Na izbore bez žurbe Piše Iva Boban Valečić
Godinu i pol prije zadnjeg roka za održavanje izbora za Sabor HDZ baca karte na obnovu, a za izvanredne izbore nije spremna ni oporba. Na ljevici neke stranke igraju ‘dupli pas’ s HDZ-om, neke nemaju ideja, a na desnici nema formule koja bi ih dovela pod isti kišobran
Andreju Plenkoviću ne žuri se na parlamentarne izbore. Proizlazi to iz svega što posljednjih tjedana možemo čuti iz Vlade i parlamentarne većine, usprkos sporadičnim nagađanjima o prijevremenim izborima, kakva se javljaju uvijek kad se približava izborna godina. Dapače, manje od godinu i pol prije zadnjeg roka za izbore, Plenković je odlučio kadrovski i organizacijski osvježiti svoju Vladu, sve kako bi se ubrzala obnova kuća porušenih u zagrebačkom i petrinjskom potresu. Tu obnovu premijer ističe kao top-prioritet svoje Vlade do kraja mandata, a s obzirom na sve što je do sada učinjeno (ili bolje rečeno nije učinjeno) na obnovi, jasno je će da za vidljive pomake na tom planu trebati vremena. I zbog toga se scenarij u kojem bi se Plenković ranijim izborima doveo u vremenski škripac na temi koju je osobno postavio kao mjerilo uspješnosti svoje Vlade ne čini previše izglednim. Uz to, neslužbeno se čuje kako je svojim koalicijskim partnerima najavio da će pitanje nejednakosti biračkog prava po različitim izbornim jedinicama rješavati tek u rujnu, dakle u posljednji čas pred krajnji rok za održavanje parlamentarnih izbora. Rokom koji je sam sebi zadao Plenković, doduše, debelo krši preporuku Venecijanske komisije da izborna pravila ne bi trebalo mijenjati godinu dana prije izbora. No, preporuka nije obvezujuća, a kasnije donošenje ovog zakona moglo bi olakšati prihvaćanje novih pravila u njegovoj stranci. Jer, jasno je da će se broj zastupnika u nekim jedinicama, poglavito u Slavoniji, smanjiti, zbog čega je iz tog dijela stranke već bilo javnih kritika na račun središnjice. No ako novi izborni model pred HDZ-ovce stavi tek u rujnu, oni više neće imati prostora za dugotrajne rasprave. Bit će, dakle – uzmi ili ostavi, prihvati novi zakon ili riskiraj da izbori budu proglašeni neustavnima. Iz svega toga zaključujemo kako se premijer osjeća sigurno na svojoj poziciji i kako je uvjeren da baš ništa ne može dovesti u pitanje njegovu osobnu i premoć njegove stranke i u novom izbornom ciklusu.
A da takav osjećaj sigurnosti nije sasvim bez temelja, pokazuje stanje oporbe, prije svega parlamentarne ljevice. Na toj strani sabornice imamo dvije nove opcije koje muku muče s prozivkama za koketiranje s HDZ-om. Svoju otvorenost za suradnju s HDZ-om Socijaldemokrati Davorka Vidovića pritom i ne kriju. Plenkoviću su držali stranu u više neugodnih pozicija, posljednji put prilikom smjene s ministarske pozicije Nataše Tramišak. Razina podrške koju su toj smjeni iskazali Vidović i Rajko Ostojić neobično je visoka za jednu oporbenu stranku. Čelnici Socijaldemokrata otišli su tako daleko da su smijenjenu ministricu javno proglašavali najlošijom u Vladi, iako je prilično jasno da bi se u Plenkovićevu timu mogli naći neki kojima bi ta titula mnopojavljivati go bolje pristajala. Je li se tu radilo o “duplom pasu” s HDZ-om, teško je reći, no ovi su istupi svakako dodatno primirili situaciju sa slavonskim HDZ-ovcima, za koje se nagađalo da bi zbog Tramišak mogli poljuljati parlamentarnu većinu.
Stranke okupljene u platformu Možemo! ne može se uhvatiti u ovakvim nepodopštinama. Oni u parlamentu ostavljaju dojam ozbiljne oporbene opcije, njihovi zastupnici uglavnom oštro i artikulirano kritiziraju poteze državnih vlasti. Problem im, međutim, stvara upravljanje Zagrebom, u kojem su zbog financijskih dubioza prisiljeni na suradnju s Vladom. Iako je riječ o problemima koje su u najvećem dijelu naslijedili, Tomašević i njegova ekipa prisiljeni su svako malo se u društvu Plenkovićevih ministara, zbog čega gradonačelnik trpi kritike i u stranci Zagreb je naš, koja je osnovana u njegovu stanu, ali ga je nedavno odbila ponovno izabrati u vodstvo.
Izvan bilo kakvih kombinacija s HDZ-om tako je ostao još samo SDP koji, međutim, i dalje djeluje prilično bezidejno i kadrovski devastirano pa se njihov pokušaj okrupnjavanja na ljevici povremeno čini tek kao paničan pokušaj da biračima ponude bilo što jer nekog prepoznatljivog programa i ideja nemaju. Tim više što Možemo!, koji bi im trebao biti glavni partner u pokušaju detronizacije HDZ-a, vrlo nevoljko govori o mogućoj izbornoj suradnji sa SDP-om, želeći kao nova opcija očuvati distancu prema “staroj”, klasičnoj ljevici. Sve se to prelama preko leđa Peđe Grbina koji se nije uspio nametnuti kao uvjerljiv lider pa mu se na teret stavlja i ono za što je vrlo malo ili nimalo kriv. Spomenuta bezidejnost i kadrovska pustoš u SDP-u rezultat je procesa koji je počeo desetljećima prije, gotovo istodobno s privremenim oporavkom hrvatske ljevice krajem 90-ih godina prošlog stoljeća. U to je vrijeme do punog izražaja došlo socijalno raslojavanje tipično za tranzicijske zemlje, što je dalo krila stranci koja se u teškim mukama iz Saveza komunista transformirala u modernu stranku sa socijaldemokratskim predznakom. Na masovnom osjećaju društvene nepravde SDP je uspio izgraditi novu priču, koja ga je 2000. godine dovela na vlast kao predvodnika koalicije šest stranaka ljevice i centra. No prvi mandat na vlasti socijaldemokrate je suočio sa surovom stvarnošću – državi je za goli hladni pogon bilo nužno zaduživanje pod budnim okom “babaroga” iz Međunarodnog monetarnog fonda. A u takvim su okolnostima priče o pravima radnika u megakolektivima s ultraniskom produktivnošću razobličene kao pusta tlapnja. Sve nakon toga bilo je stvar inercije – serija stečajeva, masovna prijevremena umirovljenja i radništvo izručeno na milost i nemilost domaćih tajkuna i stranih korporacija. Posljedica je bila gubitak vlasti koja ponovo prelazi u ruke HDZ-a, a ljevica se okreće novim temama na kojima bi se mogla obratiti biračima. Nišu su našli u zaštiti prava manjina, prvo nacionalnih, a potom i seksualnih, no i HDZ se tu vrlo brzo snašao – Sanader je ušao u koaliciju sa SDSS-om, a u HDZ-ovu programu će se, malo po malo, pronalaziti i sve više razumijevanja prema položaju žena, homoseksualaca... i danas ćete malo koga uvjeriti da se radi o stranci koja ugrožava njihova prava. Dodatno, HDZ je uspio uspostaviti bolje odnose i sa skupi
nama kojima se ljevica izvorno obraćala, od sindikata i umirovljenika nadalje, u što se nije libio upregnuti sve poluge koje mu daje vlast, uključujući i proračunski novac. Prostor za djelovanje klasične ljevice tako je sveden na minimum, a novo vrijeme tjeralo ju je prema ekološkom aktivizmu i rubnim područjima manjinskih prava te tezama koje su širem puku teško razumljive, a kamoli prihvatljive. Uz to, taj su prostor već zauzele nove, zelene opcije pa se idejnom, posljedično i kadrovskom pustošenju i permanentnom raspadu SDP-a ne treba previše čuditi.
Među klasičnim strankama HDZ tako ostaje ona koja pokriva interes najšireg biračkog tijela, pogotovo kad se u obzir uzme broj onih koji izravno ovise o državi. I takvog ga je s vlasti moguće skinuti jedino kada sam “zglajza” do te mjere da biračima postane neugodno zaokružiti ta tri slova na glasačkom listiću. Najvećoj stranci takvih prokliznuća, doduše, ne manjka, o čemu svjedoči broj ministara koji su u dva posljednja mandata morali napustiti Vladu jer su ih mediji ili pravosuđe uhvatili s prstima u pekmezu. Dojam je, međutim, da su birači sve manje osjetljivi na takve pojave i da je uz korupcijske afere za smjenu vlasti nužno još nešto. Konkretno, uvjerljiv program koji će jaki lider učiniti prepoznatljivim. SDP-u je to 2011. godine bio Zoran Milanović, no njega u stranci više nema, a s obzirom na njegov novi smjer, veliko je pitanje može li SDP više išta dobiti od vezivanja uz svog nekadašnjeg lidera. U takvim okolnostima stranka neprekidno vodi nekakve čudne unutarnje rasprave i više-manje gubi ono malo vremena koje joj je preostalo za pripremu za parlamentarne izbore, a u ključnim temama u parlamentu dominiraju oporbene stranke s desne strane političkog spektra.
Domovinski pokret, koji je zasjao na prošlim izborima po putu se, doduše, pomalo pogubio i sada se uglavnom svodi na kredibilitet koji na desnici uživa Ivan Penava, održavan na velikim nacionalnim temama u prigodama vezanim uz obljetnice iz Domovinskog rata što, dakako, nije dovoljno za ponavljanje uspjeha s prošlih parlamentarnih izbora. No vidljivost na konkretnim temama zato drže Most i Hrvatski suverenisti. Nikola Grmoja poentirao je kao šef Antikorupcijskog vijeća na aferi s krađom Ininog plina, a Suverenisti dominiraju kad je riječ o poskupljenjima nakon uvođenja eura i najnovijem slučaju Kongo, kojega se ljevica ne usuđuje ozbiljnije taknuti jer su među uhićenima u Zambiji i ljudi iz platforme Možemo!. I jedni i drugi, posebno ako nastupe zajedno, mogu se nadati nagradi birača na parlamentarnim izborima, no daleko od toga da mogu ozbiljnije načeti HDZ, s kojim se bore za isto biračko tijelo. Iako bi pukim zbrojem rejtinga, čak i bez previše sinergijskog učinka, desnica mogla povući i do 20 posto glasova, što je posebno vidljivo u rezultatima izbora od ratifikacije Istanbulske konvencije naovamo, teško da se takvo što ikada može očekivati, jer desne stranke jednostavno ne uspijevaju pronaći zajednički jezik i doći pod toliko spominjani isti kišobran. Što je upravo nevjerojatno s obzirom na to da se obraćaju biračkom tijelu koje se najlakše “pali” upravo na ideju hrvatskog zajedništva i sanja opciju pod geslom “zagrlimo se pred svima”. Ostane li tako, pokazat će se da Plenković doista nema razloga za pretjeranu uznemirenost i srljanje prema izborima u strahu od potencijalne prijetnje zdesna.
Da bi se pokvarilo HDZ-ove planove, preostaje još mogućnost stvaranja novih opcija, a na tom polju bilježimo novu stranku Damira Vanđelića. Nesuđeni HDZ-ov kandidat za zagrebačkog gradonačelnika, međutim, zasad ne pokazuje odlike lidera koji bi mogao privući široki krug birača. Dapače, dojam je da je riječ o donekle preopreznom tehnomenadžeru, koji je svoju priliku propustio kada je, nakon što su ga praktički otjerali s funkcije Fonda za obnovu, umjesto stranke odlučio osnovati “think tank”, neprofitnu organizaciju za prodavanje pameti onima koji se usude izići u politički ring. Ono što Vanđelić sada nudi je izbjegavanje ideologije i zazivanje reformi, a to je recept koji je već potrošio Most, i to dva puta, s tim da oprez tu dodatno budi i Vanđelićevo (pre)često isticanje prijateljstva koje gaji s mnogim HDZ-ovcima. Može li se iz njegova uvezivanja s gradonačelnicima i županima predvođenim šibensko-kninskim županom Markom Jelićem izroditi kakva nova opasnost za HDZ, tek treba vidjeti.