Skupljaju boce 10 sati na dan i zarade 200-300 kuna
Nemam ti ja novca za klađenje, ali hajde, za tebe može iznimka. Prvo stavi ovu limenku Coca-cole tamo pored kante. OK, a sad mi reci koliko misliš da će ta limenka ostati? – pita me Mile Mrvalj, predsjednik Humanitarne udruge Fajter koja pomaže onima koje su životne okolnosti dotjerale do teškog siromaštva, nerijetko i beskućništva. Mile je i sam bio beskućnik, prošao je sito i rešeto zagrebačkih ulica, spavao zimi na mokrom betonu, gladovao danima, hodao u raspadnutoj obući. Iz tog pakla uspio se izvući, ali ovo i nije priča o njemu...
Otkup na kile
– Mislim da će proći oko pola sata prije nego što je netko pokupi – odgovaram. Procijenio sam da će se prazna limenka dobrano napuniti kišnicom prije nego što je netko uoči...
– He-he, jesi naivan, radije pripremi novac za kavu. Neće proći više od 10 minuta – kroz smijeh mi poručuje samouvjereni Mile. I platio sam kavu. Čak i po tom odurnom vremenu trebalo je svega 8 minuta da niža gospođa uoči limenku i ugura je u omanja kolica koja je gurala pored sebe.
– Život beskućnika je malo je reći težak, to je na razini životinje. Ti ljudi nemaju nikakvih prava, a kad postaneš beskućnik, prvo što izgubiš je dostojanstvo, jer kopati po kantama za smeće i od toga živjeti je dno dna. I ne kopaju po smeću samo beskućnici, ima tu puno ljudi koji imaju dom, kuću i obitelj, ali su spletom raznih okolnosti ostali bez primanja i postali socijalni slučajevi pa su prisiljeni živjeti tako kako žive – govori Mile koji je upravo preko humanitarne udruge koju je pokrenuo u kontaktu s mnogima od njih. U Zagrebu je danas, službeno, oko tri tisuće beskućnika, ali mnogi od njih nemaju nikakve dokumente niti su prijavljeni u bilo kakvoj bazi pa je jasno da je taj broj i veći.
– Od skupljanja boca u Zagrebu danas preživljava između pet i sedam tisuća ljudi. Postoje pučke kuhinje, ali život nije samo hrana, ti ljudi imaju i neke druge potrebe. Postoji i velik broj umirovljenika koji imaju tako male penzije da ne mogu platiti ni režije. Svi oni će zbog ovog novog modela u kojem neće biti kanti sada ostati i bez tih pedesetak kuna dnevno, ali za ljude s dna nikog nije briga – upozorava Mile Mrvalj koji kaže da nije protiv novog modela, ali je protiv toga da se on uvodi na silu i na brzinu “lomi preko koljena”.
– Neka se organiziraju dvatri reciklažna dvorišta gdje će se plastika, staklo i papir otkupljivati na kile. Takva dvorišta postoje i u drugim europskim metropolama, što beskućnicima i onima koji žive od boca puno znači jer im, smiješno je, ili bolje reći tužno za reći, to poboljšava standard, a i grad bi time dobio. To bi se moglo riješiti kroz godinu dana, a nek se u tih godinu dana grade i ti podzemni spremnici pa onda, kad sve bude spremno, neka krenu s tim novim modelom – kazuje “fajter” Mile. Nakon popijene kave otišli smo provesti
Od skupljanja boca u Zagrebu danas preživljava oko 7000 ljudi, tvrdi Mile Mrvalj
mali eksperiment kakav je, kako kaže, on sam proveo prije otprilike pet godina. Foru s ostavljanjem limenke ili plastične boce pored kanti isprobali smo na pet različitih lokacija u užem centru Zagreba te smo pored svake mjerili vrijeme potrebno da je netko pokupi. Uz napomenu da je kiša u tom trenutku sasvim bila prestala padati, najdulje je izdržala boca u blizini tramvajskog stajališta u Frankopanskoj ulici – punih 18 minuta. Rekord je oboren na Glavnom kolodvoru gdje je prazna limenka otišla za samo tri minute.
Konkurencija jačala
– Ima i, da tako kažem, profesionalnih skupljača, onih koji se naoružaju kolicima, hvataljkama, stalno obilaze frekventna mjesta i smjena im traje i po 10 ili 12 sati na dan. Oni mogu zaraditi i po 200 ili 300 kuna na dobar dan, ali sve veća konkurencija su im obični ljudi. Nije to više samo skupljanje po centru vikendima kad mladi piju po parkovima. Eto, u blizini hotela Antunović u Španskom nedavno sam vidio u kratkom periodu dvije pristojno obučene gospođe, nikada ne bi rekao čovjek da žive od boca, kako skidaju zaštitne metalne mrežice s kanti i uzimaju boce. Jedna od njih mi kaže da prima mirovinu, ali da je toliko mala da više nema ni za režije cijele pokriti, a i sin joj jedva spaja kraj s krajem pa ga ne želi tražiti za pomoć, zbog čega se odlučila na takav potez – prepričava nam Mile Mrvalj. Takve ljude obično u početku bude sram, ali pitanje je treba li biti sram njih ili državu. U svakom slučaju, zaživi li novi model, boce koje ne baš malom broju ljudi sada život znače postat
• će prava rijetkost.