’Čim sam ga ugledala, rekla sam: Ovaj pas mora biti moj!’

Iako je prošle godine vrlo odlučno rekla da više nikad neće imati psa – nakon osam godina morali su se oprostiti od Lea, kojeg unatoč svim naporima, veterinari ipak nisu uspjeli spasiti – Zagrepčanka Višnja Ščukanec ipak se predomislila. Bila je to, kaže nam, ljubav na prvi pogled.

– Otprilike pet mjeseci nakon što smo ostali bez psa na Facebooku sam ugledala Campyja. Odmah sam rekla: “Ovaj pas mora biti moj!” – prisjeća se. Prošlo je od tada gotovo godinu dana, cijela obitelj ne može više ni zamisliti kako bi izgledao njihov život bez Campyja. A nije baš sve bilo jednostavno kad je stigao k njima.

– Bio je jako prestrašen, nije to ni čudno nakon svega što je, jadan, u kratko vrijeme prošao. Skrivao se od nas, bježao. Pustili smo ga prvih dana, trajalo je to dok nisu došli naši unuci. Kad ih je vidio u dvorištu, sam je izašao i došao k njima. Moram priznati, malo smo se i pribojavali kako će to biti, kako će reagirati na djecu. Bili smo u blizini, ali sav strah i oprez bili su bezrazložni, Campy se odmah počeo igrati s njima. Nakon toga počeo je i nama prilaziti, nismo ga ništa prisiljavali, sve je bila njegova odluka – govori nam gospođa Višnja. Izrazito je umiljat i nježan i potpuno se prilagodio životu s njima. Ima svoje igračke kojima se rado igra. Kaže, najviše voli supruga Vladimira, a ljubav je obostrana. Campy sam bira želi li biti u kući ili na dvorištu, dijeli sve obiteljske događaje i putovanja, a osim zagrebačke adrese na kojoj živi, vrlo često može ga se vidjeti i na Jadranu. Obožava putovanja i šetnje uz more, ali ne i kupanje. I dok je obitelj u moru, Campy čuva obalu i njihove stvari.

– On je jako dobar čuvar. U dvorište nam ne može baš svatko ući kad je on tu pa moramo dobro paziti na to – kaže nam gospođa Ščukanec. No, dodaje, s obzirom na sve nevolje koje su snašle ovog malenog psa, Campy je zapravo savršen. O svemu što mu se dogodilo Višnja Ščukanec doznala je upravo u objavi koju je vidjela na društvenim mrežama. Campy je nekoliko godina živio sa svojim vlasnikom u Bjelovaru, sve dok se gospodin Darko više nije mogao brinuti ni za sebe. I tako je, kako to obično biva, čovjek nakon liječenja u bolnici završio u domu, a tamo nije bilo mjesta za Campyja.

– Neko je vrijeme Campy imao i smještaj i hranu, no ne i dovoljno brige. Kažu da su ga pronašli 20 kilometara od Bjelovara, u mjestu u kojem je i dom u koji je otišao njegov čovjek. Ne znam je li to istina i kako je došao tamo, no ja sam ga ugledala u skloništu. Odmah sam ga prepoznala jer sam ih znala viđati u šetnji bjelovarskim ulicama. I razmišljala sam ima li taj gospodin nekoga da se pobrine za psa ako se njemu što dogodi – priča nam Bjelovarčanka Draženka Crnković, koja je psa spasila iz skloništa jer se u njemu nikako nije snalazio. Bojao se drugih pasa, a oni su to osjećali pa su ga često maltretirali. Nakon što su ga odvojili od čovjeka koji se za njega brinuo najbolje što je mogao, a po svemu se vidjelo da je Campy zadovoljan i sretan kućni ljubimac, odlazak u sklonište bio mu je prevelik stres. I zato je, ističe D. Crnković, odlučila da Campy dođe k njoj. Vrlo brzo prilagodio se životu u kući, ostalim psima koji tu žive, od kojih većina traži novi dom, a uz prikladnu hranu oporavio se i fizički.

Prije nego što je krenuo u svoj novi dom Campy se pozdravio s bivšim vlasnikom. Bilo je i suza, no shvatio je i on sam da je tako najbolje za psa.

A Višnja Ščukanec kaže da im je Campy svima promijenio život. U mirovini je pa ima vremena za šetnje i druženje sa psom, za zajednička putovanja. A sretna su i njezina unučad, njih šestero, svi obožavaju Campyja, baš kao što i Campy obožava njih.