverna Irska pričekat će eventualnu škotsku nezavisnost pa onda krenuti u ujedinjenje
Raspoloženje u Sj. Irskoj rapidno se mijenja među mladima koji se više ne mogu identificirati s konzervativizmom unionističkih stranaka, a promijenila se i Republika Irska, koja svojom otvorenošću i bogatstvom postaje sve privlačnija
Poprilično velika drama izbila je nakon što su nedavno objavljeni konačni rezultati popisa stanovništva provedenog 2021. godine, a glavni uzrok tome bio je postotak katolika u državi koji je, iako donekle očekivan, ipak mnoge iznenadio. Ako ste pomislili da pišemo o Hrvatskoj, ne možemo vas kriviti, ali ovaj tekst ipak se odnosi na jednu drugu državu u kojoj je promjena vjerske strukture stanovništva izazvala daleko veća kolebanja unutar naroda nego u Lijepoj Našoj, gdje uzbuđenja oko popisa također nije nedostajalo. Riječ je o Sjevernoj Irskoj u kojoj je buru reakcija izazvala činjenica da je broj katolika u toj zemlji prvi put u povijesti premašio broj protestanata, što bi posljedično moglo dovesti do ujedinjenja dvije Irske nakon stoljeća razdvojenosti.
Prema podacima iz lanjskog popisa, 45,7 posto ispitanika izjasnilo se da su katolici ili da su odgojeni kao katolici, u usporedbi s 43,5 posto koji su se izjasnili kao protestanti. Prije deset godina popis je pokazao da su protestanti, nakon što su prvi put pali ispod granice od 50 posto, ipak bili u većini u odnosu na katolike s omjerom 48 prema 45 posto. E sad, kako bi se ovih nekoliko statističkih podataka moglo što lakše protumačiti, potrebno je znati da Sjeverna Irska nije “obična” država, moglo bi se prije kazati da je riječ o tvorevini koja je umjetno stvorena 1921. godine s ciljem održavanja probritanske, protestantske većine kao protuteže neovisnoj, pretežno katoličkoj Republici Irskoj na većem dijelu otoka.
Englezi naseljavali Irsku
U najkraćim crtama sažeti povijesni kontekst kaže da su Englezi tijekom više stoljeća Irsku nastojali pretvoriti u svoju koloniju zbog straha da bi njihovi neprijatelji, Španjolska i kasnije Francuska, mogli iskoristiti Irsku kao saveznika i napasti Englesku. Jedna od metoda kojom su nastojali postići taj cilj bila je tzv. politika naseljavanja koja je podrazumijevala naseljavanje sjeveroistočnog dijela Irske (koji je prirodnim barijerama odvojen od ostatka otoka) engleskim i škotskim stanovništvom te potiskivanjem Iraca na jug. Kao posljedica toga protestantsko (većinom englesko) stanovništvo ubrzo je postalo vrlo snažna manjina u cijeloj Irskoj, ali i dominantno stanovništvo u sjevernim dijelovima. Katolici (većinom Irci) bili su potpuno obespravljeni i smatrani su neprijateljima države, čime su se sve više razvijale napetosti između katolika i protestanata. Kao posljedica toga došlo je do ustanka republikanaca 1798. godine što je potaknulo Engleze na stvaranje unije Britanije i Irske kao jedinog trajnog načina smirivanja napetosti. Zakonom o ujedinjenju 1800. godine takva je unija i stvorena. Većina irskog naroda, smatrajući to vjerskom represijom i gospodarskom eksploatacijom, nikada nije prihvatila ujedinjenje. Početkom 20. stoljeća dolazi do stvaranja ekstremističkih i terorističkih organizacija na obje strane, a kako bi se nemiri barem donekle smirili, donesen je zakon o upravljanju Irskom prema kojem je irski otok već spomenute 1921. podijeljen na dva dijela.
Sjeverna Irska ostala je u sastavu Ujedinjenog Kraljevstva, no problem je predstavljala činjenica da je u toj zemlji ostao živjeti znatan dio katolika pa su tako u zemlji još prema popisu provedenom nakon Drugog svjetskog rata oni predstavljali oko trećinu ukupnog stanovništva. U razdoblju koje je uslijedilo protestanti su dominirali Sjevernom Irskom te je katoličko stanovništvo bilo diskriminirano i potlačeno od sjevernoirskih vlasti. Katolici su bili gotovo bez ikakvih prava: bez prava glasa, prava na zapošljavanje, prava na stan itd., a odgovornost za takav odnos prema katolicima snosila je i vlada u Londonu. Naime, nakon podjele irskog otoka, oni su smatrali da su svi problemi riješeni i nisu više posvećivali pažnju pitanjima Sjeverne Irske. Uslijedio je period “nevolja”, kako Irci i Britanci slikovito nazivaju tridesetogodišnje razdoblje krvavog sukoba u kojem je živote izgubilo na tisuće ljudi, a koji je okončan 1998. godine potpisivanjem sporazumom iz Belfasta.
– Sporazum nije razriješio sukob, ali ga je promijenio: sukob se nastavio i još uvijek je aktivan unutar granica političke borbe, a ne političkog nasilja. Krajnji ciljevi unionista i nacionalista i dalje su suprotni i nepomirljivi – smatra prof. dr. sc. Mirko Bilandžić koji se godinama bavi temom sjevernoirskog sukoba na kojoj je i doktorirao. A prave tektonske promjene na bojišnici koja se prije dvadeset i kusur godina s ulica preselila među državne političke institucije dogodile su se lani nakon što je na izborima za Sjevernoirski parlament trijumfirala stranka Sinn Féin koja je zbog svojih veza s irskom paravojnom republikanskom armijom, koja je tri desetljeća sijala smrt pokušavajući oružanom borbom i nasiljem istjerati Britance iz Sjeverne Irske i na irskom otoku uspostaviti socijalističku republiku, godinama bila politički izolirana.
Sve do te pobjede Sinn Féina u Sjevernoj Irskoj su vladale probritanske protestantske stranke. Kad u obzir uzmemo činjenicu da je Sinn Féin u ovom trenutku najjača politička sila na obje strane irske granice, jasno je da takav rasplet, koji je izravna posljedica Brexita, zadao dugoročno snažan udarac jedinstvu Ujedinjenog Kraljevstva, a posljednji rezultati popisa stanovništva tome svakako idu u prilog. Treba napomenuti da je na referendumu o Brexitu većina birača Sjeverne Irske, njih 55,8%, izrazila želju za ostankom u EU, a Brexit je stvorio probleme i probritanskoj Demokratskoj unionističkoj stranci (DUP) koja je zbog tog poteza izgubila naklonost umjerenih unionista koji možda i nisu podržavali napuštanje Europske unije. Naime, najveći problem koji se javio nakon Brexita je granica između Sjeverne Irske i Republike Irske koja je članica EU, s obzirom na to da 52% sjevernoirskog izvoza otpada na Republiku Irsku, dok samo 17% otpada na Ujedinjeno Kraljevstvo. Te dvije države dijele oko 500 kilometara granice na kojoj se nalazi čak 275 graničnih prijelaza, dok, usporedbe radi, na cijeloj istočnoj granici Europske unije, od Finske do Grčke, postoji tek 137 graničnih prijelaza.
Brexit je značio da će tih 500 kilometara granice postati vanjska granica EU te da će se na prelascima između jedne i druge Irske provoditi stroge granične kontrole kod uvoza robe, što bi za gospodarstvo Sjeverne Irske bilo pogubno.
Prema podacima Europskog parlamenta, čak trećina mlijeka koja se proizvodi u Sjevernoj Irskoj obrađuje se u Republici Irskoj, dok se gotovo polovica piletine proizvedene na jugu obrađuje u tvornicama na sjeveru irskog otoka. Najpoznatiji irski brend – pivo Guinness – proizvodi se u Dublinu, ali se prije izvoza pakira u Sjevernoj Irskoj, dok na cijelom otoku postoji jedinstveno tržište električne energije. Upravo zbog toga lani je na
kon teških pregovora donesen čuveni Sjevernoirski protokol kojim je osigurano zadržavanje otvorene granice između Sjeverne Irske i Republike Irske.
Sporni protokol
Prema uvjetima Sjevernoirskog protokola, sva roba koja ulazi u Sjevernu Irsku iz ostatka Ujedinjenog Kraljevstva mora proći svojevrsnu carinsku provjeru. Takav je aranžman sklopljen da bi se izbjeglo uvođenje šengenske granice na irskom otoku, što bi moglo, strahuju mogli, izazvati obnavljanje sukoba između pobornika zagovornika cjelovitosti toga otoka i britanskih lojalista. Protokol je izvor napetosti otkako je stupio na snagu, i to ne samo između Ujedinjenog Kraljevstva i Europske unije, već i među unionistima u Sjevernoj Irskoj, a koji kažu da predstavlja prijetnju njihovu statusu unutar Ujedinjenog Kraljevstva. Unionističke stranke snažno se protive protokolu i tvrde da postavljanje granice preko Irskog mora potkopava mjesto Sjeverne Irske unutar Ujedinjenog Kraljevstva jer se na regiju primjenjuju drugačija pravila nego na ostatak zemlje. Upravo zbog tog protokola već spomenuti probritanski DUP odbija ući u novu vladu Sjeverne Irske sa Sinn Féinom dok se ne riješi taj problem, a s obzirom na to da se sjevernoirska vlada formira po principu podjele vlasti, proces je blokiran već gotovo pola godine.
Unatoč tome što ga je potpisala 2019. godine, vlada Ujedinjenog Kraljevstva također je kritična prema protokolu, za koji kaže da je bio veliki kompromis, a upravo je nova britanska premijerka Liz Truss, koja je do preuzimanja premijerske funkcije obnašala dužnost ministrice vanjskih poslova, kao ministrica forsirala odustajanje od velikih dijelova protokola čime bi Velika Britanija ušla u trgovinski rat s Europskom unijom, ali i SAD-om. Čak je i bivša britanska premijerka Theresa May upozorila da bi napuštanje protokola naštetilo ugledu Ujedinjenog Kraljevstva kazavši da treba razmotriti što bi takav potez rekao o Ujedinjenom Kraljevstvu i njegovoj spremnosti da se pridržava ugovora koje je sama nedavno potpisala.
Kada se u obzir uzmu svi spomenuti elementi – postupno povećanje broja katolika i smanjivanje udjela protestanata, nadmoćna pobjeda Sinn Féina, nezadovoljstvo stanovništva Brexitom te želja za ostankom u EU te ekonomske prednosti koje bi ujedinjenje s Republikom Irskom donijelo – postavlja se pitanje jesu li se stvorili uvjeti za raspisivanje referenduma kojim bi narod Sjeverne Irske mogao izjasniti svoje mišljenje o tome jesu li za ili protiv ujedinjenja. Naime, kako je to regulirano sporazumom iz 1998., u rukama je vlade Ujedinjenog Kraljevstva da raspiše referendum za izlazak Sjeverne Irske iz UK kada se utvrdi da za to postoji dostatna javna podrška, a jedini je problem što nigdje nisu propisani točni kriteriji kojima bi se izmjerila takva podrška. Nesumnjivo je kako ta zemlja malo-pomalo ipak korača prema tom cilju, pogotovo zato što se raspoloženje u Sjevernoj Irskoj rapidno mijenja, najviše među mladima koji se više ne mogu identificirati s društvenim konzervativizmom i radikalizmom unionističkih stranaka, a promijenila se i Republika Irska koja svojom otvorenošću i bogatstvom postaje sve privlačnija.
Sjećanja na povijesne nepravde
No bez obzira na sve stav je brojnih britanskih analitičara kako je Sjeverna Irska vjerojatno pričekati (eventualnu) škotsku neovisnost i potom promatrati posljedice njihova odcjepljenja prije nego što sama počne ozbiljno razmatrati ideju ujedinjenja s Republikom Irskom. Škotska kao ekonomski najstabilnija i najprosperitetnija regija te s jakom samosvijesti škotske nacije ima najveće šanse postati neovisnom državom. Iako je na referendumu 2014. izglasano da ostaje u Ujedinjenom Kraljevstvu, referendum o Brexitu 2016. i konačni Brexit 2020., čemu su se Škoti protivili, otvorili su velike mogućnosti za drugi referendum na kojem će vrlo vjerojatno biti izglasana škotska neovisnost. Bio bi to na neki način početak kraja Ujedinjenog Kraljevstva unutar kojeg su različiti kulturni identiteti separatističkih regija, svježa sjećanja na povijesne nepravde, asimetrična raspodjela vlasti, visoko razvijena politička svijest i autonomija snažno potaknuli nacionalističke i separatističke aspiracije koje se neće dogoditi preko noći, ali taj scenarij moguće je očekivati, slažu se čak i probritanski analitičari, unutar idućih četvrt stoljeća.