Ne kazni li odgovorne, država odobrava trgovinu djecom
Vesna Vučemilović, predsjednica saborskog Odbora za obitelj, ističe kako se sud u Zlataru poziva na zakon iz doba Kraljevine Jugoslavije
Saborski odbor za obitelj tematski će danas raspravljati o situaciji s posvojenjima djece iz DR Konga, potaknut uhićenjem osmero hrvatskih državljana u Zambiji. O ciljevima te tematske sjednice razgovarali smo s predsjednicom Odbora, suverenisticom Vesnom Vučemilović.
Što bi Odbor danas zapravo trebao utvrditi?
Odbor će se koncentrirati na posvajanja iz država koje nisu potpisnice Haške konvencije o međudržavnom posvojenju ili, kako ih sad već kolokvijalno zovemo, trećih zemalja, jer je ovaj slučaj otvorio brojna pitanja, ponajprije vezana uz postupanja hrvatskih institucija. Jer, mi imamo situaciju u kojoj dijete iz DR Konga koje nikada nije kročilo na hrvatski teritorij dobije državljanstvo. Sada već znamo da je ono ishođeno tako da su naši sudovi odobravali rješenja o posvojenju iz DR Konga, uglavnom bez provjere koja je nužna u slučajevima kada se radi o državi koja nije potpisnica konvencije o ovjeravanju stranih isprava. Već ta činjenica baca sumnju na cijeli proces i zato smo tražili očitovanje sudova u Zlataru i Varaždinu vezano uz ova četiri rješenja. Iz Varaždina su nam odgovorili da su radili na temelju međunarodnog privatnog prava i nisu imali potrebu ništa dodatno provjeravati. Dapače, da nisu ovlašteni provjeravati vjerodostojnost odluke o posvojenju.
Kažu li tko je ovlašten?
Naravno da ne, kažu samo da postupak nisu vodili po Obiteljskom zakonu jer to nije bio postupak posvojenja, nego samo priznavanja strane sudske odluke. Kada se radi o državama koje su potpisnice Haške konvencije, onda postupak ide vrlo slično kao i u Hrvatskoj, no kada su u pitanju treće zemlje, tu postoji velika pravna provalija, a ne praznina. Iako upućeni kažu da bi se Hrvatska morala pridržavati konvencije koju je potpisala čak i u slučajevima posvojenja iz zemalja koje nisu potpisnice. Jer, konvencija možda ne obvezuje njih, ali obvezuje nas.
Može li se onda tražiti odgovornost sudaca koji su izdavali odluke na temelju rješenja koja nisu provjeravali, a po konvenciji su ih bili dužni provjeriti?
Očito je da svaki sud tumači zakon onako kako želi. Sud u Zlataru smo, recimo, pitali zašto je Što sada Sabor uopće može učiniti? Može li država utvrditi gdje su završila sva ta djeca?
Postoji način, u suradnji s policijom DR Konga treba utvrditi jesu li ta djeca doista posvojena, imaju li žive biološke roditelje. Naravno, pritom treba paziti da se tu djecu dodatno ne traumatizira, napraviti sve diskretno i bez medijske pompe kako se ne bi nanijela šteta onima koji su već adaptirani. U svakom slučaju, treba voditi računa o najboljem interesu djeteta, a ne kao u slučaju o kojem čitamo ovih dana, gdje sutkinja zove policiju kako bi odvukla dijete koje plače i poslala ga s majkom u Njemačku. postupak vođen kod njih iako se radi o ljudima koji nemaju prebivalište u Zlataru, nego u Zagrebu. Odgovoreno nam je da su to mogli učiniti gdje žele jer su hrvatski državljani, iako Zakon o ovjeravanju stranih isprava dosta jasno kaže kako treba ići tamo gdje je prebivalište. Isto tako, interesantno je da se sud poziva na Zakon o izvanparničnom postupku iz 1934. godine, dakle još iz doba
Kraljevine Jugoslavije. Upravo je nevjerojatno da taj zakon nitko do sada nije ni pokušao osuvremeniti. Zanimljivi su i podaci koje nam je dostavio Vrhovni sud o broju takvih odluka po pojedinim sudovima u proteklih pet godina. Pa je tako na sudu u Zadru izdano sedam takvih rješenja, u Velikoj Gorici dvije, u Makarskoj i Karlovcu po jedna... Svi su se oni pozivali na Zakon o priznavanju stranih isprava i ovjeravali te odluke kao da se radi o kupnji komada pokućstva, a ne o posvojenju djeteta. Nisu imali ni najmanju potrebu provjeriti barem jesu li posvojitelji u registru. Sada je predsjednik Vrhovnog suda dao neke preporuke, ali one nisu obvezujuće. Jedini način da se ovo rasvijetli do kraja jest da država u potpunosti zabrani posvojenja iz zemalja koje nisu potpisnice Haške konvencije jer je jasno da postoji lanac krijumčara koji se poput skakavaca sele od države do države, ovisno o tome gdje im je lakše raditi. Pa smo imali slučajeve iz Haitija nakon potresa, 90-ih godina iz Rumunjske, Uganda je bila neko vrijeme, a sada je to DR Kongo. Hrvatska se mora zaštititi i kao država dati do znanja da ne stoji iza toga. A da bi to mogla, mora ovaj slučaj u potpunosti rasvijetliti, utvrditi je li riječ o propustima ili namjeri i sankcionirati sve koji su u tom sudjelovali, bilo da se radi o odvjetnicima, nevladinim udrugama ili nekom trećem. U protivnom, šalje poruku da kao država prešutno odobrava ili čak sudjeluje u trgovini djecom. Za novu članicu schengenskog prostora to je, na samom ulasku, moralna pljuska.
Neki ste dan u tom tonu održali i konferenciju za medije pred DORH-om. Jeste li podnijeli kaznenu prijavu?
Nismo podnijeli kaznenu prijavu jer nema potrebe. Na javnoj televiziji, u emisiji “Otvoreno” imali smo priliku vidjeti javno priznanje gospodina koji sebe naziva afrikanist da je sudjelovao u krijumčarenju djece iz DR Konga. Glavna državna odvjetnica tu treba po službenoj dužnosti početi izvide. A kako znamo da Zlata Hrvoj Šipek ne može pratiti sve medije, otišla sam pod njezin prozor kako bih joj skrenula pozornost i na neki način sugerirala da postupi po službenoj dužnosti i da učini ono što joj je i posao.
Osim Vrhovnog suda, jeste li tražili očitovanja i drugih institucija?
Da. Interesantni su podaci koje nam je poslalo Ministarstvo uprave i pravosuđa, koje je pročešljalo matice i utvrdilo da je u Maticu rođenih na temelju rješenja izdanih od početka 2005. godine upisano 115 osoba s hrvatskim državljanstvom čija je zemlja rođenja DR Kongo. Kada te podatke usporedimo s onima koje nam je dostavio Vrhovni sud za posljednjih pet godina, možemo zaključiti da su se ovakva postupanja intenzivirala, što dodatno potvrđuje upozorenja stručnjaka o međunarodnoj mreži krijumčara djece koja se seli iz države u državu.