Na zagrebačkom Mount Suribachiju Tomašević je narastao, s njega može i pasti
Kad vidim kako se ponašaju neki Zagrepčani, kako bacaju gdje stignu i u čemu stignu, nemam srca za sve kriviti gradsku upravu. No, činjenica je da nismo dobili novi model odvoza otpada, već samo novi model naplate
Na ovom brdu počinje bitka za Zagreb! Tu poruku S Jakuševca urbi et orbi Tomislav Tomašević odaslao je tamo negdje 2017. kad su njegovi aktivisti na najveći, čitaj jedini zagrebački breg južno od Save zaboli zastavu “Zagreb je naš!”. Ta fotografija je povijesna replika onog kultnog svjetlopisa od 23. veljače 1945, kad su američki marinci lica crnih od baruta zaboli Stars&Stripes na najviši vrh Iwo Jime. Nema veze što je fotomemorija budućih Možemaša izrežirana, takva je i fotka Joea Rosenthala, koji je reprizirao session s impozantnijom zastavom, dva dana nakon što su marinci već podigli prvi stijeg na istom mjestu.
Rosenthalova fotka proslava je jedne od presudnih pobjeda, otišla u povijest i prije konačnog pada japanskog imperija. “Tomaševićeva” fotka anticipacija je trijumfalne pobjede koja će uskoro uslijediti kad zagrebački car konačno prirodnim putem uprazni prijestolje. Možemaši su kako bi zaboli zastavu izveli gotovo gerilsku, da ne kažemo partizansku akciju probivši se na Jakuševac koji je tada, jednako kao i sada kad oni sami njime vladaju, bio pod žestokom obranom kvislinških snaga, čitaj jedne od zaštitarskih tvrtki, nije uopće bitno koje. Zagrebački Mount Suribachi još uvijek gordo stoji, i raste poput vulkana usred Panonskog mora, koliko god ga nagrizaju zubi i čeljusti čeličnih strojeva, preslagujući, reklo bi se laički sa strane – iz šupljeg u prazno. Kao u Bandićevo vrijeme, ni danas mu ne možete prići i provjeriti što to točno tamo kamioni Čistoće iskrcavaju i gdje završava to smeće koje Zagrepčani navodno vrijedno razvrstavaju. Novinarima ne daju ni blizu. No, ono što možemo jasno vidjeti jest da oni koji su baš na eko-temama dojahali do pobjede, zapravo nemaju ideje kako zamisli pretočiti u stvarnost. Da nije bilo skrivene kamere, ostala bi samo urbana legenda da se u kamione Čistoće trpa smeće iz kontejnera svih boja. A već razvrstano završava na istim hrpama na Jakuševcu. Koji postotak? Nemamo pojma. Ali mi u medijima uvijek smo spremni uključiti matematičku indukciju i reći da je više primjera dokaz pravila. Dok nam se ne dokaže drugačije. Problem je što ovo poglavarstvo kao da nasljeđuje Bandićeve gene, živeći u uvjerenju da oni ništa ne moraju objašnjavati, a kamoli dokazivati, pogotovu ne unaprijed. Na koga vas to podsjeća? Što smo zapravo vidjeli na noćnoj snimci radnika Čistoće? Navodno corpus delicti. Neki vide bahate radnike koji otpad koji su Zagrepčani marno razvrstavali ponovno trpaju u isti kamion. Meni se pak čini da vidim radnike koji vlastitim rukama kupe razbacano i pomiješano smeće koje građani trpaju gdje stignu jer se nedovoljno često odvozi. Vidim kako istresaju otpad iz kontejnera za papir i plastiku, koji su građani bahato kontaminirali miješanim otpadom. I ne mogu se ne zapitati: ta kako možeš ljudima koji svojim rukama kupe smeće tako brzopotezno opaliti otkaze? Kako se možeš prema ljudima odnositi kao prema smeću, pa reći da se štrajkaši, kolikogod štrajk očito bio nelegalan, ne moraju više ni dolaziti na posao. Jer valjda ima Nepalaca koji će raditi umjesto njih. Možda i ima, ali ima li taj koji se usudi zaprijetiti masovnim otkazom ikakve predstave kako u stvarnosti funkcionira tržište rada? Ne vidi li da bismo se do možemo-bitnog dolaska tih Nepalaca u
Glavna svrha plavih vrećica ipak je u tome da vam ih naplate. Oš’ kupit ciglu? Naravno da hoćeš. Netko prodaje ciglu, Zagreb prodaje plave vrećice
Zagrebu doslovce – ugušili u smeću?
Istina, kad vidim kako se ponašaju neki Zagrepčani, kako bacaju gdje stignu i u čemu stignu, nemam srca za sve kriviti gradsku upravu. Očito pojedinci svojim ponašanjem nisu zaslužili ovaj grad. No, činjenica je da mi još uvijek nismo dobili novi model odvoza otpada, već samo novi model naplate. Glavna svrha plavih vrećica ipak je u tome da vam ih naplate. Oš’ kupit ciglu? Naravno da hoćeš. Netko prodaje ciglu, Zagreb prodaje plave vrećice.
Zašto Tomašević nije otišao među radnike Čistoće i riješio komunikacijski kratki spoj? Ja nisam Bandić, iskreni je odgovor Tomaševića, nesvjesnog da ne biti Bandić u ovom slučaju i nije pozitivna osobina. Ponekad se jednostavno mora sići među ljude, omirisati njihove uvjete rada, udahnuti punim plućima. Ovo je rezultat temeljitog nerazumijevanja potrebe neposrednog komuniciranja s običnim malim ljudima, izvan vlastite zone komfora i konspirativne sigurnosti. Ekstremnim sankcijama zbog nelegalnog štrajka prijete oni koji su svoje karijere izgradili na nelegalnim prosvjedima, blokadama i akcijama? Naravno, reći ćete, ta aktivisti su upravo za takav aktivizam i bili plaćeni. No, isto tako Zagrepčani mogu jednom reći da im ne trebaju menadžeri koji ne znaju upravljati. Na zagrebačkom Mount Suribachiju počela je bitka za Zagreb, a na njoj i može lako i završiti. Jednako kao što Plenković & Co. mogu polomiti zube ne (ne)obnovi Banovine nakon potresa, tako i Tomašević & Možemos mogu prokockati koncesiju koju su im građani dali na – vrlo ograničeno vrijeme.