Zbog tate umalo završio svirati klavir, Čupić mu je bio idol
Ivan Goluža krenuo je stopama svog slavnog oca, a za sada im je jedino zajedničko što su obojica igrala za Metković i to na mjestu lijevog vanjskog pucača
0 0 2
srijeda, 21 srijeda, 21
5:2 2:4
Slavko Goluža legendarni je kapetan hrvatske rukometne reprezentacije, osvajač dvaju olimpijskih zlata (Atlanta i Atena), svjetskog naslova (Portugal), a kao izbornik Hrvatske osvojio je tri bronce – na Olimpijskim igrama, Svjetskom i Europskom prvenstvu. Osam mjeseci je trenutačno bez angažmana pa je to vrijeme iskoristio da prati napredak svog sina Ivana, koji igra za Metković-Mehaniku, nove članove Paket24 Premijer lige.
Izrastao do 2,06 metra
– Igrom slučaja gledao sam Ivana u rodnom Metkoviću jer sam u tom trenutku bio doma na odmoru. Potom sam ga gledao protiv Gorice. Za sada nema nekakvu veliku minutažu jer trener Bjeliš daje prednost na lijevom vanjskom pucaču starijim, iskusnijim igračima. Iznenadio me kako je sin narastao do 2,06 metra, a kako je svakodnevno u teretani, dobro je “napumpao” mišiće. Po mom mišljenju, jako dobro igra u obrani – rekao je Slavko Goluža.
Rukomet nije prvi sport koji je Ivan trenirao?
– Trenirao sam tekvando, karate, tenis, a onda sam u jednom trenutku došao roditeljima i rekao da mi se više ne trenira. Tata me je onako strogo pogledao i rekao – onda ideš svirati klavir. Odmah sam se snašao i rekao da me zanima rukomet premda sam znao da se šali ovo s klavirom. Ali, nikad se ne zna... I tako sam počeo u mlađim selekcijama PPD Zagreba. U to vrijeme nije bilo selekcije mog godišta pa sam trenirao s igračima koji su bili dvije-tri godine stariji od mene. U toj generaciji je, primjerice, bio Paulo Kraljević koji danas član prve momčadi PPD Zagreba – rekao je Ivan.
Prošao je sve mlađe selekcije PPD Zagreba, a onda je prešao u Maksimir Pastelu.
– Nažalost, kad je trebao najviše napredovati, dogodila se pandemija. Treniralo se na kapaljku i tu je izgubio gotovo dvije godine. Čak je htio odustati od svega, ali previše je zavolio rukomet da donese jednu takvu odluku. Njemu je rukomet sve. Onda se dogodio poziv da igra u Metkoviću. On voli taj grad, ondje je provodio svako ljeto. I sada me zeza kako je on zaslužan da je Metković ušao u Premijer ligu – rekao je Slavko.
Za sada vam je zajedničko što ste obojica igrali za Metković...
– Pa dobro, igrali smo i istu poziciju – na mjestu lijevog vanjskog pucača. Doduše, ja sam igrao sva mjesta, igrao sam na krilu, na mjestu kružnog napadača, na sve tri vanjske pozicije. Na kraju sam se nekako ustalio na mjestu srednjeg vanjskog pucača. Ako ćemo tražiti neke sličnosti u igri, onda moram reći da smo obojica jako uporni, obojica volimo trenirati, obojica se dosta odričemo u korist rukometa. Jedino što je viši od mene i nešto je malo teži od mene – rekao je tata Slavko.
Koliko je tata utjecao an sina da igra rukomet?
– Nisam se uopće želio miješati. Uostalom, trenirao je razne druge sportove. Ostao sam zatečen kad je rekao da želi igrati rukomet. Tko sam ja da mu tako nešto zabranim? Nikad mu nisam branio da trenira rukomet i uvijek je imao podršku od supruge Ive i mene. Rukomet je bio isključivo njegov odabir.
Sad kad je već ozbiljan igrač, daje li tata neke savjete?
– Često razgovaramo o rukometu, naravno da prihvatim pokoji savjet od trenera koji iza sebe ima jako puno uspjeha – dodao je Ivan koji je imao zanimljive uzore na početku karijere.
Živim kod bake i tete
Da, jedan od uzora bio mi je Ivan Čupić pa sam se silno trudio šutirati lijevom rukom. Potom mi je uzor bio Josip Valčić, a sada kad sam malo stariji, više ne razmišljam o idolima – rekao je Ivan koji u Metkoviću nije trebao tražiti stan.
– Da, nisam, živim kod bake i tete pa mi je više nego dobro. Inače, Metković je grad u koje svakamo stigneš za pet minuta pa mi se to jaka dopada. Što se tiče fakulteta, trenutačno je u statusu mirovanja jer želim napraviti što veću i bolju karijeru u rukometu. Treniram svaki dan po nekoliko sati i ne stignem ništa drugo raditi – rekao je Ivan.
U Hrvatskoj nije rijedak slučaj da su otac i sin bili dobri rukometaši – Kljaići, Načinovići, Jovići, Matoševići, dok su u svijetu najpoznatiji Dušebajevi.
A može li se uskoro dogoditi da tata Goluža bude trener sinu Ivanu?
– Bilo bi super i sigurno je da u tom scenariju sin ne bi imao baš nikakvih privilegija. Štoviše, radio bih još jače od drugih, da bude primjer. Ali, ne vidim da će se tako nešto dogoditi u skoroj budućnosti – rekao je Slavko.
Tko zna, možda uskoro postane trener Metkovića?
– To ste vi rekli – nasmijao je
• Slavko.
Tko zna, možda će jednog dana tata Slavko biti trener sinu Ivanu, možda baš u Metkoviću...