Schmidtova odluka točka je preokreta, na dobrobit Hrvata, ali i same BiH

Dva aspekta čine preksinoćnju odluku visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Christiana Schmidta prvorazrednim političkim događajem za Hrvate u obje države, i u BiH i u Hrvatskoj. Prvo, Schmidtova odluka sprečava plan bošnjačkih stranaka da nakon ovih izbora jednostavno formiraju vladu Federacije bez Hrvata, kao da Hrvati uopće i ne postoje kao konstitutivni narod u BiH. Bošnjačko ovladavanje hrvatskim mjestom u Predsjedništvu BiH bio je jedan korak u tom, duboko pogrešnom smjeru, koji se nažalost ponavlja već dugi niz godina, pa se ponovio i na ovim izborima. Ali isto takvo bošnjačko ovladavanje klubom zastupnika Hrvata u Domu naroda bilo je, očito, planirani korak dalje u toksičnom smjeru, koji bi bez Schmidtove intervencije vjerojatno postao stvarnost. Ovim potezom visokog predstavnika taj plan je spriječen, na dobrobit Hrvata u BiH, ali i na dobrobit same BiH, koja vjerojatno ne bi mogla preživjeti takvo izbacivanje konstitutivnog naroda i iz izvršne vlasti, ne samo iz Predsjedništva. Schmidtova odluka nije savršena, ne rješava sve što je politički Mostar, uz pomoć političkog Zagreba, želio riješiti. Visoki predstavnik ostavlja dojam da je želio balansirati i ne izaći do kraja ususret hrvatskim argumentima, vjerojatno i zbog straha pred zaista nevjerojatnim prijetnjama bošnjačkih političara i aktivista, kojima je bio i još uvijek je izložen. Ali Schmidtova odluka prva je u nizu odluka raznih visokih predstavnika u BiH koja ne ide na štetu, nego koliko-toliko u korist Hrvata u BiH. U tom smislu ona je i točka preokreta. Bošnjačke političke stranke jučer su se probudile s novom spoznajom da visoki predstavnik nije čarobna vila koja uvijek na kraju priče ispunjava samo njihove želje jer su jedino oni u toj zemlji dobri i nevini, a svi drugi su pokvareni i krivi. Tu novu spoznaju mogu iskoristiti destruktivno, kao što vidimo kroz demoniziranje Schmidta, a mogu i konstruktivno, kao priliku za građenje iskreno partnerskog odnosa s Hrvatima u BiH. Za što je, naravno, potrebna ista takva konstruktivnost s druge, hrvatske strane. Ovo je šansa da se to dogodi. Može biti iskorištena, može biti prokockana, ali je šansa.

Drugi aspekt tiče se pitanja kako mislite da se dogodilo to da visoki predstavnik u BiH, uz glasnu podršku Amerike, po prvi put intervenira bonnskim ovlastima u korist Hrvata. Tri su teoretske mogućnosti: (a) to je koincidencija, slučajno se, eto, poklopilo da međunarodna zajednica pogodi jednom i hrvatski interes; (b) za to je zaslužan premijer Andrej Plenković i “tiha diplomacija” njegove Vlade koja godinama uvjerava naše međunarodne saveznike u potrebu ispravljanja nepravdi prema Hrvatima u BiH; ili (c) za to je zaslužan Zoran Milanović i njegova “sikter-diplomacija”. Predsjednik RH je, podsjetimo, u lipnju izvrijeđao Schmidta i poručio mu “sikter”, turcizam čije značenje Anićev rječnik opisuje kao “gubi se”. Schmidt se, vidimo, nije izgubio, nego se čini da je uvažio ono što je Plenković tvrdio da mu je proteklih mjeseci govorio: da iskoristi svoje bonnske ovlasti nakon što pregovori među samim bh. političarima nisu urodili plodom. Upravo zbog ta dva oprečna pristupa, a svatko može sam zaključiti koji polučuje rezultate, Schmidtova

• odluka ima i taj unutarnjopolitički aspekt u RH.

Bošnjačke stranke probudile su se s novom spoznajom da visoki predstavnik nije čarobna vila koja ispunjava samo njihove želje