Jesu li Barthes i Sartre danas neupotrebljivi?
Birokratske floskule i socrealistički ideali glavni su kriteriji Zaklade Kultura nova, tvrdi producentica Gordana Vnuk
I ove je godine, kao i lanjske, Eurokaz revoltiran odlukama Zaklade Kultura nova o financiranju te umjetničke organizacije koja je iz festivala prerasla u kazališni i umjetnički pokret koji ima brojne poklonike. I dok su lani eurokazovci organizirali odlično posjećenu tribinu u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, na kojoj su najavili da će se figurativno rečeno, javno spaliti i proglasiti svoje samoukidanje, ove su se godine ipak odlučili za protestno otvoreno pismo. A u tom su doista opsežnom pismu ponovno progovorili o praksi Zaklade Kultura nova koja im je ove godine ipak odobrila sredstva za redovan rad (radi se o domalo 12 tisuća eura), ali je odbila Eurokazovu prijavu za nekoliko njihovih programa kao što su to Eurokazova ljetna škola izvedbenih umjetnosti ili pak umjetničko istraživanje o fokusu i dosegu izvedbenog recipijenta.
Misteriozne sfinge
Eurokazovcima i dalje smeta, kao oni tvrde, proceduralno i ideološko postupanje Zaklade Kultura nova, mistifikacija oko članova njezina povjerenstva koje odlučuje o prijavama, ali i njihova obrazloženja s kojima itekako žele polemizirati i to javno. Smetaju im, kako ističu u svom pismu, i “poluznanstvene bahatosti i nesklapnosti Kulture nove”, za koju kao instituciju koja bi trebala brinuti o hrvatskoj nezavisnoj sceni, misle da spašava umjetničku suvremenost Hrvatske, te da je samim tim iznimno važna.
Zašto su onda napisali otvoreno i vrlo direktno, provokativno pismo Zakladi, ali i cijeloj javnosti, pitamo prvu damu Eurokaza i njegovu suosnivačicu Gordanu Vnuk koja je uz Branka Brezovca i Marka Milovca potpisala pismo koje su sami nazvali kronštatskim i mornarskim, aludirajući tako na početak Oktobarske revolucije.
– Da pojasnimo kontekst: Zaklada Kultura nova djeluje kao, možemo tako reći, paralelno ministarstvo o čijem financiranju u velikoj mjeri ovisi nezavisna scena. Nju je osnovala vlada RH. To nije privatna zaklada, to je javni novac. Zaklada, za razliku od Ministarstva kulture i Grada Zagreba koji financiraju programe, raspisuje natječaje i za stvari koje su neophodne da biste opstali kao organizacija, kao npr. za hladni pogon i plaće, a što je nama prošle godine bilo uskraćeno. Da se razumijemo, radi se o plaći od 4000 kn neto za jednog zaposlenika; to je maksimum što oni daju. Eurokaz je stoga prošle godine organizirao tribinu na koju se oni, prilično arogancarom načinom, nisu odazvali, a koja je nudila smiren razgovor o načinima funkcioniranja Zaklade. Postavili smo pitanja o njihovu pretjeranom ideološkom supstratu, nelogičnostima u postupku prijave, o načinu vrednovanja i bodovanja, sudjelovali smo i u javnoj raspravi o njihovu novom strateškom planu. Međutim, osim nekoliko kozmetičkih zahvata (prilično prozirnih), unatoč želje velikog dijela kulturne javnosti da u toj sferi dođe do promjena i suvislosti, nije se u sustavu Kulture nove promijenilo ništa bitno. Stoga smo ove godine napisali otvoreno pismo jer, iako smo dobili podršku za organizacijski razvoj (za dva manja programa smo nesuvislo odbijeni) držali smo, da se, zbog temeljne društvene odgovornosti, ne treba dati ušutkati dobivenim sredstvima i odbili smo se pritajiti u ime mirnije financijske budućnosti. Pismo je ekstenzivno, ima 11 stranica i precizna je analiza njihova obrazloženja. Može ga se pročitati na našem Facebooku i web-stranici. Obrazloženje Zaklade u našem slučaju ponavlja birokratske floskule koje su strukturirane gotovo identično za sve dobivene i odbijene, no započinje pohvalom Eurokazu, ali u nastavku, što je i najkomičnije, sadrži bespoštednu kritiku Eurokaza koje se ne bi postidjeli ni najotrovniji dušobrižnici socrealističkih ideala, a koji negiraju slobodu umjetnosti i njezinu nepristranost, pa ako treba i ciničku zluradost u stvarima dnevne politike, a ta je, nažalost, u trajnom fokusu interesa Zaklade. Recimo, tvrdi se da je Eurokaz staromodan jer se poziva na Barthesa i Sartrea, a ne čeprka neku moderniju misao (doista se pozivamo, ali tek u svom obrazloženju ovogodišnjeg programa, ne u svojim estetskim temeljima), no, ovako ili onako, ispada da su i ti filozofski bardovi egzistencijalizma i strukturalizma staromodni, zaostali u prošlom stoljeću i danas neupotrebljivi. Stečaj pameti – kaže Gordana Vnuk.
A jesu li u Eurokazu konačno saznali tko su članovi povjerenstva Zaklade koji odlučuju o programima?
– Imena članova povjerenstva su misteriozne sfinge i mogu se doznati, ako se baš hoće, tek mjesec dana nakon objave rezultata. Međutim, vi nikako ne možete dohvatiti tko je u tom šaroliko usmjerenom povjerenstvu zadužen za vaše područje i, samim tim, tko je, recimo stručnije, procjenjivao vašu prijavu i napisao obrazloženje jer ono vam se isporučuje nepotpisano, odnosno, štiti se kolektivnim tijelom i pismom (kao u dobra stara vremena). Povjerenstvo daje kvalifikacije/bodove izračunate na tri decimale (!) – a sve pod krinkom objektivnosti i transparentnosti. Zapravo se ne ocjenjuje izvrsnost ideja niti se uzima u obzir minuli rad i dosezi, već vaša retorička ili prijepisna umješnost, kako ćete svoj projekt prevaliti u birokratski jezik prijavnica. Stoga mi u pismu citiramo prof. emerita Nadeždu Čačinović koja je na prošlogodišnjoj tribini rekla: “Odbijamo konstrukciju prosuđivanja sa stotinkama i decimalama. Mi smo imenovani zbog svojih imena i iza tih imena stojimo, a za svoje prosudbe odgovaramo; dat ćemo ovima, a ne onima. To je bolje od prividne neutralnosti i natiskane objektivnosti. Zaklada nas tjera da mi lukavstvom smišljamo, dakle, retoričkom figurom pokušavamo nešto iznuditi i to zaista ne ide”, citirala je Gorana Vnuk profesoricu Čačinović.
Ali što je s drugim potencijalnim financijerima Eurokaza, primjerice Ministarstvom kulture i medija, ali i gradom Zagrebom u kojem se odvija najveći broj Eurokazovih programa, pitamo Gordanu Vnuk?
– U trenutku kada smo se 2013. transformirali iz festivala u produkcijsku kuću, tadašnja ministrica kulture Andrea Zlatar nam je odmah skinula 50% sredstava, a Grad Zagreb unutar sljedećih nekoliko godina skinuo nam je dotaciju za 80% te smo danas u kategoriji omanje kazališne grupe koja može dobiti novac tek za jedan ili dva projekta godišnje u reperima scenografske opreme sa stolom i dvije stolice, svakako pogodna za nehaj hrvatskih domova kulture, ali ne za prostore inovativnosti i scenskog rizika europskog nivoa – misli Gordana Vnuk koju pitamo i hoće li još izvoditi predstavu “Gilgameš” koja je bila silno hvaljena.
– Neizmjerno nam je drago da smo Eurokazovu glavnom suradniku Zlatku Buriću Kići koji u Brezovčevim “Glembajevima” nosi glavnu ulogu, i nedavno je ovjenčan europskim Ostnim za glumu, omogućili da režira i ostvari ovaj izvanserijski projekt koji po produkcijskoj zahtjevnosti teško da bi mogla izvesti institucionalna kazališta sa stotinu zaposlenih. Na žalost, kod nas je princip takav da se programska sredstva daju za produkciju, do premijere. Što će biti s izvedbama i tko će ih platiti, nikoga nije briga. Ipak, od Grada smo prošle godine prvi put, to je prevažna novina, dobili za postpremijerne izvedbe “Gilgameša” neki novac, ali se nije mislilo na ambicioznost izvedbe i njezin spektakularni raspon, pa se ta hvalevrijedna potpora svela na trećinu potrebna budžeta za nekoliko repriza. Tu predstavu stoga ne možemo obnoviti i igrati, a za njom postoji ozbiljna potreba javnosti – zaključuje Gordana Vnuk.
Okamenjene vrijednosti
A što Eurokaz priprema za ovu 2023. godinu i to kako na domaćem tako i na međunarodnom planu?
– Za nekoliko dana imamo premijeru Strindbergova “Mrtvačkog plesa” koji, prvi put za Eurokaz, režira jedan od hrvatskih najinteligentnijih redatelja Borna Baletić u čudesnom, a slabo poznatom prostoru palače Hrvatskog inženjerskog saveza u Berislavićevoj 6. Kao nastavak suradnje s kazalištem Vaba Lava iz Tallinna u Estoniji, koji smo prošle godine predstavili na našoj Eurijali s tri njihove produkcije, pripremamo veliki koprodukcijski projekt “Novi Sotona” koji spaja roman “Nevolje Novog Sotone” estonskog književnika Tammsaarea i dramu “Požar strasti” našega Josipa Kosora, a temom je sve aktualniji i to protiv svake naše volje. Kad je projekt koncipiran, Novi Sotona je bio relativno apstraktna figura, strogo metafizičke pozadine, a danas je on svima na jeziku i u trbuhu. Tu je na jesen i predstava temeljena na korespondenciji Krleže i nadrealiste Marka Ristića u osvit Drugog svjetskog rata. Bit će tu prepleta vitalističkih Krležinih “Simfonija” s automatizmom Ristićeve “Turpitude”. A u sklopu Eurijale dovest ćemo fascinantno inovativan teatar srednjoazijskih zemalja, dakle iz prostora koji se obično promatraju kao etnocentrični i egzotični. Umjetnost se i tamo razvija, ali hrvatska pamet stoji kad ima hrabrosti slistiti jednog Barthesa kao “okamenjenu vrijednost” – ističe Gordana Vnuk u ime Eurokaza.
Eurokaz priprema predstavu “Mrtvački ples” koju režira Borna Baletić, a koju će izvesti u palači Hrvatskog inženjerskog saveza u Berislavićevoj ulici