Priručnik za samopomoć skriven u priči o tuđim propuštenim šansama
Nora živi kao da već odavno nije živa. A ima tek 35 godina, ali i neostvaren i i depresivan život. U mladosti se činilo da je pred njom velika budućnost, da će je plivanje odvesti na Olimpijske igre, ali kao da je sve u njenom njezinu otišlo – ukrivo. No tko je za to kriv? Ona tuguje zbog prerane smrti roditelja, otuđila se od jedinog brata, kronično je osamljena i otuđena. Kad joj pod kotačima automobila pogine mačak, čini se da je to kap koja je prelila čašu i ona odlučuje da više ne želi živjeti. No pokazat će se da ni umrijeti nije baš lako jer na putu joj stoji jedna posve neobična međustanica. Ovo je samo početak zanimljivog romana “Ponoćna knjižnica” Matta Haiga (Volto Palabra, urednica Ana Silić, prijevod Marta Kovač, 109 kuna), koji se čita kao zanimljiva priča o inačicama (i drugim šansama) nečijeg života, ali istovremeno služi i kao vrlo “lukav” priručnik za samopomoć, onaj duboko skriven u tuđoj priči, koji čitatelja nužno navodi na razmišljanje o vlastitom životu i “što bi bilo kad bi bilo ili ne bi bilo”.
Nora, naime, pri pokušaju samoubojstva završava u ponoćnoj knjižnici gdje joj knjižičarka, koju poznaje još iz škole, nudi da isproba sve moguće načine života. Iako zbunjena i nesigurna, upušta se u avanturu i kreće putovima za koje je duboko uvjerena da bi je odveli u sretan život. Tako će isprobati karijeru vrhunske sportašice, olimpijske pobjednice, rock-zvijezde, udane žene... I u svakom od tih života ona shvaća da zapravo živi nečije tuđe snove jer brat joj je bio glazbenik, uvjeren da ga čekaju uspjeh i svjetska slava, tata je sve svoje ambicije ugradio u nju kao plivačicu, dečko je želio da se podredi njegovu životnom snu... Gdje je tu ona? To je glavno pitanje ovog romana, ono koje i čitatelja navodi da se duboko zamisli nad svojim životnim odlukama. Baš zbog toga ova se knjiga čita kao svojevrsna oda životu, svim mogućnostima koje stavlja pred nas, ali i hrabrosti koja je potrebna da bi se živjelo život koji je najbolji za nas same, a ne za očekivanja koja drugi imaju od nas.