Što bi bilo od Hrvatske da su Hrvati ‘91. slušali neke poput Milanovića?

Sve maske su pale. Ususret godišnjici njegovog odgovora da pričam gluposti, jer Putinovog napada na Ukrajinu neće biti, ali i da je širenje NATO-a bilo napad na Rusiju, te da će on osobno zaustaviti svako daljnje širenje NATO-a, što je pred kamerama najavio 18. veljače 2022. - svega 136 sati i kusur minuta prije početka invazije – Zoran Milanović potpuno se razotkrio, ovog ponedjeljka izjavivši da Ukrajini ne smijemo slati oružje, kako bi što prije bila poražena te natjerana na pregovore i ustupke Rusima čime bi, kaže, bili spašeni životi. Ne vjerujete da je to rekao? Slijedi transkript tog dijela naše mučne konverzacije, do zadnjeg slova:

IH: Ukrajina se brani, zar se ne bi smjela braniti?

ZM: Nisam rekao da se ne bi smjela braniti! Pitanje je samo koliko ćemo im mi u tome pomoći na ovakav način, jer ovo nije pomoć. Ne vidim pomoć!

IH: Znači, trebamo pustiti da bude poražena?

ZM: Ne, treba ih natjerati za pregovarački stol! I to neće biti ugodno!

IH: Tako da ih Rusi poraze?

ZM: Da!

IH: I da uzmu što žele?

ZM: Bojim se da je to početna pozicija u ovom trenutku. Da! Treba poginut tristo tisuća Ukrajinaca? Ja to kao čovjek ne mogu gledati!...

Vjerovali ili ne! To su riječi predsjednika RH! Vrijedilo je u Petrinji na zubatom suncu istrpjeti 40 minuta divljanja i vrijeđanja ad hominem, jer na koncu, Milanović je rekao znatno više nego što je namjeravao. Jedino tako može se s takvim nasilnicima na poziciji moći, a stavite li ruku na srce, priznat ćete, predsjednik je upravo to - bully prema svima koji “nisu na njegovoj razini”. Takvima moraš uzvraćati rukama vezanih iza leđa, pristojno, ali uporno, ne odustajući sve dok ne dobiješ i zadnji odgovor. Njih možeš zakucati jedino njihovim vlastitim riječima. Milanović je na koncu sam sebe stjerao u kut.

Sve je trebalo biti jasno još u veljači ‘22., no sad su sve karte istresene na pločnik petrinjske vojarne. Briškula, bela, poker i trešete, sve zajedno. U čudu sam gledao Milanovića kako odgovara, skidajući sa sebe sloj po sloj, dok mu džokeri i aduti bježe iz rukava, kao u pokeru na svlačenje dok na koncu nije sam sebe ostavio u gaćama. Ljudi moji, ta netko ipak mora zaviknuti: Predsjednik je gol!

Ovako se odavna nitko nije razgolitio pred kamerama. Sve u ime spašavanja života nesretnih Ukrajinaca. Ne smijemo im slati oružje, to samo produljuje rat, kaže Milanović. No svakom razumnom čovjeku iskrenih namjera jasno je da toliki ukrajinski životi nisu izgubljeni zato što smo im slali oružje, već zato što im ga – nismo slali. Onda kad je trebalo. A i kad ga šaljemo, sve je na predugačkom štapu. Ne dam mukte, pjenio se Milanović, no, očito je da nije bit vrijednost, već – pošto-poto spriječiti da u Ukrajinu pošaljemo ikakvo oružje. Da je imao ovlasti, napravio bi što i drugar Orban – ne bi Ukrajini poslao ni metka.

Ako šaljemo tenkove, zašto nismo slali odmah, “ljukavo ko ljisica” pita hrvatski Baldrick? To mu je jedino ispravno pitanje. No, ono ruši njegovu temeljnu tezu: ovo je rat SAD protiv Rusije preko leđa Ukrajinaca. Da je doista tako, Ukrajina bi davno dobila sve što treba, a ne bi dvije godine čekala prve Abramse ili F-16. Ne, Ukrajinci nisu žrtva onih na zapadu koji žele rat, nego onih koji kao Milanović, stalno siju strah od eskalacije. Ne, nismo mi isprovocirali Putina, on je taj koji je rat mogao – i još uvijek može – zaustaviti u svakom trenu. I cijeli svijet bi nakon toga odahnuo. Biden među prvima.

Znate kako nuklearne sile završavaju ratove koje gube? Atomskom bombom, odgovara Milanović na vlastito pitanje, iako mi zatim ne zna odgovoriti koji su to primjeri. To sijanje straha je iz kremaljskog arsenala – paranoja da će ona Putinova nervozna desna ruka trznuti poput ruke dr. Strangelovea te skrenuti na crveni gumb samouništenja.

Tko je kriv za ovoliko smrti u Ukrajini – Ukrajinci ili oni koji su ih huškali na to? Do jučer to je bila najužasnija Milanovićeva izjava. Sad imamo novu. Po Milanoviću, mi Ukrajince moramo spašavati ne od Rusa, nego od njih samih, od njihove bezizgledne, uzaludne, besmislene bitke za vlastitu domovinu. Natjerati ih u rusku stupicu, kako bi se što prije predali, barem popustili te mir platili vlastitim teritorijem. No, na što vas podsjećaju takvi pozivi?

Da, Milanović voli pričati o “malo dobrih ljudi” koji su spašavali Hrvatsku, ali to je samo da opravda sebe u toj masi onih koji je nisu branili. Takvih zapravo uopće nije bilo tako malo koliko bi Milanoviću odgovaralo. Nisu li isto tako neki “pametniji” Hrvatima poručivali da nema smisla boriti se protiv tako nadmoćnijeg neprijatelja? Nisu li nametnuli i embargo, jer to “samo produljuje rat”? Nisu li nudili mir koji ćemo platiti tako da Srbiji poklonimo Podunavlje, Dubrovnik, Konavle? Postavimo si samo jedno pitanje: što bi od Hrvatske bilo – da su Hrvati takve slušali 1991.?

Po Milanoviću, mi Ukrajince moramo spašavati ne od Rusa, nego od njih samih, od njihove bezizgledne, uzaludne, besmislene bitke za vlastitu domovinu