Hrvatski nogometaši u Salzburgu
Zagrepčanin Nikola Jurčević (56) najznamenitiji je hrvatski nogometaš koji je nastupao za Salzburg. Bio je tamo u dva navrata, najprije od 1991. do 1995., potom i od 1997. do 1999. godine, a uz Otta Barića jedini je hrvatski trener koji je vodio momčad iz Salzburga.
– Uz dane u NK Zagreb, kada smo se 1991. plasirali u Prvu ligu, razdoblje provedeno u Salzburgu bilo je najljepše u mojoj karijeri. Meni je sezona u NK Zagreb, u kojemu sam bio najbolji strijelac druge lige s 26 pogodaka, otvorila vrata Salzburga. U Salzburgu sam nastavio taj kontinuitet, a on je u najkraćim crtama izgledao ovako: dva puta prvaci, dva puta doprvaci zbog slabije gol-razlike, finale Kupa Uefe, Liga prvaka, ludilo od euforije u cijeloj Austriji, a bio sam i prvi strijelac austrijske lige te najbolji stranac u Austriji. U tom periodu postao sam i reprezentativac pa je to zaista moje zlatno razdoblje. Zbilo se to pod vodstvom Otta Barića, kreatora cijele priče oko stvaranja europskoga Salzburga – kaže Jurčević.
Čime vas je privukao Salzburg, tada europska nogometna provincija?
– Znao sam da je Otto Barić, gdje god je bio u Austriji, u Sturmu, Rapidu... imao uspjeha. On mi je rekao da će Salzburg jurišati na vrh te da je to klub koji će zbog blizine Njemačke postati pravi nogometni grad. I da će Salzburg postati idealan izlog za nogometaše. Otto Barić svojim je dolaskom u Salzburgu razbudio nogometni fanatizam. Kod njega se prosjek gledatelja na našemu stadionu digao sto posto! – ističe Jurčević pa nastavlja:
Čuvam tisuće pisama
– Kada smo se našli u hotelu Laguna u Zagrebu, Otto mi je slikovito govorio o mojem budućem angažmanu. Kazao mi je: “Jurica, ti buš si tamo mogao kupiti tri Mercedesa!” Kod Barića, koji je već dugo bio radio vani, svidio mi se način komunikacije jer se razlikovao od onoga ex-jugoslavenskoga, poludiktatorskoga. Otto je držao autoritet bez galame, dopuštao je igračima otvoreni razgovor, iznošenje stava. Sve to pridonijelo je dobrom, pozitivnom ozračju u svlačionici pa onda i našem sportskom uspjehu. Mi smo u to vrijeme bili poput pop-zvijezda u Austriji. Evo, i dandanas čuvam nekoliko tisuća pisama koje su mi tada bili poslali
Zdravko Rauš 1966.-1969 Željko Stinčić 1981.-1985. Slavko Kovačić 1982.-1985. Mario Bonić 1983./1984. Srećko Kurbaša 1986./1987., 1988.-1991. Marinko Koljanin 1986.-1990. Ivo Ergović 1992./1993. Damir Mužek 1993./1994. Nikola Jurčević 1991.-1995., 1997.-1999. Mladen Mladenović 1994./1995. Tomica Kocijan 1994.-1997. Dean Računica 1995.-1997. Dražen Besek 1996./1997. Goran Tomić 2001.-2005. Joško Bilić 2003./2004. Željko Pavlović 2004. Nino Bule 2005. Damir Milinović 2005. Niko Kovač 2006.-2009. Manuel Pamić 2008./2009. Nikola Pokrivač 2009.-2011. Josip Radošević 2016./2017. Duje Ćaleta-Car 2014.-2018. Marin Pongračić 2017.-2020. Luka Sučić 2020.Roko Šimić 2021.navijači Salzburga.
Jurčevićev i Barićev vrh bio je pohod na finale Kupa Uefe 1994. godine.
– Mi smo europske utakmice igrali u Beču pred 50 tisuća ljudi, cijela Austrija bila je zahvaćena euforijom, osobito nakon što smo razbili kompleks njemačkih klubova izbacivši u Kupu Uefe najprije Eintracht, a onda i Karlsruhe s Kahnom, Nowotnyjem, Hässlerom, Bilićem... Bilo je to razdoblje nogometnoga romantizma, jer ta je momčad bila sastavljena uglavnom od austrijskih igrača, a dosta tih Austrijanaca bili su lokalni, iz regije Salzburg, pa je to još više pojačalo identitet kluba.
Borba za ostanak
Salzburg vas je angažirao za trenera 2005. godine, neposredno prije negoli će Mateschitz preuzeti klub?
– U to vrijeme Salzburg je financijski oslabljen i predsjednik Quehenberger doveo me za trenera kada je klub bio pri dnu ljestvice, u borbi za ostanak. Nakon otprilike dva mjeseca klub je prodan Mateschitzu, koji je već imao pripremljenu novu strategiju kluba, ne samo u sportskom nego i organizacijskom, marketinškom smislu. Kompletna tadašnja garnitura, uključujući i mene, tada je napustila klub, za trenera je došao Austrijanac Kurt Jara, a Franz
Beckenbauer za savjetnika. Tako je stjecajem okolnosti završila moja trenerska priča u Salzburgu, a otvoreno je poglavlje Red Bulla. Nije me to povrijedilo, takva su jednostavno pravila igre.
Pozivaju li vas ikada, kao legendu Salzburga, na neke njihove važne utakmice?
– Moj odnos sa Salzburgom vezan je za ljude s kojima sam nekada bio blizak, kao što je bivši predsjednik ili moji suigrači iz zlatnih vremena. Povremeno me pozivaju na obilježavanja važnih godišnjica, jubileja; na svečane večere, humanitarne utakmice ili turnire. Sa sadašnjom garniturom nemam odnose te vrste, jer su to sve novi ljudi, no imam kontakt sa sportskim direktorom Freundom, koji mi je primjerice bio osigurao ulaznice za utakmicu Red Bull Salzburg – Liverpool. Na utakmicu RB Salzburg – Dinamo neću ići zbog privatnih obveza.
Jesu li sportske strategije Red Bull Salzburga i Dinama slične?
– Slične su u tome da se bilo koji igrač koji se afirmira u Salzburgu ili u Dinamu nakon godinu-dvije-tri prodaje za velik iznos. Razlika je u tome što Dinamo uglavnom odgaja te igrače u sklopu svoje škole nogometa, bez velikih ulaganja, dok Salzburg mlade igrače kupuje. Poput tada 16-godišnjega Šeška iz Domžala za 2,5 milijuna eura ili našega Šimića, premda je on tada već bio u prvoj momčadi Lokomotive. Oni će uložiti 4-5 milijuna eura s težnjom da ti igrači kod njih dosegnu vrijednosti od 20, 40 ili 50 milijuna eura.
Zanimljivost je da je Red Bull Salzburg u Mateschitzevoj eri samo četiri puta ušao u Ligu prvaka, a Dinamo od 2011. čak šest puta. Jednom i preko Salzburga.
– Red Bull Salzburg nakon desetak godina lutanja, dovođenja starijih igrača zvučnog imena, napravio je zaokret i okrenuo se posve drukčijoj filozofiji koju je najviše isproducirao Ralf Rangnick kada je došao za sportskog direktora. Oni su tada stvorili svoj DNK, usko povezan s generalnom Red Bullovom strategijom; adrenalinom, dinamikom. I oni su na takav način počeli stvarati i nogometnu momčad. Ja taj nogomet zovem heavy metal nogomet te u skladu s tim opredjeljenjem takve igrače i traže. To je momčad koja traži dinamiku, nema sporih napada, kalkulantske igre, nego je to tempo-nogomet. I kod njih su uvijek osmorica ili devetorica igrača između 19 i 22 godine. Meni se taj nogomet sviđa i fascinantno mi je da s tolikim brojem mladih igrača mogu odigrati neodlučeno primjerice s Chelseajem ili Milanom. Koliko su uspješni u tome, pokazuje lista igrača koje su oni prodali, ali i lista trenera koje su oni stvorili; Hassenhüttl je u Southamptonu, Glassner u Eintrachtu, Hütter je donedavno bio u Mönchengladbachu, Schmidt je u Benfici, Marsch u Leedsu... Njihovi su postulati: “direkte Weg auf Tor” (izravno prema golu), “schnelle umschalten” (brzo prebacivanje) i čuveni “Gegenpressing”. Takva momčad čak više voli kada suparnik ima loptu te tada po uzetoj lopti, kroz “schnelle umschalten”, u tri-četiri sekunde proba doći u gol-šansu
• – zaključio je Nikola Jurčević.
Mateschitz me 2005. otpustio te doveo svoje ljude. Bio je to početak ere Red Bull Salzburga