Hrvatska je zapravo cijelo vrijeme imala euro kao novac koji se samo zvao kuna
Najveći i najvažniji događaj nakon stvaranja Ekonomske unije zasigurno je formiranje Europske monetarne unije s eurom kao zajedničkom valutom. Jedanaest od tadašnjih 15 zemalja članica EU uvelo je euro 1999. godine. Kao gotovinski novac euro je počeo cirkulirati 2002. godine. Prije Hrvatske, 19 od 27 članica EU zamijenilo je nacionalu valutu eurom. Danska i Ujedinjeno kraljestvo dok je bilo dio EU imaju mogućnost priključenja eurozoni, odluče li se za to.
Uvođenje eura u Hrvatskoj također je jedan od najvažnijih događaja od proglašenja samostalnosti. Očekivanja od te valute u Hrvatskoj su velika. Nestajanje tečajnog rizika i troškova mjenjačkih poslova, stabilnost cijena i povećanje kreditnog rejtinga i slično rezultirat će hrvatskim gospodarskim rastom i ukupnim hrvatskim društvenim razvojem. Hrvatska je ušla u “klub” najbogatijih zemalja. Članica smo svih važnijih organizacija i integracija Zapadnog svijeta. Tako se promovirao euro. Euro je jedna od dvije vodeće svjetske valute. Euro je dobra valuta. Za naše pojmove, može se usporediti sa zlatom, iako je puno otporniji na špekulacije od zlata. Vrijednost i snaga suvremene valute proizlazi iz snage i efikasnosti gospodarstva. Suvremeni novac nema svoju unutarnju vrijednost, on je slika gospodarstva. Euro je slika europskog gospodarstva.
Najveći broj ljudi, prije svega, vidi funkciju novca kao platežnog sredstva i kao sredstva štednje. Ali novac je i najjači instrument ekonomske politike. Današnje društvo razvilo se na idustrijskoj revoluciji (izumima) i na novčanoj revoluciji. Ako je industrijska revolucija bila prvi uvjet, novčana je revolucija, koja je iznjedrila novac bez vlastite unutarnje vrijednosti, bila drugi uvjet koji je razvio svijet do točke gdje se danas nalazi. Bez ta dva uvjeta tog razvoja ne bi bilo.
Suvremeno gospodarstvo sastoji se od proizvodnog i novčanog sustava koji su neraskidivo povezani. Pametnom i konzistentnom ekonomskom politikom ta se dva sustava podupiru. Kako na svijetu ne postoje dva ista gospodarstva, tako jedna valuta ne može biti efikasna za različita gospodarstva. Svako gospodarstvo ima svoj novac. Na svjetskom tržištu susreću se valute različitih država i njihov odnos na tom tržištu pokazuje odnos efikasnosti država koje predstavljaju. Monetarna politika stvara prostor za razvoj, najefikasnija je zaštita domaće proizvodnje od strane konkurencije, ima instrumente koje služe kao automatski ili ugrađeni stabilizator nacionalnog gospodarstva i ima najsnažnije instrumente za zaustavljanje i izlaske iz kriza. Sve te funkcije trebala je obavljati kuna kao nacionalni novac u Hrvatskoj, ali nažalost nije to činila. Uz pomoć kune, tj. monetarne (i drugih ekonomskih) politika, Hrvatska je trebala ostvariti zadovoljavajući ekonomski rast i društvenih razvoj s kojim bi ušla u Europsku monetarnu uniju.
Optimalno valutno područje osnovni je okvir za uvođenje zajedničke valute. Optimalno valutno područje predstavlja grupu zemalja među kojima je fiksiran tečaj (područje s više valuta međusobno povezanih fiksnim deviznim tečajem), a prema ostatku svijeta vrijedi fleksibilni devizni tečaj, ili je uvedena zajednička valuta (područje sa zajedničkom valutom, kao što je to slučaj s eurom). Optimalnost se definira kriterijima teorije optimalnog valutnog područja koji uključuju mobilnost rada i drugih faktora proizvodnje, stupanj ekonomske otvorenosti, diversifikaciju u proizvodnji i potrošnji, izloženost simetričnim šokovima, fleksibilnost cijena i nadnica, sličnost u stopama inflacije, integraciju financijskog tržišta, fiskalnu integraciju i političku integraciju. Robert Mundel dobio je Nobelovu nagradu za teoriju optimalnog valutnog područja 1999. Većina prednosti i nedostataka uvođenja zajedničke valute varira između različitih zemalja članica valutnog područja, između malih i velikih zemalja, između razvijenih i manje razvijenih, između onih koje imaju veće stope tehnološkog razvoja i onih čija je stopa manja ili zemalja s relativno visokom inflacijom. Analize efekata uvođenja zajedničke valute trebaju se provoditi na razini svake zemlje pojedinačno.
Europska monetarna unija propisala je nominale kriterije koji je štite od prevelikih dugova nove članice: deficit, javni dug, inflaciju, dugoročne kamatne stope. Uz te kriterije, kako bi se ostvarivale koristi od eura, puno je važnije zadovoljavanje realnih kriterija.
Tečaj po kojem se kuna zamjenjuje za euro jedan je od najvažnijih realnih kriterija. Tečaj kune trebao je štititi hrvatsko gospodarstvo od strane konkurencije i stvoriti prostor za njegov razvoj prije ulaska u euro. Iz potpuno nerazumljivih razloga, tečaj koji je uspostavljen krajem 1993. godine bio je u korist strane, a na štetu hrvatske proizvodnje. Iako su štete takve politike bile više nego očite, hrvatska politika nije vidjela da je to potrebno mijenjati. To je jedan od glavnih razloga zašto hrvatsko gospodarstvo klizi prema dnu Europske unije. Prelaskom na euro ta se situacija cementira. Budući da je cijelo vrijeme tečaj kune bio gotovo fiksno vezan za euro, plus devizna klauzula, Hrvatska je zapravo cijelo vrijeme imala euro kao novac koji se samo zvao kuna. Za procjene utjecaja uvođenja eura na razvoj hrvatskog gospodarstva i društva najbolje mogu poslužiti analize razvoja Hrvatske proteklih dvadesetak godina. Vjerojatno osim privikavanja na manje iznose pri iskazivanju cijena ne bi bilo većih uzbuđenja prilikom prelaska na euro da se on nije uvodio u situaciji visoke inflacije.
Razvijenost Hrvatske kao drugi kriterij, mjereno na temelju BDP-a po stanovniku, trebala bi biti iznad razine prosjeka eurozone da bi Hrvatska automatizmom imala koristi od prelaska na euro. Kako je Hrvatska 50% ispod tog prosjeka, trebala bi stoga imati barem dvostruko veće stope rasta od eurozone. Proteklih desetak godina Hrvatska ne samo da nije imala veće nego je imala dvostruko manje stope rasta od prosjeka EU. Ubrzanje stope rasta dolazi iz ulaganja u istraživanje i razvoj. Međutim, mjereno udjelom ovog ulaganja u BDP, Hrvatska zaostaje za EU. Jedan realnih kriterija je i sličnost strukture gospodarstva sa strukturom drugih članica mjereno bruto dodanom vrijednosti po radniku po pojedinim sektorima. I prema ovom kriteriju Hrvatska zaostaje više nego dvostruko za prosjekom EU. Udio robnog izvoza u BDP-u pokazatelj je konkurentnosti nacionalnog gospodarstva. Izvozom najzdravije pribavljamo eure. Zemlja veličine Hrvatske bi trebala izvoziti preko 60% svoje proizvodnje, a taj postotak se sada kreće oko 40%. U realne kriterije spada i diverzifikacija proizvoda. Zbog stalne promjene potražnje na tržištu, veći broj proizvoda omogućuje da se pad potražnje za jednim proizvodom nadomjestiti drugim i tako sačuva stabilnost udjela na tržištu i stabilnost nacionalnog gospodarstva. Zemlja koja ima mali broj proizvoda suočena je s većim izazovima u situaciji promjene tržišne konjunkture. Problem se povećava zbog nedostatka nacionalne valute. Jedan od često spominjanih argumenata za uvođenje eura je i velika sličnost cikličnih kretanja između EU i hrvatskog gospodarstva. Ta sličnost je uistinu velika, što je i normalno jer najveći dio svoje suradnje sa svijetom Hrvatska obavlja s EU. Međutim ljuljanje, odnosno ciklusi gospodarstva EU događaju se na razini od 30 tisuća eura po stanovniku, a u Hrvatskoj na razini oko 14 tisuća. Ciklička kretanja gospodarstva, u nedostatku nacionalne valute, zahtijevaju fleksibilnost plaća kako bi se taj ciklus ublažio. Teško je u Hrvatskoj zamisliti tu fleksibilnost (naniže) kada su plaće u Hrvatskoj među najmanjim u EU. Stagnacija ili recesija u Hrvatskoj ne dovodi do smanjenja plaća nego do povećanja nezaposlenosti ili do iseljavanja. Također, teorija optimalnog valutnog
područja pretpostavlja mobilnost proizvodnih faktora, rada i kapitala među zemljama. Za sada je ta mobilnost nepovoljna za Hrvatsku: visokoobrazovani kadar odlazi iz Hrvatske, a zamjenjuje ga onaj manje kvalificirani iz inozemstva. Investicije koje dolaze u Hrvatsku u pravilu preuzimaju nacionalne resurse, a u manjoj mjeri stvaraju nove proizvodne kapacitete.
Euro je također promoviran kao zaštita od inflacije. Inflacija izvire iz strukture gospodarstva i ima različite uzroke, a iskazuje se u valuti kao povećanje cijena. Inflaciju ne zanima kako se valuta naziva. Ako postoji zajednička valuta, onda bi trebali trebali i gospodarstvo i inflacija u svim članicama eurozone biti jedinstveni. Sadašnji podaci o inflaciji u eurozoni to ne pokazuju. Inflacija se kreće od 6% do 17% u različitim zemljama. Različita inflacija znači i različite rizike za gospodarstvo i poslovanje, različite kamate pa samim tim i različite politike. To stavlja velike izazove pred kreatore europske monetarne (i ukupne) politike. Različite razine razvoja, različite inflacije, različite stope nezaposlenosti, različiti deficiti i javni dugovi, različito stanje u platnoj bilanci..., sve to zahtijeva i različite ekonomske politike. Na temelju kojih će i čijih indikatora EU kreirati ekonomsku politiku? Je li jedna politika dobra za sve? Tim više što su fiskalna i većina drugih ekonomskih politika u nadležnosti nacionalnih vlada, a ne EU. Uvođenjem eura odrekli smo se nacionalne valute, najjačeg instrumenta ekonomske politike, a još nije poznato kojim ćemo ga instrumenti zamijeniti. Koristi od zajedničke valute automatizmom pripadaju razvijenijim zemljama i onima koje se razvijaju brže od prosjeka, a troškovi i stagnacija onima koji se sporije razvijaju. Hrvatska spada u ovu drugu grupu. Odricanjem od kune i monetarne politike hrvatska razvojna politika našla se pred puno većim izazovima. Za promjenu tog položaja Hrvatskoj neće biti dovoljan novac iz EU fondova, nego joj je potrebna stručna, cjelovita i konzistentna vlastita strategija razvoja koja bi uključivala naše specifičnosti, “prirodne” zakonitosti funkcioniranja ekonomije i okvire koje postavlja EU. Takva li politika, uz to da ostali uvjeti budu zadovoljeni, mogla donijeti koristi od eura i poboljšanje standarda hrvatskih građana. Bez toga – teško. Također, uvođenje eura u vrijeme visoke inflacije nije ni ekonomski ni politički bila razumna odluka.
Zajedničkom valutom, eurom, upravlja Europska Centralna Banka (ECB). Europska monetarna unija ekonomski je, ali prije svega politički projekt kojim se nastoji jačati ujedinjenje Europe.
Međutim, od samog početka mnogi ekonomisti, osobito angloamerički, izražavaju ozbiljnu sumnju u dugoročnu opstojnost projekta euro. Također, neki od njih tvrde da monetarna unija nije nužna za uspješno funkcioniranje europske integracije, odnosno jedinstvenog europskog tržišta. Štoviše, euro može u budućnosti postati rizik za stabilnost i mir u Europi. Neki tvrde da je načinom uvođenja eura, kao zajedničke valute i kao dominantno ekonomskog instrumenta, politika pobijedila ekonomiju. Nametnuti kriteriji za zamjenu nacionalne valute eurom postat će prepreka političkom ujedinjenju Europe, a to je krajnji cilj osnivanja Europske unije.
Kritika načina uvođenja eura dolazi i od europskih ekonomista, koji tvrde da su kriteriji za ulazak u euro, prema Maastrichtskom sporazumu, preslabi i nedovoljni za dobro i dugoročno funkcioniranje europske monetarne unije. Politički pritisak za uvođenje eura i prije zadovoljavanja realnih kriterija nanosi nepopravljivu štetu učvršćivanju eura kao zajedničke valute. Kao potvrda ove tvrdnje mogu se navesti Grčka, Italija, Španjolska i Portugal.