Crkvi treba razbijač mitova koji će pokazati da svećenici ne primaju plaću od države
Financijski sustav koji je Crkva modernizirala prije 22 godine nije uveden samo kako bi se svećenicima društveno vrednovao njihov rad, nego kako bi se i između njih uspostavila određena pravednost i solidarnost
Premda se od lanjskog listopada znalo da će svećenicima u Hrvatskoj rasti njihove mjesečne nagrade od siječnja ove godine, vijest koju smo objavili prije nekoliko dana izazvala je nevjerojatnu i nepotrebnu količinu čuđenja. Od onih najprizemnijih tipa “što će svećeniku uopće plaća”, preko onih “oni su ionako na državnoj plaći” do onih da je sve trebalo ostati po starom tj. da ništa nije trebalo mijenjati. A trebalo je mijenjati! Jer se u financijskom sustavu koji je uveden 2001. upravo po pitanju svećeničkih nagrada ništa nije dogodilo, premda su neke odredbe, u nekim crkvenih pokrajinama, upravo u tome dijelu bile definirane kao “ad experimentum”. Ali se eto taj “eksperiment” tj. provedba novoga sustava protegnula na čak 22 godine. I sada, kada su svećenicima, u prosjeku povišene naknade oko 20 posto, mnogi su se našli u čudu.
To čuđenje, budimo iskreni, baština je komunizma u kojem smo živjeli, a prema kojemu je Crkva bila društveni neprijatelj, s kojim se, između ostaloga, trebalo obračunati tako da mu se uskrate sredstva za život. Komunizam je hapsio i zatvarao svećenike, ubijao ih i ucjenjivao, ali i pljačkao. I to zakonski. Oduzimao tj. krao ono što nije njegovo, pa se Crkva u komunizmu na različite načine dovijala kako preživjeti, premda je prije toga imala razrađen gospodarski sustav, koji je počivao na tzv. luknarskom načelu te su u njemu posjedi služili namjenski za financiranje određenih potreba. Danas nema komunizma, ali ima komunista preodjevenih u demokrate, liberale, kvaziznanstvenike i društvene aktiviste, koji s ondašnjim komunističkim sustavom dijele ista načela da je Crkva društveni neprijatelj ili barem društveni parazit, kojega treba istrijebiti i to tako da mu se uskrati pravo na javnost, društveni angažman i onemogući financiranje.
Samoj Crkvi trebala su dva desetljeća da se makar malo oporavi od te komunističke pošasti. Ne, nemojte se zavaravati, nije u tome razdoblju vratila svoju oduzetu imovinu. Uspjela je to tek manjim dijelom, veći dio još uvijek je “društveno vlasništvo”. Dio oporavka vidjela je upravo u tome da uspostavi svoj novi interni financijski sustav, čija je stabilnost s jedne strane bila zajamčena ugovorima koji su potpisani između Svete Stolice i Hrvatske. A prema kojima svećenici nisu na državnoj plaći, nego država iz proračuna izdvaja godišnje oko 300 do 350 milijuna kuna koje Crkva troši za karitativni i humanitarni rad, izgradnju i održavanje objekata te financiranje klera i crkvenih ustanova. To nekoga može navesti na pojednostavljen zaključak da se svećenici financiraju iz proračuna, ali država tako financira mnogo svojih društveno korisnih potreba, među kojima su čak neke i upitne, poput tisuća udruga, od kojih neke rade izravno protiv države iz čijeg tanjura jedu.
Svećenici su po svojem statusu, kroz povijest, pripadali gornjem dijelu društva. Uza sve povijesne mijene, oni i danas po svojem statusu nalaze se na tome mjestu. Prije svega, svaki svećenik mora imati završen fakultet, mnogi imaju doktorate i magisterije, a po opisu radnoga mjesta teško im je naći pandana u društvu. Jer odgovaraju za često veliku imovinu koja nije njihovo vlasništvo, nemaju osmosatno radno vrijeme i slobodne nedjelje, govore barem jedan ili više stranih jezika, u stanju su satima slušati probleme ljudi kojima su najčešće ostali posljednja instanca ili pak pomažu onima i od kojih je država digla ruke i više nikoga nemaju tko će im pomoći. Od materijalnih statusa najvidljiviji su automobil i mobitel, današnji društveni statusni simboli, koji su savršen alat za bujanje zavisti među ljudima.
Financijski sustav koji je Crkva modernizirala prije 22 godine nije uveden samo kako bi se svećenicima društveno vrednovao njihov rad, nego kako bi se i između njih uspostavila određena pravednost i solidarnost. Jer dotad je sustav bio postavljen na feudalno-poslušničkom mehanizmu, pa su bogatim župama nagrađivani oni lojalni, a siromašnim kažnjavani oni neposlušni tj. slobodnomisleći svećenici.
Od 2001. to više nije moguće. Odnosno, nije moguće u nekadašnjim razmjerima, kada je i u crkvenim strukturama vladalo komunističko pravilo da će udarac po džepu najviše zaboljeti onoga s kime se ne slažeš.
I to je cijeli kontekst u kojemu treba promatrati ovo siječanjsko povećanje plaća svećenicima od 20 posto. Koje, što mnogi nisu zamijetili, ima odredbu i da svaki od njih od plaće treba 250 eura dati za domaćinstvo i hranu.
Pa ako je prosječna župnička plaća s ovim povećanjem narasla na 1000 eura, a umanji se za spomenutih 250 eura, svakome pametnom jasno je o kakvom se povećanju radi.
Šteta što Crkva još uvijek to ne zna objasniti onome začuđenome dijelu javnosti. Odnosno, svima. Čuđenje bi tada samo sebe razoružalo.
Mnogi nisu zamijetili odredbu da svaki svećenik od plaće treba 250 eura dati za domaćinstvo i hranu