Pomoć u krizi rastućih troškova treba biti ravnopravna za sve u EU

Uprvim godinama dopisničkog rada u Bruxellesu, što se sad čini kao pretprošlo stoljeće, premda govorimo o 2011.2012., sreo sam i Michaela O’Learyja. Gurua niskobudžetne aviokompanije Ryanair, koji se u to vrijeme žalio na službe Europske komisije koje imaju ovlasti nadgledati tržišno natjecanje u Europi, što znači dopuštati ili ne dopuštati neke poslovne prakse i određivati je li nešto zakonita ili nezakonita državna potpora.

”Ti komunisti u Komisiji” - u svom verbalno-kaubojskom stilu pričao mi je O’Leary - “ponašaju se kao da je Mojsije sišao s vrha planine i u prvoj zapovjedi rekao da ne smije biti državnih poticaja u Europi i da će to nadgledati njihov direktorat za tržišno natjecanje”.

Danas ta zgoda zvuči kao pretprošlo stoljeće, i to je zapravo razlog zašto je spominjem, jer je sustav državnih poticaja poprilično pretumban pod kotačima raznih kriza: od nekadašnje “prve Mojsijeve zapovjedi” iz O’Learyjevih viceva ostalo je nešto što bi se dalo opisati kao “tko sam ja da im sudim”. Prema takvom razmišljanju su se okrenuli ti ljudi u Komisijinom direktoratu za tržišno natjecanje: ako neka nacionalna vlada usmjerava ogromne količine novca u poduzeća i općenito gospodarstvo na svom teritoriju, i ako to čini kako bi ublažila neku veliku, prijeteću krizu, tko su oni da tome sude. Daj zeleni pečat (crveni se u tim novim okolnostima rijetko kad koristi), piši odobrenje, sve je zakonito, sljedeći predmet…

Na stotine odobrenja državnih poticaja tako je, kao na traci, napisano od početka globalne pandemije Covida-19, kad su nacionalne vlade po prvi put počele isplaćivati plaće radnika u privatnim poduzećima. Nešto što bi ranije bilo odmah proglašeno nezakonitim državnim potporama postalo je i zakonito i poželjno, jer se smatralo da je alternativa tome krah ekonomije, što nikome nije u interesu. Politički su se stvari promijenile, pa su se promijenila i “stručna” tumačenja što je to dozvoljena, a što nedozvoljena državna pomoć na slobodnom tržištu.

Ali raspad jednog dijela sustava u korona-krizi stvorio je potrebu da se stvari uravnoteže, poboljšaju na drugi način. Otvaranje vrata za razne vrste državnih poticaja, skrojenih tako da zapravo najviše koristi imaju poduzeća koja se nalaze u bogatijim državama Europske unije koje te poticaje imaju odakle platiti, uvijek stvara opasnost od urušavanja ravnopravnih uvjeta za slobodno tržišno natjecanje na jedinstvenom tržištu EU.

I zbog toga je u korona-krizi smišljen potpuno novi instrument, “EU iduće generacije”, i po prvi je put pokrenuto masovno zajedničko zaduživanje svih članica Unije na tržištu, kako bi se tako namaknutim novcem ravnomjerno pomoglo oporavku i jačanju otpornosti svih. Tako da i one države, koje u nacionalnim proračunima nemaju toliko novca kao jedna Njemačka, ne ostanu zakinute, njihovo gospodarstvo manje konkurentno i s manje šansi za uspjeh na jedinstvenom tržištu Europske unije.

Sadašnja energetsko-ratna kriza u Europi stvara ponovo potrebu da se dogovori slično zajedničko rješenje. Ali

Hrvatska je, kroz “EU iduće generacije”, profitirala jer se odjednom našla s dvostruko više novca iz europskih fondova. Hrvatska bi profitirala i od sličnog zajedničkog rješenja u ovoj krizi

Njemačka si može priuštiti da na tržištu namakne svježih 200 milijardi eura, ali neke druge članice to ne mogu, a ekonomska fragmentacija lako može raspaliti i političke fragmentacije u Europskoj uniji

Njemačka je prošloga tjedna zakoračila u sasvim suprotnom smjeru. Vlada kancelara Olafa Scholza najavila je da izdvaja 200 milijardi eura za pomoć građanima i industriji u nošenju s visokim cijenama energenata. Kad pomoć ide kućanstvima i drugim zaštićenim kategorijama, to je jedno, ali kad ide poduzećima, industriji, kao što je najavljeno da će ići u Njemačkoj, onda su to opet državni poticaji, koji mogu narušiti fer igru na jedinstvenom europskom tržištu.

Njemačka si može priuštiti da na tržištu namakne svježih 200 milijardi eura, ali neke druge članice Europske unije ne mogu, upozorio je europski povjerenik Thierry Breton, inače Francuz. Ekonomska fragmentacija lako dovede i do političke fragmentacije u Europskoj uniji. Zbog toga je važno da se, ako je ikako moguće, i u ovoj krizi smisli rješenje kakvo je bilo u korona-krizi s ravnomjernim planom oporavka i otpornosti za čitavu Europsku uniju.

Hrvatska je, kad se smišljao iskorak u “EU iduće generacije”, profitirala jer se odjednom našla s dvostruko više novca iz europskih fondova nego do tada i nego što je itko ikad zamišljao. Hrvatska bi profitirala i od zajedničkog rješenja u ovoj situaciji. Ali profitirao bi - i ovu smrtonosnu situaciju preživio - u prvom redu

• princip europske solidarnosti.