”Brundibár” opet u Jasenovcu

cipu trenutka. U Hrvatskoj sam tako često snimala na relaciji Zagreb - Zadar kroz prozor autobusa. Autobus ima visinu koja mi se sviđa, a tu je i jedna stvar koja me prisiljava da reagiram, a to je da vozaču autobusa ne možete narediti kada da stane. Naime, ponekad volim biti sputana situacijom tako da ne mogu izvolijevati nego da od minimuma koji mi se pruža stvaram maksimum. Obožavam biti u minimalnim situacijama, minimum ponekad jako pokreće kreativnost. Što se pak tiče švedskog dijela, u pitanju je moj odlazak u posjet prijateljici koja se davno ondje odselila. Naziv te serije je Marstrand, granitni otok-ljetovalište u Švedskoj, meni fascinantan prostor s golemim granitnim stijenama i malo raslinja, golo, šturo i toliko inspirativno mjesto da bih se mogla vratiti i 30 dana snimati bez prestanka - kaže.

Izložbu je zamislila kao cirkulaciju energije, a nišu u galerijskom prostoru kao mjesto predaha, nirvane, početnu ili posljednju stanicu. Smještena je kraj staklene stijene kroz koju se može ući u galeriju, ona je ili na ulazu ili na izlazu, a projekcije mora popraćene su difuzorom s mirisom Mediterana i meditativnom glazbom.

S fotografijom je, slobodno možemo reći, rođena. Štoviše, njezina mama govorila je da se rodila buljeći, a brat, koji je tada imao dvije i pol godine, to je prvi i uočio. Kada ga je tata doveo u rodilište da je vidi, iza stakla je protepao “seka im oko”, pa Mare u šali voli reći da se obistinila Markova kletva i postala je fotografkinja.

- U kontekstu mojih početaka, ovu izložbu mogla bih nazvati i slavljem 30 godina dolaska u Zagreb i 28 godina bavljenja fotografijom. No, kad sam s 21 godinom počela, fotografija je bila umjetnost koja je pripadala posebnima. Ljudima koji se znaju služiti aparatom koji nose oko vrata. Ljudima koji su naučili zanat i pravila zanata pretvorili u pravila igre. Danas, 28 godina kasnije, situacija je bitno drukčija, jako je demokratična i fotografija kao medij korištenja pripada svima. Aparati su posvuda, svatko ih ima i ljudi su u tome vidjeli neku vrstu slobode da i oni budu ono što nikada ne bi mogli biti da su prisiljeni raditi s onim s čime sam ja radila kad sam počinjala – s filmom i manualnim aparatom. Dakle, aparatom s kojim se ne smije griješiti, pravilno se mora komponirati, na kojem nema appova, a umjetnost portretiranja svladava se kroz psihologiju i pomnim gledanjem ljudske anatomije i prilaženjem čovjeku. Vrlo sam nesretna zbog takve situacije jer je moje zanimanje, barem u ovoj državi, od nekad divne i bajne dame pretvoreno u damu koja se okolo vuče u dronjcima. Zlatne cipele fotografije sada su blijede i pune rupa. Fotografija je trivijalizirana, ali trivijalni radovi vlasnika fotoaparata i dalje ne mogu ući u galerije i to je još jedina pravda koja postoji - kaže Mare Milin i dodaje da joj se čini da se trenutačno može prodati jedino umjetnost jer komercijalna fotografija sad pripada svima.

Ne rušim svoju cijenu

- Komercijalne poslove koje još uvijek prihvaćam biram po ključu da se nekome sviđam kao hrvatska fotografkinja koja ne ruši cijenu. Da me žele zbog moje kvalitete i sposobnosti rada s ljudima, životinjama i uopće zbog stvaranja dobre komercijalne fotografije znajući sve tajne svog zanata kojim suvereno baratam - smatra.

Početkom korone pobojala se da neće imati što raditi i da će postati jedna od onih koji moraju izraditi popis od deset zanimanja kojima će se morati pokušati baviti da bi preživjela. Ipak, za zagrebačkog potresa prvo što je pri bijegu iz stana zgrabila da spasi bio je aparat - njezino sredstvo za rad, i pobjegla na more, u Diklo. I nije pogriješila jer je stvarnost demantirala sve njezine sumnje pa ni i u tzv. dobu korone nije prestala raditi, dapače, radila je puno

• i ne namjerava stati.

Fotografija je nekoć bila umjetnost koja pripada posebnima ljudima koji se znaju služiti aparatom koji nose oko vrata

Autor teksta poznati je španjolski dramatičar Jordi Galceran, koji u svojoj domovini ima nadimak “kralj blagajne”, a za ovo je djelo dobio prestižnu španjolsku kazališnu nagradu Ceres. Priča je to o čovjeku kojem je žurno potreban novac i koji dolazi u banku po kredit. No situacija se zakomplicira kada ga menadžer poslovnice odbije te on počinje prijetiti i postupno pretvarati život službenika banke u pravu noćnu moru. Uvjerljivost i sigurnost kojom se klijent obraća menadžeru te poznavanje određenih intimnih situacija iz života menadžera malo-pomalo dovode do promjene odnosa i situacija dominiranja između dvaju muškaraca. ”Kredit” je u HNK Zadar režirala Nenni Delmestre, nakon velikih uspjeha s Galceranovim tekstovima “Gronholm metoda” i “Burundanga”, koje je postavila u Sloveniji i Italiji, pa se sada već može reći da joj je upravo Galceran omiljeni pisac. Njezinu glumačku postavu čine Davor Jureško i Alen Liverić. Ova je drama praizvedena 2013. godine u Barceloni i ta je prva predstava na repertoaru bila punih pet godina i odigrana je 440 puta, obarajući sve rekorde gledanosti. “Kredit” je do danas preveden na osam jezika i

• postavljen u 10 država. (br)

Nakon što je prošle godine dječja opera “Brundibár” ganula sve koji su je vidjeli,

12. listopada (u 12 i 14 sati) ponovno će biti izvedena u Jasenovcu. Djelo skladatelja Hansa Kráse, po libretu Adolfa Hoffmeistera, u originalu su izvodila djeca u konclogoru Terezina, a redatelji Hrvoje Korbar i Krešo Dolenčić za našu su operu angažirali Djevojački operni zbor Zvjezdice i Zdravka Šljivca, Zorana Pribičevića u ulozi redatelja, Božidara Peričića kao Brundibára i Gitu Peričić kao balerinu. U studenom su

• na sceni ZKM-a.