Lica gladi u kamenu za juhu, zimnici iz ‘80. i motici s Ekonomata
Izložba u Etnografskom muzeju uključuje i limenke koje simboliziraju život na Banovini te recept za “pitu ni od čega”
Kamen od kakvog su se nekada kuhale juhe, alat kojim su Zagrepčani u doba Prvog svjetskog rata obrađivali vrtove iz sustava gradskih vrtova pod nazivom Ekonomat, i to u samom središtu grada, te žito koje je trebalo simbolizirati glad u Ukrajini u vrijeme Staljinove diktature, a poklopilo se s današnjicom i problemima aktualnog rata. To su samo neki od eksponata koje su autorice Tanja Kocković Zaborski i Melanija Belaj uvrstile u postav izložbe “Lica gladi” što se u Etnografskom muzeju može razgledati sve do 2. svibnja sljedeće godine.
Premostiti praiskonski strah
S brojnih su istraživanja autorice donijele i neobične, ali vrlo zanimljive recepte, primjerice onaj za sarajevsku “pitu ni od čega”. Naime, tijekom rata u Bosni i Hercegovini, kada se tamošnji glavni grad našao pod opsadom, njegovi su stanovnici masovno počeli koristiti svoja dvorišta za sadnju luka, mrkve, blitve i sličnog povrća. Te su im namirnice, uz brašno, ulje i poneki kilogram šećera, koje su neka kućanstva imala u svojim zalihama, trebale poslužiti za spravljanje jela dok čekaju humanitarnu pomoć. Vrsne su kuharice tako mogle napraviti, primjerice, burek od riže, mesne konzerve i luka, a od brašna s malo vode, soli, jaja i germe nastalo bi tijesto za pitu. Nadijevalo bi se smjesom od nekoliko žlica mlijeka u prahu, jedne šalice ulja i malo soli, a poslije bi se “gostili” takozvanom “pitom ni od čega”.
Svoje mjesto u postavu, odmah uz žir hrasta crnike od kojeg se tijekom Drugog svjetskog rata na Jadranu i u njegovu zaleđu radilo brašno za kruh, našao je i kamen izronjen s dna mora koji je bio glavni sastojak za juhu. Jedan takav kamen, malo veći od ljudske šake, mogao je nahraniti do pet osoba, a bilo je najvažnije da ima što više šupljina ispunjenih algama i ostalim organizmima. Stavio bi se u lonac s dovoljnom količinom hladne vode da ga prekrije, a zatim bi se dodao narezani crveni luk, dvije mrkve, peršin, rajčice, krumpir, maslinovo ulje, malo papra, lovorov list i češnjak. Kuhalo bi se to na laganoj vatri, a zatim kamen izvadio i juha procijedila te u nju dodala riža. Našla se u postavu i staklenka kompota od višanja i jabuka koju je autoricama ustupila Dunja Vuković, a pripremila ju je njezina baka iz Varaždina još davne 1980. godine.
Danas prostor ispred zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, osim Zdenca života, krasi uredno pokošena trava i šaroliko cvijeće pa nam je teško zamisliti da su u vrijeme Drugog svjetskog rata ondje bila polja kukuruza ili povrtnjaci, kao što je to bio slučaj na Tomislavcu. U spomen na ta vremena na zid Etnografskog muzeja obješen je alat, poput lopate, grablji i krampa, kojim su stari Zagrepčani obrađivali svoje nasade. Na drugom su pak zidu simbolično, u tlocrt, posložene limenke kao simbol današnjeg života stanovnika Banije koji su već gotovo dvije godine osuđeni na život u samo 12 kvadrata. “Teško je kuhati kako su navikli... Najbolje je ugrijati konzervu gotove hrane jer nema u kontejneru normalnog kuhanja. Previše je vlage pa dolazi do kvara na instalacijama”, jedan je od natpisa na limenkama.
– U radu na izložbi otvorili su se i neki novi istraživački rukavci, poput istraživanja života beskućnika u gradu ili pitanja otpada od hrane, koje će biti itekako zanimljivo i relevantno promišljati iz etnološke, odnosno kulturnoantropološke analize – ističe Melanija Belaj.
Istraživanje života beskućnika u Zagrebu provodi s kolegicom s Instituta za etnologiju i folkloristiku Ana-Marijom Vukušić, koja je također pridonijela izložbi “Lica gladi”. Za postav je, naime, posudila prognanički dnevnik svoje svekrve Anke Vukušić koji je vodila tijekom boravka u prenoćištu u Splitu i Šibeniku (Solaris) od 1992. do 1994. godine.
Osim u Hrvatskoj, autorice su se dotakle i problema gladi u Ukrajini u vrijeme gladomora 1932. i 1933. godine, prouzročenim pretjeranim zahtjevima rekvizicije žita u doba Staljinove diktature. U mjestima gdje je stanovništvo umiralo od gladi, iako je u njihovoj blizini bilo skladišteno, žito se nije smjelo dodjeljivati seljacima, a vlast je zabranjivala da bilo kakve informacije o gladnima i umrlima dospiju u javnost. U te je dvije godine od gladi umrlo gotovo pet milijuna Ukrajinaca. Danas, devet desetljeća poslije, kada rusko-ukrajinski rat ne jenjava, posljedice se osjećaju i izvan granica zemlje koja je globalni izvoznik žita, kukuruza, krumpira i sličnih namirnica.
– Žito za postav nabavile smo u Zagorju, a Melanijin djed redovito nam sije ono božićno kako bismo imali svježe tijekom trajanja izložbe. On nam je izradio i vjenčić od drijenka u dijelu postava gdje tematiziramo kako ljudi na simboličan način u tradicijskoj kulturi pokušavaju premostiti praiskonski strah od gladi – govori Tanja Kocković Zaborski.
Iskrivljeni ideali od pedesetih
Dio postava nazvan je “Glad i tijelo”, a kroz njega su autorice htjele ukazati na utjecaj elektroničkih medija na zdravlje i izgled. Na zrcalnoj podlozi možete vidjeti kako su Ženski list tridesetih te Večernjak osamdesetih godina prošlog stoljeća pisali o dijetama i poimanju ženskog tijela. A kako su časopisi već pedesetih iskrivljavali sliku “idealnog” ženskog tijela može se vidjeti na slikama iz Svijeta, ispod kojih stoji starinska vaga s visinomjerom kakva je u New Yorku 1950. bila namijenjena djeci.
Uspostavljena je suradnja i s Dnevnom bolnicom za poremećaje prehrane “H(RANA)” Klinike za psihijatriju “Sveti Ivan”, čije su štićenice dizajnirale plakat predstavljen na izložbi. Uz brojne crteže na plakatu je i broj 18, koji simbolizira za koliko se puta povećava rizik od razvoja poremećaja prehrane odlaskom adolescenta
• na bilo kakvu dijetu.
U središtu plakata koji su dizajnirale štićenice Dnevne bolnice za poremećaje prehrane je broj 18, za koliko se puta kod adolescenata koji odu na dijetu povećava rizik od bulimije i anoreksije