Pipl mast trast as! Zašto su najnovije žrtve iz Čistoće i iz pomorstva uzaludne?

Koliko je hrvatski sustav jadan, vidjelo se kada se suočio - u pitanjima dokumenata iz Konga, sudskih odluka iz Zlatara i putovnica prošvercane djece – sa solidnom pravnom državom kakva je Zambija

Između ruske jahte i odvajanja otpada nema nikakve sličnosti, osim podudarnosti da je troje ljudi stradalo i zbog prvog i zbog drugog. Tri radnika zagrebačke Čistoće, koji su imali peh da ih snime mobitelom dok ubacuju već razvrstano smeće sve zajedno u isti kamion, dobili su otkaz, koji je poslije ipak povučen; ministar Oleg Butković razriješio je načelnika sektora za sigurnost plovidbe te lučkog kapetana u Šibeniku i voditelja ispostave u Betini jer im je nestala ruska jahta. Da poniženje bude veće, jahta dugačka 35 metara i teška 240 tona, u vlasništvu supruge Ališera Usmanova, koja je bila pod sankcijama EU, SAD-a i Velike Britanije i imala zabranu isplovljavanja, mirno je otplovila još 6. listopada, da bi to bilo otkriveno tek ovih dana!

Kašu s odvoženjem otpada u Zagrebu zamijesio je još davno Milan Bandić, a nova uprava dobila je izbore uvelike i na uvjeravanju glasača da će to riješiti. No pokazalo se da i taj projekt, kao i svi projekti od početka svijeta, ide onim ustaljenim tijekom: prva faza ispunjena je zanosom i poletom, drugu obilježava susretanje s problemima, u trećoj se stvar raspada i traže se krivci, a u četvrtoj – ta nas tek čeka – dijele se nagrade i priznanja.

Krivci su nađeni u trojici radnika koji su zauzvrat imali što reći o lošoj opremi i još goroj organizaciji, o nedostatku ljudi i plana, o slabim plaćama i mnoštvu prekovremenih, što je na koncu izazvalo i štrajk. Sa sličnom se figom u džepu promatra i rat u Ukrajini – uz nešto medijske podrške ukrajinskim žrtvama i herojima, Sabor ne glasa za vojnu pomoć, a na oba se oka zažmiri kad ruski oligarh mora spasiti svoju mukom stečenu imovinu.

Neka visi Pedro! – stariji će se sjetiti te izreke iz doba socijalizma, jer je i tada najvažnije od svega bilo naći dežurnog krivca. Izraz je nastao na temelju jedne pjesme nezaboravnog sastava 4M, a oni su pak inspiraciju našli u nekom davnom njemačkom westernu u kojem je za ubojstvo u tučnjavi u meksičkoj kantini bio optužen upravo neki jadni Pedro, koji nije luk zločina ni jeo ni mirisao. To tako ide otkad je svijeta i vijeka: već se dugo javljaju svjedoci da se razvrstani otpad u Zagrebu baca uđuture, ali to se ignoriralo i ignoriralo, dok sada nije pukla tikva – i zato se hitno moraju naći krivci, i moraju biti drakonski kažnjeni, da ljudi ne bi izgubili vjeru u sustav i prestali odvajati otpad. Isto je i s jahtom: hitno se mora bilo tko kazniti, samo da se ne otkrije da je sistem truo – u uvjerenju da će glave trojice neimenovanih službenika biti dostatne da ljudi vrate povjerenje u vlast.

Pipl mast trast as, to je ta parola. Ali to je nemoguće, i te su tri žrtve, i one iz Čistoće, i one iz pomorstva, uzaludne. Koliko je hrvatski sustav jadan, vidjelo se sada kada se suočio - u pitanjima dokumenata iz Konga, sudskih odluka iz Zlatara i putovnica prošvercane djece – sa solidnom pravnom državom kakva je Zambija. Oto Reisinger u jednoj je karikaturi prikazao svojeg Peru kako bezuspješno lupa po telefonu u govornici i potom se obraća sugovorniku sljedećim riječima: Telefon je ispravan 50 posto – uzima novac, ali ne radi. Tako je isto s hrvatskom državnom, županijskom i gradskom vlasti: uzima novac, ali ne radi. Teško je razgrnuti zastor tog lopovluka, ali evo jednog malog primjera, nasumce uzetog.

U Zagrebu postoji nešto što se zove Gradski ured za unutarnju reviziju i kontrolu, što je zacijelo korisna i nužna institucija. Ona se sastoji od čak dva sektora – Sektora za kontrolu i Sektora za unutarnju reviziju, od kojih se svaki sastoji od po tri odjela. Da bi se takva golema organizacija mogla efikasno voditi ima pročelnika koji, logično, ima zamjenika, a također i dva pomoćnika koji upravljaju sektorima te šest voditelja odjela – uz još neke više revizore i više stručne savjetnike sveukupno 15 ljudi ondje ima ugledne položaje i masne plaće. Ironija je – a zapravo tragedija – da oni upravljaju nad samo 27 običnih zaposlenika: omjer šefova i djelatnika je 1:2.

Šef državnog HBOR-a sam sebi povećao plaću, policajci šmrkali kokain na pretresu, političarka platila tri milijuna za stan u centru Zagreba – to su vijesti koje čitam dok ovo pišem. Stvarno molim da se otpusti još pokoji čistač i lučki kapetan da bi nam svima bilo bolje.

Oto Reisinger u jednoj je karikaturi prikazao svojeg Peru kako bezuspješno lupa po telefonu u govornici i potom se obraća sugovorniku sljedećim riječima: Telefon je ispravan 50 posto – uzima novac, ali ne radi. Tako je isto s hrvatskom državnom, županijskom i gradskom vlasti: uzima novac, ali ne radi