Grci su dali veliki doprinos razvoju Zagreba
STOLJEĆE I POL JE OD SMRTI DIMITRIJA DEMETERA PRIPADNIKA MALE ZAJEDNICE KOJA JE IGRALA VELIKU ULOGU U GOSPODARSTVU, ALI I RAZVOJU KULTURE GLAVNOGA GRADA
Grčka zajednica u Zagrebu počinje nastajati 1770-ih i 1780-ih godina. Iako se njezin nastanak najčešće veže uz Patent o toleranciji Josipa II. koji je omogućio pravoslavnima naseljavanja u razne dijelove tadašnje Habsburške Monarhije i prije te godine započinje stalno nastanjivanje pojedinih pravoslavnih trgovaca u Zagrebu među kojima je bilo i Grka. Uzroke njihova naseljavanja treba tražiti u stalnim sukobima s Osmanlijama kao i u nastojanjima za uspostavljanje trgovačkih ispostava u Srednjoj Europi, kaže nam profesor na Odsjeku za povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta Dragan Damjanović o doseljavanju male, ali izuzetno značajne zajednice u Zagrebu čiji su, između ostalih, najčuveniji izdanci Branko Gavella i Dimitrije Demeter, koji su svojim stvaralaštvom zadužili hrvatsko društvo i kulturu. No i brojni njihovi sunarodnjaci, pripadnici grčke manjine u Zagrebu, koji su se u glavni grad Hrvatske doselili krajem 18. stoljeća, u sljedećih stotinjak godina ostavili su dubok trag na svim poljima od gospodarstva, kulture do politike. Bogata zajednica i pojedinci stvorili su plodno tlo da se ova dvojica i drugi članovi tih obitelji mogu baviti kulturom i stvarati najznačajnija djela na polju književnosti i kazališta. Za to je, naravno, bilo potrebno i novca, a grčke obitelji uspješno su se bavile trgovinom i drugim gospodarskim djelatnostima i novac se slijevao ne samo na korist njihova potomstva nego i za ulaganja u temelje i razvoj modernog Zagreba.
– Ti brojni Grci, koje je sudbina ovamo bacila, pokazali su se i te kako vrsnim ljudima, te su se zapisali gvozdenom rukom u historiji Zagreba, a i cijele Hrvatske – zapisao je svojevremeno povjesničar starije generacije Gjuro Szabo.
Pravoslavni trgovci
Damjanović, koji je i autor bogato ilustrirane i važne monografije “Saborni hram Preobraženja Gospodnjeg i baština Srpske pravoslavne crkvene općine u Zagrebu”, navodi da se u prve Grke Zagreba ubrajaju obitelji Mallin, Demeter, Stova i Dimo. Kao pravoslavci oni su bili tijesno povezani u pravoslavnoj zajednici, prije svega sa Srbima, te su dali veliki doprinos širenju i jačanju te zajednice, prije svega u gospodarskom smislu. Sve do Edikta o toleranciji cara Josipa II. (1781.) u Zagrebu nije bilo stanovnika druge vjeroispovijesti osim rimokatoličke. Tek od tog vremena u Zagrebu se pojavljuju prvi pravoslavni trgovci Grci i Srbi.
– Kasnije, vjerojatno početkom 1840-ih, u Zagreb se doseljava i čuvena obitelj Gavella, koja, međutim, ovamo ne dolazi direktno iz Grčke već iz Srijemske Mitrovice. Većina Grka u Zagreb se doseljava s područja današnje južne Makedonije zajedno s Cincarima, odnosno Makedovlasima, kako ih se naziva u izvorima s početka 20. stoljeća, te sa Srbima formiraju pravoslavnu crkvenu općinu koja je službeno uspostavljena 1785./1786.
Početkom 19. stoljeća Grci su bili većina među pravoslavnim stanovništvom Zagreba
Dakako, koristiti suvremene etničke nazive za skupine ljudi s kraja 18. stoljeća nije do kraja ispravno. Nesumnjivo je, međutim, da su pravoslavni trgovci u Zagrebu toga vremena pripadali raznim jezičnim skupinama. Zajednička vjera ih je povezala, a kako je zagrebačka parohija pripadala Pakračkoj eparhiji koja je pak bila u sastavu srpske Karlovačke mitropolije, s vremenom je dovela i do uklapanja velikoga broja zagrebačkih Grka u srpski etnikum. Dio, poput Dimitrija Demetera, pa i većine Mallinovih, asimilirao se pak u većinsko hrvatsko stanovništvo, navodi Damjanović te dodaje kako su početkom 19. stoljeća, prema neslužbenim izvještajima iz toga vremena, Grci predstavljali većinu među pravoslavnim stanovništvom Zagreba.
– Već 1825., prema popisu koji je izrađen za potrebe Pakračke eparhije, od 165 pravoslavnih Zagrepčana 107 su navedeni kao Serbli, 47 kao Graeci, a 11 kao Macedo Valachi. Kako su se, bez obzira na porijeklo, pravoslavni stanovnici Zagreba međusobno vezali brakovima, činili su u prvoj polovini i sredinom 19. stoljeća, kako je to istaknuo poznati hrvatski povjesničar umjetnosti Gjuro Szabo, zapravo jednu veliku obitelj, iznosi Damjanović.
Grkinja bana Mažuranića
Na upit čime se bave i koje su njihove konkretne zasluge za razvoj Zagreba Damjanović odgovara: – U prvoj generaciji svi muški članovi grčkih obitelji Zagreba bavili su se trgovinom, bar koliko je meni poznato. Trgovali su raznom robom, suknom, kožom, alatima, sjemenom, a kasnije su se mnogi bavili i bankarstvom. S obzirom na svoja zanimanja, Grci i ostali pravoslavni trgovci najvećim su se dijelom naselili uokolo Trga bana Jelačića, odnosno tadašnje Harmice te u Dugoj (danas Radićevoj) ulici. Naime, Duga je ulica povezivala tadašnje središte Zagreba, Gornji grad, s glavnom gradskom tržnicom na Harmici. Radilo se dakle o gospodarski najživljoj ulici grada gdje se najviše isplatilo imati trgovačke lokale. Među privrednicima s početka 19. stoljeća osobito valja istaknuti obitelj Demetrović/ Dömötörffy čiji su se članovi kao trgovci suknom u vrijeme napoleonskih ratova toliko obogatili da su si mogli priuštiti izgradnju najraskošnije građanske palače tadašnjega Zagreba – u Radićevoj 32 nasuprot Kamenitih vrata s velikim skladišnim prostorima na strani prema Tkalčićevoj ulici.
Ti Demetrović/Dömötörffy ogranak su obitelji Demeter jer su u maticama krštenih i umrlih Demeterima zagrebački parosi često slavenizirali prezimena, a jedan dio obitelji sam si je paralelno hungarizirao prezime u Domotorffy.
Najpoznatiji izdanak Demetera je svakako Dimitrije Demeter, čija se 150. godišnjica smrti obilježava ove godine, rođen je u Zagrebu 1811., gdje je i umro 1872. godine. Demeteri su porijeklom iz Siatiste sa sjevera Grčke, odnosno područja Egejske Makedonije. Na područje Habsburške Monarhije prvi se oko 1770. preselio uspješni trgovac Grigorije Demeter. Njegovi sinovi Naum i Teodor, također trgovci, doseljavaju se u Zagreb krajem 18. stoljeća. Od Teodora, koji je bio oženjen također Grkinjom Aksentijom potekli su ostali zagrebački Demeteri: Naum, koji će nastaviti voditi očev trgovački posao, ali s puno manje uspjeha, te Dimitrije i četiri kćeri: Jelisaveta, Marija, Rozalija i Aleksandra, koja je bila udana za kasnijeg hrvatskog bana Ivana Mažuranića i bila je baka naše najpoznatije književnice Ivane Brlić Mažuranić.
Zanimljivo da je Dimitrije, koji je nakon školovanja u Zagrebu studirao i završio medicinu u Padovi, ali koliko je poznato medicinom se nije previše bavio, nego je po povratku u Zagreb od 1840. preuzeo poslove oko utemeljenja hrvatskoga profesionalnoga glumišta, gdje je na različitim visokim dužnostima djelovao gotovo do smrti. Prve književne radove pisao je novogrčkim jezikom, a u hrvatski je književni život ušao 1838. prilogom na njemačkom jeziku u knjizi Janka Draškovića “Riječ veledušnim kćerima Ilirije”. Posebno mjesto u njegovu stvaralaštvu ima epski spjev “Grobničko polje”, tiskan 1842. u Kolu, dvije godine prije “Smrti Smail-age Čengića” I. Mažuranića. Autor je “Teute”, “Porina”, “Ljubavi i zlobe” i drugih ključnih djela književnog ilirizma pa njegovo književno djelo pripada najvećim ostvarenjima hrvatskoga narodnog preporoda, a odlikuje se izrazitim romantičkim i romantičko-klasicističkim značajkama.
Demetrovi su bili ženidbenim vezama povezani s najrazgranatijom i najbogatijom grčkom pravoslavnom obitelji Mallin, koja je također podrijetlom sa sjevera Grčke. Osim što su se poput svojih sunarodnjaka bavili trgovinom, članovi ove obitelji posjedovali su i tvornicu duhana te cigara. Ubrzo po preseljenju u Zagreb povezali su se s drugim pravoslavnim obiteljima. Rodonačelnik zagrebačkih Mallina, Konstantin, bio je oženjen Elizabetom Popović, a njegov sin Jovan, odnosno Ivan Sofijom Demeter.
Damjanović navodi, dok je na jednoj strani Dimitrije Demeter ušao u nacionalni kanon, na drugoj je uvelike zaboravljen njegov suvremenik koji je u povijesti Zagreba također igrao važnu ulogu, a to je Naum Mallin (1816.-1893.). Naum je studirao filozofiju u Grazu i Pragu, pa pravo u Beču, da bi po povratku u Zagreb brzo postao član intelektualne elite grada. Sudjelovao je u osnivanju Matice ilirske, Društva za povjesnicu jugoslavensku, Hrvatskog glazbenog i umjetničkog društva te brojnih drugih institucija, uključujući i Narodni muzej. U svojoj je kuriji na zagrebačkom Ksaveru, nekadašnjem posjedu isusovaca, ugošćavao brojne onodobne intelektualce koji su svraćali u Zagreb.
Utjecajni Mallini
– Naum Mallin je, između ostalih, zaslužan što je čuvena slika Vjekoslava Karasa “Rimljanka s lutnjom” dospjela u tadašnji Narodni muzej, a danas je u Hrvatskom povijesnom muzeju. Mallin je bio jedan od pratitelja bana Jelačića pri njegovu ulasku u Zagreb 1848., pa je kasnije igrao i važnu ulogu u podizanju Jelačićeva spomenika na glavnom gradskom trgu. Bio je desetljećima blagajnik Srpske pravoslavne crkvene općine i odigrao je ključnu ulogu u izgradnji današnje Preobraženske pravoslavne crkve na Preradovićevu trgu. Na sjednicama u općini sudjelovao je sve do smrti, stalno se brinući o njezinoj imovini i vrijednoj arhivi. Malo je tko poput njega zadužio zagrebačku Pravoslavnu općinu. Koliko je uska bila povezanost Mallinovih s Crkvom, jasno svjedoči i okolnost da se upravo u njihovoj ostavštini u hrvatskom povijesnom muzeju čuva povelja o kupnji Margaretske crkve iz 1794. godine, kao i dokument o gradnji zgrade crkvene općine iz 1882. – navodi Damjanović i dodaje kako je i Naumov sin Ivo Mallin (1853. – 1907.) niz godina bio na čelu Odsjeka za narodno gospodarstvo hrvatske Zemaljske vlade te je imao velike zasluge za unapređenje hrvatske privrede kraja 19. i početka 20. stoljeća.
Ivo Mallin u Beču je doktorirao pravo, a nakon povratka u rodni grad uključuje se u privredni život te postaje član ravnateljstva Prve hrvatske štedionice, gdje je zamijenio upravo svog oca. Obnašao je razne dužnosti, od sudbenog pristava, tajnika Odsjeka za pravosuđe do savjetnika u Odjelu za bogoštovlje i nastavu. Kako navod Iskra Iveljić u svojoj knjizi “Očevi i sinovi”, Ivo se, doduše, nije poput djeda i oca bavio trgovinom, ali je stečenu naobrazbu iskoristio kako bi kao dužnosnik utjecao na razvoj privrede.
”Prestiž obitelji Mallin jasno je trebalo pokazati ne samo u životu nego i u smrti. Stoga je obiteljsku grobnicu u mirogojskim arkadama resila skulptura seljaka koju je izradio Robert Frangeš Mihanović. Taj brončani kip Šestinjanina prvi je prikaz seljaka na nadgrobnim spomenicima”, piše Iveljić. Četvrti naraštaj Mallinovih su Ivini sinovi Naum i Theodor, koji su nastavili obiteljsku tradiciju visokoškolske naobrazbe, pa je Naum doktorirao pravo, a Theodor je, osim prava, studirao i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je pred rat upisao povijest, geografiju, slavistiku i filozofiju. Po Mallinovima je nazvana Mallinova ulica u Zagrebu te Naumovac, gdje se nalazila i kuća obitelji.
I obitelj Gavella grčkog je podrijetla, a najpoznatiji izdanak te obitelji je veliki kazališni redatelj, pedagog, teatrolog i pisac Branko Gavella, koji je rođen u Zagrebu 1885., gdje je i umro 1962. Gavelle su u Zagreb pristigli iz Srijemske Mitrovice, a rodonačelnik obitelji je trgovac Đuro (1812. – 1880.). Četrdesetih godina 19. stoljeća Đuro je na Harmici otvorio trgovinu pokrivača i užadi, a potom željezne robe i alata. Pripadajući krugu zagrebačkih Grka zajedno s obiteljima Mallin i Demeter, kao uspješan poslovni čovjek podupirao je hrvatska kulturna i humanitarna društva čiji je bio aktivan član. Stipendirao je brojne hrvatske i bugarske studente u Zagrebu, a bio je i donator stalne novčane pripomoći za školovanje Vatroslava Lisinskog u Pragu.
Đurin unuk Branko, iako pravoslavac, deklarirao se Hrvatom, što je bila posljedica vlastitog izbora, ali i obiteljske klime i nacionalno-političkih stavova njegova praujaka po majci D. Kotura, mecene i dobrotvora Matice hrvatske. Branko Gavella nakon mature u zagrebačkoj gimnaziji 1903. upisuje u Beču filozofiju i germanistiku, gdje prijateljuje s ostalim hrvatskim studentima i član je Hrvatskoga akademskog društva “Zvonimir”. Po povratku u Zagreb 1909. postavljen je za pristava Sveučilišne knjižnice. U to doba bavio se i sportom pa je tako bio nogometni sudac na prvom javnom međuklupskom susretu između HAŠK-a i Prvoga nogometnog i športskog kluba PNIŠK 1906. godine. Kao autoritet među nogometnim sucima sudio je i na prvom nogometnom prvenstvu Hrvatske i Slavonije u susretu između Croatije i PNIŠK-a 1912. Nešto ranije počinje pisati kazališne kritike u zagrebačkom njemačkom dnevniku Agramer Tagblatt, a tijekom tih prijeratnih godina počinje i režirati u zagrebačkom kazalištu. Daljnje mu je redateljsko djelovanje onemogućio I. svjetski rat te je između 1915. i 1917. bio na galicijskom ratištu. Na poziv ravnatelja drame Josipa Bacha nakon rata postaje članom uprave HNK u Zagrebu u funkciji redatelja, a potom i dramaturga. Godine 1919. potiče osnivanje Državne glumačke škole, koju neko vrijeme i sam vodi u okviru HNK, a za intendanture Julija Benešića dvadesetih godina ravnatelj je drame, da bi potkraj tih dvadesetih postao direktor drame Narodnog pozorišta u Beogradu. Od
Branko Gavella volio je sport, a sudio je prvu službenu nogometnu utakmicu u Zagrebu
svibnja 1929. provodi gotovo deset godina u svojevrsnom umjetničkom egzilu pa režira u pokrajinskim kazalištima: Osijeku, Somboru i Varaždinu, potom u Ljubljani itd. Uspostavom Banovine Hrvatske vraća se u Zagreb, gdje je od jeseni 1939. stalno angažiran. Nastavlja djelovati i u NDH, gostuje u Sarajevu, a u jesen 1943. odlazi u bečko uredništvo Hrvatskoga krugovala. Potom prelazi u Češki protektorat i svršetak rata dočekuje u Pragu. Tadašnja vlast mu ne dopušta odmah povratak u zemlju pa od jeseni 1945. režira u kazalištima Bratislave i Ostrave. Poslije rata djeluje u Ljubljani, a početkom pedesetih angažiran je u zagrebačkom HNK te je jedan od utemeljitelja zagrebačke Akademije za kazališnu umjetnost, odnosno Akademije dramske umjetnosti), prve visokoškolske ustanove za izobrazbu glumaca i redatelja u Hrvata. Od tada režira u Zagrebu, Ljubljani, Trstu i Beogradu, a od 1953. počinje djelovati i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Godine 1961. izabran je za redovitoga člana JAZU (HAZU), u Razredu za filologiju.
Nasljednici zagrebačkih Grka
Na upit što je ostalo od onoga što su pripadnici tih ranih generacija male grčke zajednice u Zagrebu stvorili i koliko su danas njihovi nasljednici prisutni u društvenom životu naš sugovornik Dragan Damjanović kaže: – Od zagrebačkih Grka ostala su, dakako, njihova djela, materijalna baština te institucije koje su stvorili. Glavni zagrebački trg i danas krasi neobarokna palača obitelji Gavella (Jelačićev trg 6) te klasicistička kuća obitelji Demeter u dvorištu u kojem se nalazila i prva pravoslavna kapela Zagreba (Jelačićev trg 2). Na Mirogoju se mogu naći brojni spomenici koje su podigli i koje su često povjeravali vrhunskim umjetnicima.
Damjanović dodaje i kako dio obitelji grčkoga porijekla postoji i danas. – Najpoznatija je svakako obitelj Gavella – Nikola Gavella, profesor emeritus Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu direktni je potomak u muškoj liniji Đure Gavelle, prvoga Gavelle koji se doselio u Zagreb. U ženskoj liniji iz obitelji Gavella potječu, između ostalih, scenografkinja i kostimografkinja Latica Ivanišević te romanistica, umirovljena profesorica Filozofskog fakulteta u Zagrebu Yvonne Vrhovac, inače rođena Batušić.
Od nekih drugih grčkih obitelji, koje spominje i Damjanović, u prvom popisu pravoslavnih obitelji iz 1785. godine među osam je i ona Georgija Dima (u maticama Dimić) te Jovana Stove, u maticama Štova, koji je došao iz Ivanić-Grada i koji je, prema povijesnim zapisima, bio crkveni epitrop i prvi predsjednik Pravoslavne crkvene općine u Zagrebu.
Damjanović na kraju navodi kako je pri izradi monografije o baštini pravoslavne zajednice u Zagrebu nastojao pronaći nasljednike i drugih grčkih obitelji u Zagrebu, no bez uspjeha. – To ne znači, dakako, da ne postoje, samo ih je teško pronaći, osobito u slučajevima kada se nasljeđivalo po ženskoj lozi, zbog promjene prezimena – zaključuje Damjanović.