Šola: Kad smo pobijedili Dansku, po leđima mi je skakao Luka Modrić
Rukometaši, sudionici velikog finala protiv Njemačke na Svjetskom prvenstvu u Portugalu, puni su zanimljivih priča o tome kako su osvojili zlatnu medalju
Dvadeset godina od osvajanja povijesne prve, svjetske zlatne medalje Lini Červaru nije se ispunila davna želja. A izbornik te generacije već godinama ima jednu želju.
Još nije snimljen film
– Mislim da ta generacija zaslužuje igrani film. To bio film za Oscar, o reprezentaciji koja je u godinu dana od posljednjeg mjesta došla do zlatne medalje. Tada je rukomet bio više od sporta, tek sam preuzeo reprezentaciju koja je godinu prije bila posljednja u Europi. Nitko nije ni znao da se igra SP, nitko nije vjerovao u nas, otišli smo tiho, bez pompe i ispraćaja, pratilo nas je tek nekoliko novinara. A mi smo uzeli zlato, svjetsko, a godinu poslije i olimpijsko! Ljudi su nas obožavali zato što su prepoznali našu skromnost, entuzijazam, zajedništvo, ponos… Sve što je samo godinu prije – nestalo. Prosjek godina igrača u reprezentaciji tada je bio 21, sve su to bili mladi dečki, na početku karijere, željni dokazivanja. Bili su normalni, obični neiskvareni dečki iz susjedstva, zato su ih svi voljeli. Takvo što teško da se može ponoviti, takva rukometna euforija, sreća – rekao je Lino Červar.
Valter Matošević od svega se najviše sjeća dolaska u Madeiru...
– To nikad neću zaboraviti. Puhao je jak vjetar, avion se ljuljao lijevo-desno. Nije mi bilo nimalo ugodno jer sam jedno slično iskustvo već imao. Turnir nije ni počeo, a ja sam već proživio prvi stres – rekao je Matošević, dodavši:
– Sjećam se i te prve utakmice, poraza od Argentine. Na vratima je počeo Kelentrić, nije mu dobro išlo pa sam upao umjesto njega. No ni ja nisam mogao puno pomoći – zaključio je Matošević.
Nikša Kaleb bio je jedan od novih igrača u reprezentaciji i u Portugalu je debitirao na velikoj sceni.
– Metković je igrao u Kutini kada su mi poslije utakmice prišli Červar i Smajlagić i pitali me bi li želio igrati za reprezentaciju, rekavši da se stvara nova, dobra priča. Naravno, želio sam igrati za reprezentaciju, ali sam im rekao da mi odmah kažu koja je moja uloga. Nisam htio da na kraju budem prevaren. Brzo smo se dogovorili i vjerujem da sam opravdao njihovo povjerenje – rekao je Kaleb.
Na poziciji lijevog krila bio je još Goran Šprem koji na kraju nije odigrao ni minutu, niti je bio u sastavu tijekom cijelog turnira.
– Cijelo sam vrijeme bio s dečkima, trenirao s njima i čekao svoju priliku koju nisam dočekao. Meni je bilo lijepo u Portugalu, znao sam se šetati gradovima u kojima smo igrali, a najviše sam volio odlaziti na masaže – rekao je Goran Šprem.
Ivana Balić bio je prva violina tog sastava. Za vrijeme nedavnog Svjetskog prvenstva u Švedskoj pitao sam Ivana možemo li razgovarati na temu Portugala. U svom, Balićevskom stilu odgovorio je:
– Napišite da je sve bilo odlično.
I to bi bilo to od Ivana... Vlado Šola bio je jedan od junaka Svjetskog prvenstva, a bio je tek treći vratar u Portugalu.
– U reprezentaciji me nije bilo osam godina, od SP-a na Islandu 1995. U to vrijeme branio sam u Chamberyu i na jednom turniru u Strasbourgu, gdje je igrao i Zagreb, primijetio me Lino Červar. Kratko smo razgovarali nakon što sam bio proglašen najboljim vratarom turnira. Za nekoliko dana nazvao me Smajlagić i pitao me bih li želio doći na pripreme. Kad sam došao na pripreme, uz Kelentrića i Matoševića bio je tu još i Losert. Poslije sam saznao da se do duboko u noć zadnjeg dana priprema vijećalo koja će tri vratara ići na SP. Ispao je na kraju Losert – istaknuo je Šola.
Lino se malo zabunio
Crvena kosa nije bila novost u Portugalu?
– Ne, već sam bojio kosu dok sam branio u Njemačkoj i Francuskoj – istaknuo je Šola i sjetio se još jedne zanimljivosti...
– Na sastanku prije finala s Njemačkom okupio nas je Lino i započeo priču: “Vi ste najbolji, igrate najljepši rukomet. Svi navijaju za vas. Evo, jučer su i Španjolci navijali za vas”, rekao je Lino, a onda je netko pitao: “Ali, Lino, kako su Španjolci navijali za nas kada smo u polufinalu igrali protiv njih.”
Kada je Hrvatska u drugom krugu pobijedila Dansku, među čestitarima bili su nogometaši hrvatske reprezentacije do 18 godine koji su u Portugalu igrali na jednom turniru.
– Sjećam se da mi je nakon te pobjede po leđima skakao Luka Modrić. Imao je tada 17 godina. Eto, dvadeset godina poslije on je jedan od najboljih svjetskih nogometaša – dodao je Vlado Šola.