U korijenu mržnje hrvatske desnice prema HDZ-u čisti je Freud; desničari ne mogu izdržati da im HDZ spava s majkom – s državom

Pustio sam da se stvar slegne. Ne zbog otrcane vremenske distance što je zloupotrebljavaju kukavice da ne bi morale izreći mišljenje, a ne znaju na koju će stranu prevaliti većina. Htio sam da emocije ne budu pregrijane i da zadržim kakvu-takvu razinu dokumentarnosti u priči koju mi je ispričao poznanik. Bio je 30. prosinca 2022. Morao je u klasičnu pretprazničnu naknadnu kupovinu i u jednom šoping-centru, na ulazu kraj pokretnih stepenica, skutrila se baka, stojeći tiho, preplašeno, s pogledom spuštenim na pod i samo blago raširenim dlanom desne ruke podignutom na molbu. Stajala je stopljena sa zidom, blijeda, s jedne strane nestvarna, a opet s druge najrealističnija, najpostojanija od svih prolaznika što su jurišali oko nje. Iznošena crna odjeća, preoskudna za to doba godine, bilo je jedino po čemu je odskakala od bjeline i tišine zida na koji se naslonila. Poznanik mi dalje iskreno priznaje, opisujući scenu, da je rastresen i okupiran bataljonom sitnih sebičnosti već skrenuo pored starice i zakoračio na elevator, kad je primijetio kako se ljudi okreću, neki vraćaju s pola stepenica, odlaze do žene i daju joj novac. “Posramio sam se, što da ti kažem. Ne zato što nisam dao odmah, nego zato što nisam primijetio, shvatio. Čini se da tuđu patnju ne vidimo i ne razumijemo”, pričao je, podsjetivši me na posljednju scenu “Dima” u kojoj Harvey Keitel prepričava scenu s božićnom večerom kod slijepe crne starice. Uglavnom, moj sugovornik se isto vratio i stao u red dobrih ljudi koji nisu izgubili refleks solidarnosti i koji su u vidjeli ono što je ona doista i bila – baku iz slikovnica. U trenutku kada joj je već stavljao u ruku 20 kuna i dok je ona izgovarala jedva čujno i gromoglasno iskreno “Hvala, dijete”, doživio je prosvjetljenje i rekao: “Znate Vi što, gospođo, neka ovih 20 kuna, ali recite Vi meni što vama treba. Je l’ imate kruha, šećera, ulja brašna... Je l’ trebate tjestenine...” “Nabrajao sam, a ona me gledala u čudu upadajući mi u riječ: ‘Ma to je sve jako skupo, to je sve jako skupo...’ ‘U pravu ste’, kažem ja, ‘sve je preskupo, ali ne pitam Vas to. Recite što trebate.’ Na to mi ona odgovori, skanjujući se: ‘Tijesta imam, dobila sam od Crvenog križa.’ Pazi, nema ništa, a ne želi varati. Zamolim je da me pričeka. Iza mene su ljudi čekali da joj daju novac. Otišao sam u samoposlugu, nakupovao punu vreću stvari, nije ni važno čega, vratio se do nje, stavio kraj nogu i jedva uspio reći ‘da Vam 2023. počne bar malo lakše.’ Primila me za ruku: ‘Dijete, nemoj, preskupo je sve ovo...’ a ja sam, jebiga, odjurio da se ne sretnem s njenim očima koje od srama nisam imao snage pogledati. Ne pričam ovo da pohvalim svoje junačko djelo. Nikako. Pričam ti da napišeš kako nam starci umiru po šoping-centrima i kako je minimum hrane ljudima u ovoj državi postao preskup. Jebem ti državu!”, procijedio je na kraju kroz usnice stisnute na rubu plača. Rekoh da ću napisati i da ću probati biti što objektivniji, da ne potratim njegov trenutak otkrivanja elementarne nepravde u sudbini žene koja i danas, dok ovo čitate, negdje strahuje u neimaštini i pati u 2023. Bila je prisiljena stati pred zid, pognuti glavu pred vlastitim ponosom i čekati što će se u ljudima dogoditi. Poznanika nisam sreo od tada kad mi je prepričao događaj i namjerno ga ne želim kontaktirati jer bismo ponovno uletjeli u isti vrtlog hrvatske stvarnosti.

Umjesto toga, da se otisnem u onu paralelnu, gledao sam sjednice Sabora na kojima nema ni pristojnosti, ni stida, ni skrušenosti, ni gladi. Sve je tamo jeftino. Čak i hrana. I kao što je mog sugovornika fascinirala samozatajna patnja žene, mene je fascinirala gromovita patnja hrvatske desnice. Mržnja koju su isijavali prema HDZ-u, stranci koju se doista i nema razloga voljeti, osim ako nisi drug član, zaokupila me kao antipod priči koju sam čuo. Promatrao sam lica desničarskih pretorijanaca, slušao fraze kojima su štektali, samodopadno uvjereni da ispadaju inteligentni, duhoviti i superironi. Gledam ih i sjetim se misli, davno napisane; “Svuda sam tražio velike ljude, a nalazio samo majmune vlastitih ideala.” Nisam im želio pristupiti olako, nego sam pokušavao shvatiti odakle tolika mržnja prema vladajućoj stranci, kad svi oni, iz te navodne desne opozicije, nepobitno vire ispod šinjela Franje Tuđmana. I onda mi je sinulo, kao mom poznaniku dok je stajao pred hrvatskom istinom, da je u korijenu mržnje desnice prema HDZ-u čisti Freud. Jer HDZ im opći s majkom – s državom. A oni to mogu samo gledati. I osluškivati sladostrasne zvuke edipovskog složenca u kojem ne bi imali ništa protiv incestuoznog odnosa, da i oni malo zalegnu s majkom, ali naslućuju da pored trenutačnih otaca domovine nikada neće doći u priliku. Doduše, neki su čak na kratko i bili pripušteni u državnu ložnicu, osjetili su izazov razvrata, ali su bili najureni poput jeftino nezrelih švalera, drugi su pak literarnim litanijama armirali sustav protiv kog se sada licemjerno bore samo zbog toga što za njih u njemu nema dovoljno visokog mjesta. Fraze, šupljina, infantilna ozlojeđenost i bijes kolosalnog provincijalizma, to je desni udar na vladajuću desnicu. Shvaćam da ne shvaćaju da su i oni doveli onu baku pred zid i da ne mogu iz svoje nadridomoljubne perspektive 19. stoljeća shvatiti kako se fašizam rađa u siromaštvu. Ne, da krivo ne shvatite, ne rađaju ga siromasi, nego rastuće siromaštvo dok produbljuje socijalni jaz pa vladajući kapital u strahu od socijalne pravde angažira radikalno desne plaćenike da ga zaštite.

Baka iz priče moga sugovornika vapi za socijalnom pravdom, za dostojanstvenim životom pred njegovim krajem koji bi trebao biti glavna obaveza javnog djelovanja svakog političkog aktera. Ljevica odavno to ne razumije i nije ju briga, a desnica radi ono što se s desnicom i radi, bijesno se samozadovoljava jer ne uspijeva doći do... Ma neću reći. Neću kvariti veličanstveno sjetnu scenu kraja jedne godine i borbu jedne starice koja ispuženim dlanom i tihom rezigniranošću podiže ogledalo državi što se zabavlja sama sobom. Koliko veselja proizvede na desnim licima prilika da Plenkoviću mogu predbaciti ovo ili ono, doskočice iz spomenara pubertetskih djevojčica smišljane danima, koliko sreće da svoje lice gledaju na televizijama i slušaju si glas kako odjekuje eterom intelektualne zapuštenosti, koliko radosti kada na račun sjedne iznos s kojim je lako igrati se domoljuba u zemlji koja jedino pošteno plaća nacionalno izdajstvo. Priznat ću vam, nakon priče koje sam čuo i sam sam nekoliko puta otišao u šoping-centar iz priče, ali baku nisam zatekao. Nadam se da je dobro, da još postoji i da ne odustaje. Siguran sam da, za razliku od političke desnice, ne mrzi zato što nema ni one zbog kojih nema. Takvima je ionako previše istovjetnih nitkova za petama da im otmu oteto da bi mogli osjećati bilo što osim mržnje i straha. Pozvat ću ovih dana poznanika da odemo do mjesta na kojem se sva tuga čovjeka slila u oktroiranu ravnodušnost ljudi u sustavu koji ismijava solidarnost. Na sreću, još ima onih koji misle drugačije. Još ih ima, itekako...

FAŠIZAM SE RAĐA U STRAHU KAPITALA OD RASTUĆEG SIROMAŠTVA PA MOBILIZIRA RADIKALE DA GA BRANI OD SOCIJALNE PRAVDE