Zašto smrti nekih važnih ljudi, kao što je Vladimir Pavlinić, prođu bez spomena
Od Vladimira Pavlinića imalo se što naučiti o hrvatskoj povijesti i mentalitetu i doista je nevjerojatno da je njegov fizički odlazak u Londonu u Hrvatskoj tek oprezno registriran, i to ponajviše u crkvenom tisku
Postoje smrti nekih ljudi o kojima se u našim medijima piše jako puno, čak i previše. Ali postoje i smrti koje se jedva zabilježe i možda ih poštenije i sustavnije, pa čak i ljudskije poprate nekontrolirane društvene mreže od javnih medija. Tako je bilo i nedavno, kad je umro Sanjin Dragojević, omiljeni zagrebački sveučilišni profesor i ekspert za pitanja kulturnih politika, kojega smo mi novinari prije desetak, petnaestak godina itekako često citirali, no ta se vijest nije probila u hrvatske mainstream medije pa i nije odjeknula koliko je to taj uglađeni i susretljivi profesor zaslužio.
Umro je nedavno i Igor Rogina, član Hrvatskog društva pisaca, književnik, urednik, ali i producent i propagandist Histriona, koji je u tom kazalištu bio Katica za sve, a producirao je i za brojne druge kazališne trupe. I njegova je smrt prošla u gotovo potpunoj medijskoj tišini. No možda i najbolnija tišina, i to u najvećim srednjostrujaškim medijima dogodila se u povodu smrti Vladimira Pavlinića, koji je krajem rujna umro u Londonu u devedeset i trećoj godini. Bio je Pavlinić jedan od pokretača Glasa Koncila i njegov prvi urednik, ali i teolog, slikar, važno publicističko ime hrvatskog emigrantskog tiska, jedan od utemeljitelja Hine, autor novinarskog udžbenika “Stil i jezik novinarstva”, važan sudionik i svjedok hrvatskih političkih zbivanja u proteklih šest desetljeća.
Pavlinić, rođen u Hrvatskom zagorju, u Tuđmanovu kraju, u Zagrebu je završio Katolički bogoslovni fakultet, usput studirajući i slikarstvo, jer je oduvijek imao vrlo razgranate interese, ali i posebno poštovanje prema umjetnosti i umjetnicima. Kao bogoslov je i pisao, no njegovu knjigu “Rakete”, koju je objavio u tehnici ciklostila, zabranio je komunistički režim. Nekoliko je puta završio u zatvoru, i to zbog takozvane neprijateljske djelatnosti, a najtežu zatvorsku kaznu od čak tri godine zaradio je kada je bio u JNA u Nišu. Kaznu je odslužio, i to djelomično u Nišu, a djelomično u Staroj Gradiški. Bio je župnik u žumberačkom Oštrcu, odakle ga je zagrebački nadbiskup i kasniji kardinal te vatikanski prefekt Kongregacije za nauk vjere Franjo Šeper premjestio u tek osnovani Glas Koncila. Pavlinić je Glas Koncila uređivao dugih deset godina, od 1963. do 1972. godine, a taj je netipični dvotjednik za komunističku medijsku scenu za Pavlinićeva urednikovanja imao redovitu nakladu od čak 120.000 primjeraka!?
U njemu je inzistirao na korištenju hrvatskoga jezika, preuzevši u prvim godinama na svoja pleća i posao lektora, a većina pisaca bili su svećenici koji su se hrabro bavili i temama koje su u tadašnjem strogo kontroliranom socijalističkom tisku bile doista nezamislive. Pavlinić je bitan i za pokretanje Maloga koncila, tj. Maka, kao i za pokretanje obiteljske revije Kana, koju je objavljivala Kršćanska sadašnjost. Nakon što je napustio Hrvatsku 1972. godine, Pavlinić se skrasio najprije u Beču, a potom u Londonu. Tu je napustio i svećeništvo te počeo suradnju s uglednim hrvatskim emigrantom Jakšom Kušanom oko časopisa Nova Hrvatska, a onda i s Brankom Salajem iz Švedske, Tihomilom Radjom iz Švicarske i Gojkom Borićem
Glas Koncila uređivao je Pavlinić od 1963. do 1972., a taj je netipični dvotjednik za komunističku medijsku scenu tada imao redovitu nakladu od čak 120.000 primjeraka!?
iz Njemačke, s kojima je pokrenuo časopis Poruka.
Na Tuđmanov poziv početkom devedesetih vraća se u zemlju, gdje je bio važan medijski djelatnik iz sjene, sudjelujući i u formiranju Hine, ali i u drugim manje poznatim medijskim projektima. No 1999. vraća se u London, možda i pomalo razočaran zbivanjima u Hrvatskoj, u kojoj se iz raznih razloga nije uspio u potpunosti skrasiti. Iz Londona se ipak povremeno javljao kao lucidni kritičar hrvatske zbilje, čije su kritike bile i argumentirane i intelektualno nedohvatljive za većinu hrvatskih kolumnista i novinara, ali i nevjerojatno direktne i oštre.
S Pavlinićem sam, i to e-mailom, obavio jedan intrigantan intervju za Večernji list prije nekoliko godina. I u tom je razgovoru pokazao nevjerojatnu lakoću komuniciranja, ali i neočekivanu oštrinu u procjeni nekih važnih ljudi i događaja. Od Pavlinića se doista imalo što naučiti o hrvatskoj povijesti i hrvatskom mentalitetu i doista je nevjerojatno da je njegov fizički odlazak u Londonu u Hrvatskoj tek oprezno registriran, i to ponajviše u crkvenom tisku. Uostalom, i ja sam ga uočio tek kada je napisao dirljivi nekrolog u povodu smrti Jakše Kušana, intelektualca i emigranta, koji je uz Borisa Marunu, svojedobno pokušao Hrvatsku maticu iseljenika dignuti na nov, viši nivo, i to u vrijeme kada je na čelo hrvatske Vlade došao bivši komunistički vođa Ivica Račan. Kontradikcija koliko ti srce želi. Ali i pitanja na koja nismo dobili odgovore.