Sunčana nedjelja u Lisabonu, bio je to dan koji se pamti
Zvonimir Vukelić bio je izvjestitelj Večernjeg lista na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003. godine kada su rukometaši Hrvatske bili prvi
Drugog veljače 2003. godine hrvatski rukometaši osvojili su naslov svjetskih prvaka pobijedivši u finalu Svjetskog prvenstva Njemačku s 34:31! U Lisabonu je bio prekrasan dan, postignut je fantastičan rezultat. Bio je to dan koji se pamti! Kao izvjestitelj Večernjeg lista imao sam privilegij biti tamo, u Portugalu, tijekom čitavog tog puta do zlata. I danas, nakon dvadeset punih godina, neke slike i pomalo izblijedjela sjećanja naviru na spomen lijepog jubileja. Otputovalo se u relativnoj medijskoj tišini, jer godinu dana ranije na Europskom prvenstvu u Švedskoj Hrvatska je prošla neslavno, bila je posljednja, šesnaesta od šesnaest sudionika završnice. Čak i u rukometnom svijetu bilo je malo onih koji su vjerovali u tu novu repku koju je poveo Lino Červar.
Pedantan, pomalo tvrdoglav
Červara sam sve bolje upoznavao putujući s tom družinom prema trijumfu. Imponiralo je njegovo znanje, možda još i više ta njegova glad za novim znanjem, ali i neko iskazivanje stava da se ne želi pokoravati autoritetima. I nije bježao od sučeljavanja argumentima. Pogrešno bi bilo reći da je bilo lako s njim. Vrlo pedantan, pomalo tvrdoglav… Pomoćnici su mu bili Irfan Pipe Smajlagić i Mirko Bašić. Pipe, igračka legenda, najbolje desno krilo na svijetu koje sam vidio. Bez pardona, trenersku je karijeru počeo u – reprezentaciji. Čovjek je tihog glasa, čvrste ruke i velikog autoriteta. Bogato igračko znanje uklopio je u trenersku studioznost. Radio je velik posao. Mirko Bašić bio je pak vrlo zaslužan što su naši vratari nakon Atlante ponovno osvojili mjesto na naslovnicama.
Inače, čitava ta priča s lijepim završetkom nije baš lijepo počela. Na Madeiri, biseru Atlantika i po meni jednom od najljepših mjesta na kugli zemaljskoj, u Funchalu se startalo onako kako je u Švedskoj završilo. Porazom 29:30, i to od postranika Argentine. Dečki su ih podcijenili, krenuli s visoko dignutim nosevima, a kad su žešće zapeli, u napetoj završnici “skratile” su se ruke. Iz pogreške u pogrešku…
– Nemojte nas razapeti na križ premda smo krivi – samokritiku je nudio kapetan te igračke družine Slavko Goluža.
– Ostao sam bez riječi – nije mogao skriti šok Željko Kavran, predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza.
Červar je nakon kiksa taknuo u postavu, Marija Kelentrića i Igora Vorija zamijenili su Vlado Šola i Božo Jović. Tada se u zapisnik prijavljivalo 14 igrača, za turnir 16. U Portugalu su bili Valter Matošević, Mario Kelentrić, Vlado Šola, Vedran Zrnić, Mirza Džomba, Nikša Kaleb, Ivano Balić, Slavko Goluža, Davor Dominiković, Denis Špoljarić, Tonči Valčić, Blaženko Lacković, Petar Metličić, Božidar Jović, Renato Sulić, Igor Vori i Goran Šprem, koji je ostao “zlatna rezerva”. A treba napomenuti i da Metličić i Kaleb prave alternacije za svoje pozicije nisu imali.
Nakon startnog šoka, ništa bolje nije krenulo ni u drugom kolu. S druge strane slabašna Saudijska Arabija u poluvremenu je vodila 10:8, što se u poluvremenu zbivalo u našoj svlačionici nikad nije “procurilo”, no Hrvatska je pobijedila s 25:18.
– Kod 9:12 progledali smo od straha. Pomislio sam kako bismo se vratili kući ako izgubimo – otkrio je Kaleb razloge preobrazbe.
U poluvremenu je ušao Šola na vrata, crvene kose potpuno je “začarao” suparnike. Onako golem, istrčao bi prema njima krateći im kut za udarac i skinuo im deset lopti. Červaru se vratila boja na lice. Vratilo se i raspoloženje, prije spavanja otišao sam sa Smajlagićem i legendarnim TV komentatorom Božom Sušecom, inače svojedobno i predsjednikom Hrvatskog rukometnog saveza, na čašicu razgovora.
– Pipe, što misliš koliko još pobjeda može ova momčad izboriti na prvenstvu – pitao je Božo.
– Pa sve – mirno je otpovrnuo Smajlagić.
Bio je to i prvi glasno izrečeni optimizam.
Inače, kada se birao izbornik za EP u Švedskoj, uvaženi Josip Ćos Milković, Zoran Gobac nije bio u fokusu. A baš je Zoki potpisao sve uspjehe i reprezentacije i svog kluba Zagreba. Kao koordinator za muški rukomet HRS-a u traženju novog izbornika pokazao je u Červara na iznenađenje svih.
– Znao sam da je Červar rukometni doktor znanosti – uvjeravao me.
Bilo je planirano da na Madeiru dođe tek za vikend, ali nakon lošeg starta zajedno s tajnikom Damirom Poljakom pojavio se već u srijedu. I dobro prodrmao društvo.
– Ovo je reprezentacija, nije to ničija privatna predstava. Indolentnost nekih igrača iritirajuća je. Nisam za rezove, već sam za mobilizaciju. Mora se znati tko je gazda u momčadi, a tko vodonoša. Červar je morao sa Smajlagićem čvrsto dogovoriti koncepciju i držati je, a ne da neki igrač s klupe vodi riječ – grmio je Gobac.
Iskusan i mudar kakav je, poimence nije htio prozivati prema van.
Balić je otkrio reakciju igrača: – Dogovorili smo se nakon Argentine da odigramo tako da se možemo pogledati u oči.
I stigli su ljepši dani. Olimpijski pobjednici Rusi bačeni su na koljena (28:26), njihov izbornik, legendarni Vladimir Maksimov toliko se zbog toga naljutio da nije došao na razgovor s novinarima. Loše su prošli i svjetski prvaci Francuzi, izgubili su 22:23, Ivano Balić dobio je bitku sa slavnim Jacksonom Richardsonom. Pero Metličić je pak donio svojim golom 30:29 protiv Mađara na rastanku s Madeirom. Bilo nam je žao što odlazimo, pobjede su donijele sjajnu atmosferu, vrijeme je bilo lijepo, u siječnju, prije odlaska okupali smo se u bazenu na vrhu hotela. Čekao nas je hladni Rio Maior. Ali dečki su ušli “u štos”, Pipe je rekao: “Imamo pravo gledati prema medalji.” Projurili smo pokraj 4. sa SP-a Egipta (29:23) i brončanih s EP-a Danaca (33:27). Hamletovske dvojbe nije bilo ni časa, bilo je samo – biti! Jedan francuski novinar ispričao mi je zgodu vezanu uz Šolu i Matoševića.
Vratari se sami mijenjali
– Šetali su parkom i Vlado je rekao Valteru neka on riješi Ruse, a Vlado će Francuze. No pretkraj dvoboja s Francuzima Vlado je upitao Valtera hoće li on dovršiti posao. Matošević je samo kimnuo. Bilo je puno udaraca sa šest metara, a Valter ih sjajno brani, objasnio je Šola Francuzu koji mu je začuđeno rekao: “Pa vi ste se sami mijenjali!” “Da, trener nam vjeruje”, odgovorili su mu naši golmani!
– Idemo na zlato, šapnuo mi je Lacković prije puta na samu završnicu u Lisabon.
Polufinale sa Španjolcima, osim po pobjedi, upamtio sam i po tome što sam tijekom utakmice popio lijek koji je držao tlak u zadanim okvirima. Bila je to utakmica s dva produžetka, trebalo je 80 minuta da se stigne do finala. Prvo 26:26, pa 31:31 i onda pobjeda 39:37. Na tu tekmu posebnim letom došlo je 130 naših navijača. Bila je to utakmica karijere Slavka Goluže, nadmetao se Keta s Enricom Masipom i na kraju, premda ozlijeđen, sretan otišao u svlačionicu. Nedjelja u Lisabonu okupana suncem nudila je finale s Nijemcima. Probudio me telefon, iz Ureda premijera javili su mi da je Ivica Račan s nekoliko ministara došao u Lisabon. Došli su i predsjednik HOO-a Zlatko Mateša i član MOO-a Tonči Vrdoljak.
– Nakon 60 minuta polufinala odlučio sam doći na finale, toliko sam bio siguran da ćemo igrati glavnu utakmicu – otkrio je premijer u druženju s igračima.
Sreo sam ga i u poluvremenu finala.
”Bit ćemo prvaci!”
I postali smo!
Bila je to skupina u kojoj je bilo olimpijskih pobjednika iz Atlante, ali tu su bili i dečki koji su nosili lampaš iz Švedske