Imam novu protezu s kojom mogu nositi plesne cipele s visokom petom
Zagrebačka sportašica i kineziologinja Maja Drobnjaković (37) nije odustala od svojih snova ni kada su joj, zbog bolesti, amputirali potkoljenicu, a sada si je postavila novi izazov i natjecat će se u “Plesu sa zvijezdama”
Za Maju Drobnjaković, 37-godišnju kineziologinju i sportašicu iz Zagreba nemoguće ne postoji. Prije šest godina joj je zbog bolesti amputirana potkoljenica, a njezin sportski i optimističan duh ni tada nije klonuo i podvizi i uspjesi koje je ostvarila vrijedni su divljenja, a najnoviji izazov s kojim će se uskoro uhvatiti u koštac je sudjelovanje u “Plesu sa zvijezdama” na Novoj TV, gdje je prošle sezone i nastupila kao gošća.
Za razliku od drugih kandidata, vi ste već okusili što znači nastupiti na pozornici “Plesa sa zvijezdama” jer ste lani bili gošća Marku Mrkiću i Jeleni Perić, kako to da vas je Marko pozvao u emisiju?
Marka sam upoznala u Udruzi osoba s amputacijom udova grada Zagreba i Zagrebačke županije u kojoj je jednom tjedno podučavao ples. To su osnove najjednostavnijih plesova poput disco-foxa. Polaznici su osobe s različitim vrstama amputacija (obostrane, potkoljene, natkoljene) pa vjerujem da je i Marku nekad vrlo izazovno osmisliti korake i figure. Ali ne nedostaje smijeha, zabave i pozitivne atmosfere, a to je ono najbitnije u cijeloj priči. Pozvao me u emisiju u prošloj sezoni jer je bila idealna prilika da inspiriramo ljude i pokažemo da u gotovo svim situacijama postoji izlaz, uvijek možemo pronaći nešto što nas drži, pokreće i motivira za rad. A na kraju krajeva, ples je zaista jedna predivna i vesela aktivnost za koju ne postoji prepreka i to smo, bez ikakve patetike, željeli pokazati.
Koliko će ovo biti zahtjevan izazov za vas i imate li već sada neki ples koji biste voljeli otplesati na pozornici?
Ovo je jako zahtjevan izazov i još uvijek nisam svjesna što me sve čeka, ali znam da nije ni blizu plesu koji smo do sada radili u Udruzi. Za ovu priliku sam dobila i novu protezu s kojom ću mogu obući i plesne cipele na petu tako da prvo moram naučiti hodati u njima pa tek onda plesati.:) S jiveom sam probila led prošle sezone tako da bih ga voljela ponoviti, a od novih plesova, možda lyrical, da malo odmorim noge od peta i zaplešem bosa.
Priželjkujete li Marka za partnera jer ste već i prije plesali zajedno i dobro se poznajete?
Lagala bih kad bih rekla da mi ne bi bilo drago kad bi mi Marko bio partner. Ipak iza nas postoji neka priča i bilo bi mi drago kad bismo je s ovom sezonom zaokružili. No isto tako, moj sportašica u meni će prihvatiti bilo kojeg drugog mentora kojeg mi stručni žiri dodjeli i dat ću sve od sebe da naučim korake i odradim plesove najbolje što mogu bez obzira na mentora koji će biti uz mene.
Sportom ste se oduvijek bavili. Koliko je teško bilo prihvatiti činjenicu da vam zbog bolesti liječnici moraju amputirati potkoljenicu i kako ste smogli snage nastaviti dalje i koji vam je trenutak psihološki bio najteži?
Naravno da je u prvom trenutku to bilo teško, to su jednostavno stvari koje ne želite da se dogode vama, ako uopće razmišljate o njima. Loše stvari se u teoriji mogu dogoditi samo nekome drugome. No u praksi je to malo drugačije i život je često nepredvidljiv tako da sam se morala suočiti s činjenicom da ću ostatak života živjeti bez potkoljenice. Najteže je zamisliti situaciju koja nam je nepoznata tako da sam se ja odlučila maksimalno upoznati s protezom, mogućnostima, kvalitetom, sportovima i znala sam da u cijeloj naizgled tragičnoj priči mora postojati neka pozitiva. Na kraju, u ovom trenutku ne mogu reći da je išta negativno, nedostatak potkoljenice zamijenim umjetnom nogom i dalje hodam, trčim, planinarim, plešem..
Vaša snaga i upornost su zbilja vrijedni divljenja jer ste godinu nakon amputacije otrčali Wings for Life u Zadru i vi ste jedina žena kod nas koja trči s protezom, je li to zato što ne postoji dovoljno potpore i sredstava od nadležnih institucija koje bi i drugima omogućile da trče na utrkama?
Vjerujem da su financije najveća prepreka. Nažalost sportske proteze nisu omogućene preko doznaka HZZO-a pa se trčanjem može baviti samo manji broj osoba s obzirom na to da je za cjelokupnu protezu potrebno izdvojiti i po 50-ak tisuća kuna. Jako sam osjetljiva na djecu i njihove potrebe i smatram da bi takve proteze morale biti omogućene barem njima jer je prirodno da dijete trči, skače, igra se, a nažalost, amputirana djeca u Hrvatskoj su u tom smislu zakinuta i ovise o mogućnostima njihovih roditelja ili eventualno donacija.