Ako Rusija proguta Ukrajinu i oslabi NATO, to bi ugrozilo i Hrvatsku

Važan događaj u ratu znatno je povećao rizik za Ukrajinu, Rusiju i Zapad. Stoga je dobar trenutak da se zastane kako bi se preispitalo zašto je sukob u Ukrajini važan za članice NATO-a, uključujući Hrvatsku i je li Savez na odgovornom putu.

Događaj od velike važnosti bila je prošlotjedna odluka Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država o opskrbi Ukrajine vrhunskim borbenim tenkovima. Washington se dugo protivio isporuci tenkova Abrams, djelomično iz tehničkih razloga, ali i zato što je iskreno dijelio suzdržanost Njemačke po pitanju rizika od eskalacije. Predsjednik Biden doista je od samog početka rata bio duboko zabrinut i želio je izbjeći prelazak granica koje bi mogle dovesti do izravnog sukoba između Rusije i NATO-a; i dalje se protivi isporuci američkih borbenih zrakoplova, kao i topništva dugog dometa koje bi omogućilo Kijevu da udari duboko u ruski teritorij unatoč oštrim kritikama u SAD-u da ne čini dovoljno kako bi podržao Ukrajinu. Ciljevi SAD-a, štoviše, ostaju strogo ograničeni na prekid ruske invazije na Ukrajinu. Suprotno nepravednim optužbama nekih, SAD ne traže promjenu režima ili propast ili cjepkanje Rusije.

U tom kontekstu promjena mišljenja u Washingtonu i Berlinu o isporuci borbenih tenkova u potpunosti je potaknuta procjenom onoga što Ukrajini treba da prevlada pred očekivanom velikom ruskom ofenzivom početkom 2023. Jasno je da Vladimir Putin ostaje odlučan u tome da pokori Ukrajinu; doista nema naznaka da je zainteresiran za sporazumno rješenje ili bilo kakav ishod manji od kapitulacije vlade Zelenskog. Biden i njegovi kolege čelnici NATO-a tako su se suočili s istim egzistencijalnim izborom s kojim su bili suočeni prije godinu dana kada je počeo rat: preuzimamo li rizike isporuke Ukrajini oružja koje joj je potrebno za opstanak ili ne? Na svoju veliku čast, njemački kancelar Scholz konačno se oglušio na snažan ruski pritisak i prijetnje, a slično su reagirali i gotovo svi čelnici Saveza. Rizik za Rusiju zbog posljednjih poteza NATO-a može se mjeriti žestinom osuda Kremlja – kao i onima njezinih simpatizera na Zapadu. “PRVO DOLAZE TENKOVI, A ONDA DOLAZI NUKLEARNO ORUŽJE”, napisao je Donald Trump na svojoj društvenoj mreži i dodao: “Završite ovaj ludi rat, ODMAH.” Samo zato što se radi o standardnom jeziku iz Kremlja, ne znači da pružanje naprednog zapadnog naoružanja – tenkova, topništva, proturaketnih sustava i još mnogo toga – ne bi trebalo biti podložno preispitivanju. Ono bi doista moglo produljiti rat, ali samo u smislu da će omogućiti kontinuirani ukrajinski otpor ruskoj agresiji. No, razmislimo o posljedicama slijeđenja savjeta Trumpa i onih nekoliko drugih na Zapadu koji se protive potpori NATO-a Ukrajini pod krinkom promicanja mira. U tom sukobu na kocki je europska sigurnosna arhitektura i odnos snaga diljem kontinenta. Osvajanje najveće zemlje u Europi moglo bi zapravo destabilizirati cijeli međunarodni sustav, s obzirom na partnerstvo Rusije i Kine u svrgavanju saveza predvođenog SAD-om u Europi i Aziji. Ukrajina je prva, ali nipošto jedina meta u ovom globalnom planu. Zahtjevi koje je Kremlj postavio NATO-u prije invazije naglašavaju razmjere Putinovih ambicija: on otvoreno zahtijeva povratak Saveza u njegovu hladnoratovsku konfiguraciju. Nakon pokoravanja Ukrajine, zasigurno bi se okrenuo istočnoj Europi i izravnom sukobu s najugroženijim zemljama članicama NATO-a. Vjerujem da je vrijeme ruske invazije diktirano gubitkom predsjedničke dužnosti Donalda Trumpa 2020. i neuspjehom njegova pokušaja državnog udara početkom 2021. Planiranje je moralo započeti odmah, jer su ruske snage prvotno raspoređene na ukrajinske granice još u travnju 2021. Trumpov izgon značio je da je Putin izgubio šansu za zaplašivanje Ukrajine u pokornost bez američkog protivljenja; sada je morao napasti kako bi postigao svoje ciljeve. Štoviše, nesumnjivo je znao da Trump namjerava povući Sjedinjene Države iz NATO-a u drugom mandatu, čime bi se Rusiji predala ne samo Ukrajina nego i europska hegemonija bez borbe. Trumpov poraz tako je primorao Putina na takve poteze; kockao se s invazijom koja sada zemljama članicama NATO-a predstavlja egzistencijalni izazov – ali i neočekivanu priliku. Budući da je sadašnji američki predsjednik predan obrani Europe, osujećivanje ruske agresije danas moglo bi zaštititi zapadne demokracije još jednu generaciju. Alternativno, poraz Ukrajine nakon kojeg slijedi povratak Trumpa na vlast mogao bi značiti kraj NATO-a. Ukratko, rizik za saveznike NATO-a 2023. ne može biti veći.

Poznato je da je Rusija, poput njezine sovjetske prethodnice, vješta u mračnom umijeću manipuliranja zapadnom publikom i donositeljima odluka bilo izravnim regrutiranjem ili stvaranjem agenata utjecaja – što je Lenjin nazvao “korisnim idiotima”. U slučaju nekoga poput Donalda Trumpa, sve što možemo sa sigurnošću znati jest da se on objektivno usklađuje s ruskim interesima. Također treba priznati da Trumpov pogled na svijet predstavlja autentičnu američku tradiciju, odnosno izolacionizam. Kad bi, ne daj Bože, dobio priliku odbaciti američke globalne obveze, to bi u početku mogli pozdraviti mnogi građani. Iznošenje argumenata pred njima zašto se Sjedinjene Američke Države moraju žrtvovati za daleku Ukrajinu samo je po sebi izazov. Volio bih vjerovati da su ti argumenti Hrvatima prirodno uvjerljiviji. Prvo, zbog očite sličnosti između ukrajinske borbe za opstanak i Domovinskog rata u Hrvatskoj. Hrvatima je uskraćeno oružje kako ne bi “produljili” rat. Savjetovano im je da povjere svoju sudbinu međunarodnoj diplomaciji. Mudro ignorirajući savjete, povratili su svoj teritorij jedinim mogućim sredstvom – porazom agresora.

Drugo, jer je sudbina Hrvatske jasno povezana s opstankom Ukrajine i izdržljivošću NATO-a. Kada bi Rusija progutala Ukrajinu i destabilizirala NATO, život bi brzo postao opasan za manje zemlje u Europi – posebice onu s revanšističkim susjedom koji podržava Rusiju. NATO su dobrovoljno udružene demokracije koje su se obvezale da će se međusobno braniti. To nije Varšavski ugovor; njegove članice nisu robinje. Mogu slobodno donositi vlastite odluke. Dvije žestoko neovisne europske zemlje, Finska i Švedska, sada su se slobodno odrekle svoje neutralnosti kako bi prihvatile prednosti i obveze članstva u NATO-u. Prepoznaju da je snaga NATO-a u solidarnost njegovih država članica, koja je krajnji jamac zaštite u slučaju potrebe. Srećom, solidarnost NATO-a nikada nije bila veća nego danas – uz samo najmanje iznimke.