Zbog ove uloge razvio sam toleranciju na vlastitu sliku na ekranu
Goran Marković za ulogu u filmu “Sigurno mjesto” nominiran je za Večernjakovu ružu u kategoriji za glumačko ostvarenje godine
Planirao sam se javiti jednom psihijatru i psihologu, ali osjetio sam da bi me to možda odvelo na put koji bi lik oblikovao plastično i izvana
Film “Sigurno mjesto” Jurja Lerotića, koji je pretočio bolnu tragediju vlastite obitelji u scenarij filma, zaslužuje sve nagrade koje je dobio, pa i kandidaturu za Oscara. Dio zasluga zasigurno ide Goranu Markoviću, koji u toj emotivnoj priči o tome kako pokušaj samoubojstva utječe na cijelu obitelj glumi “labilnog” brata, osobu na rubu života. Pred njim je bio strahovito težak zadatak, a ostvario je ulogu koja se doista pamti.
Lerotić je snimio film djelomično temeljen na osobnoj obiteljskoj tragediji i suicidu brata. Vi igrate njegova brata Damira, s kojim ste odmalena i privatno bili dobri. Koliko je to dodatno dalo težini lika, ali i otežalo vama kao glumcu?
Teško mi je reći koliko mi je što otežalo. Pokušao sam sam sebi što manje smetati i upustiti se u sve, a da samoopterećivanje svedem na minimum. To je i inače izazov, ali ovdje je bilo potrebno uložiti veći napor.
Jeste li, dok ste se pripremali za ulogu, možda radili s nekim liječnikom, psihijatrom?
Planirao sam javiti se jednom psihijatru i psihologu, ali osjetio sam da bi me to možda odvelo na put koji bi lik oblikovao plastično i izvana. Juraj je napisao scenarij s takvom iskrenošću da sam zaključio da taj put jednostavno nije bio dovoljno dobar. Trebalo je parirati toj iskrenosti. Upiti je i zatim izliti.
Niste bili prvi izbor za ulogu? Jeste se dvoumili oko nje kad ste dobili ponudu?
Dvoumio se nisam ni u jednom trenutku. Htio sam pomoći da se film dogodi. Kako god. Nije moralo biti čak ni glumački. Kad je došlo do toga, bilo je straha, osjećaja odgovornosti i svega, ali dvoumljenja nikad. Ta moja želja bila je toliko jaka da mi je, iako nisam bio ni blizu da me se razmotri za casting, na kraju ponuđena uloga i tada nije bilo natrag nikome pa ni meni.
Može li glumac doživjeti katarzu snimajući film poput “Sigurnog mjesta” ili, preciznije, koje je procese u vama možda pokrenulo snimanje tog filma?
Svi smo različiti pa tako i u doživljavanju katarze. Ne mogu reći da sam doživio bilo što slično. Mogu reći da mi je film dopustio da razvijem hrabrost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti. To je proces koji sam započeo puno prije snimanja, ali intenzitet filma pomogao mi je da razvijem neke mišiće kojima se lakše mogu nositi sa životom takvim kakav je. Sad kad se slušam, zvučim kao da opisujem katarzu. Ako je i jesam doživio, nije bila očita i prosvijetljenog karaktera.
Jeste li jedan od onih glumaca koji sam sebe teško gleda na ekranu?
Bio sam jedan od takvih glumaca sve do sada. Do “Sigurnog mjesta”. S Jurom sam razvio toleranciju na vlastitu sliku. Vjerojatno sam dosta drukčiji glumac nakon ovog filma, ali i dalje tvrdim da do ovdje nisam stigao katarzom.
Na neki način posao vam je zamišljanje. Dakle, nije vam teško zamisliti kako bi izgledao idealan tijek vaše buduće karijere, u kojem gradu i s kojim glumcima i redateljima u tom idealnom zamišljanju snimate?
Pa krenimo: Haneke, Zvyagintsev, Wenders, Herzog, Lanthimos, Sorrentino, Tarantino, P. T. Anderson, braća Coen, braća Safdie, onda idealno probudimo Kubricka i Hitchcocka, možda Godarda i Rohmera, i svi zajedno s Danielom Day-Lewisom, Joaquinom Phoenixom, Meryl Streep, Julianne Moore, Isabelle Huppert probudimo Philipa Seymoura Hoffmana, Branda, Petera Sellersa, Katharine Hepburn i Buda Spencera i odemo na neki naš otok, recimo Vis, na kojem napravimo studio, iako nam realno tamo i ne treba, i snimamo, kupamo se i jedemo višku i komišku pogaču.
Da niste glumac, navodno biste bili kuhar… U čemu bismo dobrome uživali da dođemo k vama na večeru?
Navodno bih bio svašta i volio bih biti svašta, ali jedan život nije dovoljan pa sam evo glumac da mogu biti svatko pomalo. U zadnje vrijeme “pere” me sve što je sporo kuhano, sporo pečeno. Obrazi, rebarca, trgana svinjetina, govedina i puno krumpira na sve načine.
Dolazite li u ožujku na dodjelu Večernjakove ruže u zagrebački HNK i koga ćete povesti? A dodat ću i kome biste Ružu, ako je osvojite, voljeli posvetiti?
Kako da odbijem kad ste me tako lijepo pozvali i nominirali? Povest ću ženu, ako bude mogla. Sumnjam da ću dobiti Ružu. Na kraju je to ipak natječaj iz popularnosti, a tu ima mnogo jačih i iskusnijih igrača od mene. Ali ako govorimo hipotetski, što bi bilo kad bi bilo, posvetio bih je svima koji traže sigurno mjesto, a teško ga nalaze.