Od danas su dobrodošli psi, uskoro će se u Muzeju grada Zagreba moći i prespavati
Psi su od danas dobrodošli u Muzej grada Zagreba. I danas je ondje besplatan ulaz za sve ljubitelje pasa i povijesti budući da se u povodu Svjetskog dana zaštite životinja MGZ pridružuje muzejima koji u svoje prostore dozvoljavaju ulaz čovjekovu najboljem prijatelju. O tome, ali i o drugim programima, razgovarali smo s Aleksandrom Berberih Slanom, novom ravnateljicom muzeja koja će danas i sama na posao doći u društvu svoja dva ljubimca.
Oko tri mjeseca ste na čelu MGZ-a. Kakvi su dojmovi?
Nije mi prvi put da sam u Zagrebu. Živjela sam ovdje i prije, no protekla tri mjeseca stvarno su bila uzbudljiva meni i kolegama u muzeju. Broj posjetitelja je zadovoljavajući, ali uvjerena sam da ih možemo privući i više. Nezahvalno je ovu godinu uspoređivati s protekle dvije, no može je se usporediti s rekordnom 2019. No nikad nije toliko dobro da ne može biti još bolje, tako da ćemo raditi na tome. Ipak, moram reći da s užitkom dolazim na posao, a dojmovi su odlični.
Što ste sve pripremili za ovu sezonu?
Programe za ovu sezonu sam naslijedila. Najprije će biti izložba o ulozi vatrogasaca, “nindža krovnjača” i svih onih koji su pomogli Zagrebu nakon potresa. Otvara se 27. listopada, na moj rođendan, pa se šalim da bolji poklon nisam mogla dobiti. Nakon toga ide izložba o zagrebačkom fotografu Ivanu Standlu, a potom o sudbini židovske obitelji koja je u Zagrebu pred Drugi svjetski rat osnovala tvornicu kofera. U pripremi je izložba o Zagrebačkoj filharmoniji i o Dori Pejačević. Krećemo i sa širokim projektom digitalizacije s kojom se dosta kaska. Predali smo program za 2023. Imamo puno želja i ambicija, vidjet ćemo što ćemo ostvariti. Pozabavit ćemo se i restauracijom te vanjskim zbirkama koje su oštećene u potresu.
Puno je to posla.
Ima toga još, od popravljanja prozora i toaleta, rušenja suhog drveća kod palače Jelačić, razmišljamo o programima, a danas počinje i projekt Psima dostupan muzej... Puno je izazova. Ovaj se posao razlikuje od mog prethodnog posla u Muzeju narodnog oslobođenja Maribor. Ovdje je kolektiv puno veći i moja je uloga prvenstveno menadžerska. Zapao me organizacijski posao iako imam puno iskustva kao kustosica, autorica izložbi i projekata. Možda će mi nakon nekog vremena nedostajati taj kreativni dio posla, no sad uživam u izazovima.
Muzej narodnog oslobođenja u Mariboru vodili ste 16 godina. U čemu se razlikuje od MGZ-a i ima li sličnosti?
Muzej narodnog oslobođenja je muzej novije povijesti i u tome se razlikuju. Ovdje u zbirkama imamo od arheologije pa sve do današnjih dana. Tematski se razlikuju, no vođenje muzeja ima ista ishodišta. Najvažnije je da u poslu uživamo.
Kakav Muzej grada Zagreba žele posjetitelji?
To ćemo uskoro otkriti jer krećemo s ozbiljnim projektom izrade strategije koju MGZ trenutačno nema. Surađivat ćemo sa stanovništvom i najširom lokalnom zajednicom, od nevladinih udruga, vanjskih suradnika, posjetitelja, financijera, novinara, učitelja... Pozvat ćemo ljude koji žele sudjelovati u procesu, a rezultat će nam dati odgovore na pitanja kakav muzej očekuje lokalna zajednica.
Unijeli ste, čujemo, promjene u organizaciju rada.
Naravno, svako novo lice donese i promjene. Od suradnika očekujem da se ozbiljno pristupa poslu i da se radi koliko treba za cilj koji želimo postići. Prva u poštivanju pravila moram biti ja. Kolege su moj način rada dobro prihvatili. Najvažnije je da idemo za zajedničkim ciljem – jak muzej i popularno mjesto gdje ljudi vole dolaziti jer u njemu nalaze sebe i svoju povijest. Istraživanja pokazuju da su muzeji na prvom mjestu kao mediji kojima ljudi najviše vjeruju. Naša je odgovornost da povjerenje zaslužimo te da radimo za dobrobit društva.
Uveli ste i programe koji nastoje privući djecu u muzej. Koji su to programi?
Uskoro uvodimo noći u muzeju i proslave dječjih rođendana. Djeca će u muzeju moći prespavati kako bi doživjela muzej kada ga svi napuste i kada se svjetla ugase. Takva popularizacija kulturne baštine važna je za mlađe naraštaje koji će tek postati redovni posjetitelji. Rođendani počinju krajem mjeseca, a noći u muzeju na proljeće. Programi su namijenjeni djeci od sedam do 13 godina. Njima želimo promijeniti poimanje muzeja kao dosadnog mjesta s prašnjavim predmetima. Želimo ga pretvoriti u zanimljivo mjesto kamo će posjetitelji željeti doći.
Tri ste godine bili članica Upravnog odbora Network of Europe
U kulturnim krugovima kruži šala da su najvažnije muzeje u Zagrebu preuzele Slovenke. Što velite na to?
Dogodilo mi se nedavno da mi je jedan posjetitelj rekao da je došao u muzej vidjeti što to još jedna Slovenka radi u Zagrebu (smijeh). Dugo sam živjela u Zagrebu jer sam ovdje radila na doktoratu iz hrvatsko-slovenskih odnosa početkom 20. stoljeća. Moj sin rođen je u Zagrebu i, kada je živio u Sloveniji, osjećao se kao Hrvat pa je došao studirati ovamo. Osobno se osjećam i kao Slovenka i kao Hrvatica jer sam čitav život vezana za Hrvatsku. Ipak bih pohvalila zagrebačku kulturnu sferu jer je otvorena za menedžere iz drugih država. Željela bih da je tako i u Sloveniji.
Obitelj vam živi ovdje?
Ovdje živi moja supruga i bivši suprug sa svojom obitelji. Moja supruga je Zagrepčanka, a s obitelji mog bivšeg supruga u jako smo dobrim odnosima, jedna moderna obitelj. Sada je u Zagrebu i moj sin koji studira filmsku režiju i produkciju. Kad je čuo da dolazim u Zagreb, rekao je da bi volio sam živjeti. Shvaćam da mu je možda malo tijesno s dvije žene i dva psa, previše je to za 22-godišnjaka (smijeh). Sad živi u centru i uživa u studentskom životu. Uz sve to shvaćate zašto sam i ja željela doći u Zagreb.
Kada pomislite na Zagreb, što vam prvo padne na pamet?
Najprije pomislim na svoju obitelj, a onda na ledenu kavu u slastičarnici Zagreb jer obožavam slatko. Pomislim i na Jarun, park za pse u kojem naši psi najviše uživaju. Mislim i na subotu ujutro na Trgu bana Jelačića i tržnicu s cvijećem na Splavnici. Ako sam subotom u gradu, obavezno
•
odem onamo i kupim buketić.