Piše Mirko Galić

Za Srbiju je Kosovo postalo izgubljena stvar još u vrijeme dok se borila da “južnu pokrajinu” zadrži u svome sastavu, svim sredstvima, ako ne može lijepo. Poslije svih pokušaja i pogrešaka, teže je dokazati da joj je Kosovo “oteto” nego da ga je Srbija izgubila, najviše zbog represije nad tamošnjim Albancima; (o)tjerala ih je od sebe! Milovan Đilas se družio sa srpskim nacionalistima pa može biti pouzdani izvor kad u svome “Dnevniku” piše da je i Dobrica Ćosić “digao ruke od Kosova”. Ne bi se reklo da je cijenio barda srpskoga nacionalizma, bliži mu je bio Matija Bećković, ali je i kod njega zapažao stanoviti “pragmatizam” koji srpskoj politici konstantno nedostaje. Od Vuka Karadžića do Aleksandra Vučića nacija stoji visoko na listi prioriteta, a demokracija pri začelju. Usklađivanje ne ide lako. Juridički se može raspravljati o tome koliko je odcjepljenje “južne pokrajine” izvedeno po svim međunarodnim pravnim i političkim standardima. Konačni zaključci ne idu na štetu Kosova. Može se i politički raspravljati o tome je li Srbija mogla zadržati Kosovo da nije koristila kriva sredstva. Slobodan Milošević predstavlja vrhunac i kraj gaženja ljudskih, političkih i nacionalnih prava kosovskih Albanaca; njegovi nasljednici nisu bili ništa uspješniji u diplomatskoj borbi koju su vodili s figom u džepu. Sve dosad nisu bili ni na razini Dobrice Ćosića da prihvate realnosti na Kosovu. Šuška se da je Aleksandar Vučić spreman na povijesni kompromis s kosovskim Albancima, ako ga ne pokoleba podrška koju je neočekivano dobio iz Hrvatske. Zoran Milanović je preko Kosova još jednom ušao u ring nezaštićene glave; njegov ministar Arsen Bauk – koji sve više odskače od jedne umorne i zamorne politike – preporučuje mu da angažira prevoditelja, da svi dobro razumiju što govori. Predsjednik ga je poslušao i angažirao sam sebe, za tumača vlastitih misli.

Rekao je, u dodatku, nekoliko stvari koje ni njegov rival Andrej Plenković ne bi drukčije rekao: da iz “rusko-srpske romance” Srbija može izići kao prevarena ljubavnica; da će morati “kad-tad” priznati Kosovo i promijeniti “neke stvari”, da bi bila dobrodošla na Zapadu; da Srbija nije dobrovoljno “dala” Kosovo, nego ga je izgubila u ratu; da njegovi prijatelji s Kosova moraju formirati zajednicu srpskih općina, da budu vjerni svojim obvezama i obećanjima. Je li predsjednik države sam zaključio da mora misliti tko ga hvali, a tko napada, ako pomišlja na drugi mandat? Što god dalje bilo, Hrvatska neće o tome odlučivati. Srbija je izgubila Kosovo jer nema kapaciteta da upravlja svojom bivšom pokrajinom. To je konačni rezultat jedne teške borbe u kojoj je i Kosovo izgubilo Srbiju. Najgore je imati susjeda za protivnika. U jednoj državi teško je moglo biti mjesta za dva naroda, sukobljena do same srži, a da to ne bude neka nova nemoguća federacija, koja bi, vjerojatno, teže funkcionirala nego što su Srbija i Kosovo međusobno funkcionirali u jugoslavenskoj federaciji. Što bi za Srbiju bilo bolje osim mirnoga razlaza, koji će Srbima osigurati da na Kosovu budu sigurni i ravnopravni, i kao građani i kao nacionalna zajednica, i da srpska povijesna baština bude posebno zaštićena. Ni za Kosovo ne bi bilo dobro da prema Srbiji podigne kineski zid, i da prema Srbima potiče novu mržnju, i da osjeća iste animozitete sa srpske strane. Za mjerenje mržnje ne postoji sigurna vaga, pa da se odredi koji se narodi najviše mrze. Za Hrvate je pozitivno da nisu na čelu takve ljestvice. Pitanje Kosone, va za Hrvatsku je riješeno priznanjem druge albanske države s kojom Hrvatska ima dobre, ako ne i privilegirane odnose. Iz Zagreba ne bi trebali podgrijavati mišljenje da podržavaju Kosovo da oslabe Srbiju, ni sumnje o tome je li kosovska država nastala regularno i legalno ili je Kosovo “oteto” Srbiji. Nije lako razumjeti zašto je Zoran Milanović potegao to pitanje koje iritira kosovske Albance, zavarava Srbe i na Kosovu i izvan Kosova, a ne pomaže ni Aleksandru Vučiću, ako je stvarno uzeo pero u ruke. Za Srbiju, Kosovo je živa rana na koju su Srbi stoljećima umjesto obloga stavljali sol. Srbe i Albance dijeli previše elemenata koji definiraju jednu naciju da bi mogli skladno živjeti u istoj državi. Srbi i Albanci govore dva sasvim različita jezika, prakticiraju različite religije, ne pišu na istome pismu, baštine različitu kulturu, imaju dva mentaliteta. Njihovi kultni pisci, Miodrag Bulatović i Ismail Kadare, ne mogu se složiti ni o tome koji narod više mrzi drugi, i dokle sežu granice uzajamne nepodnošljivosti. Elite se između sebe ne mogu složiti koji je narod stariji, koji je prvi naselio Balkan, koji se Turcima opirao, a koji je s njima kolaborirao, tko je koliko bio uz komuniste a koliko uz naciste. Povijest je minsko polje, opterećeno mitovima, koje je teško razminirati. Srbi su stoljećima razvijali mit o Kosovu, uglavnom na svoju štetu, jer su privid nametali umjesto suštine, a krivotvorine umjesto istine. Nema dokaza da je velika bitka trajala dulje od 10 sati, tvrdi albanski pisac na osnovi vlastitih istraživanja, ni da srpski car nije ubijen poslije bitke, kao rob, ni da je turski sultan poginuo u bitci, ni da su poražene Srbe oplakivala i zvona pariške katedrale Notre-Dame. Srbi su od Kosova uspješno stvorili mit, a od poraza ne mogu stvoriti pobjedu. Na Kosovu je napeto, srećom, bez većih sukoba i žrtava u ljudstvu, dok su tamo međunarodne snage. Srbija pati možda i više od Kosova na međunarodnom statusu države, koja je i dalje pod svim sumnjama, i na moralu nacije, koja ne zna što je čeka ni u skoroj budućnosti. I zato iz zapadnoga susjedstva ne bi trebalo vraćati stvari na početak, i u jednoj rečenici davati za pravo Srbima, da im je Kosovo “oteto”, a u drugoj Albancima, da priznanje njihove države na Kosovu nije upitno, poslije svega. Kad se Kosovo dovede u vezu sa zbivanjima u Ukrajini, to propagandno ide u korist Rusa, a politički na štetu Ukrajinaca. Svaki je narod kovač svoje (ne)sreće. Srpska elita brinula se više za naciju nego za njezinu budućnost; sad su na ranžirnome kolodvoru povijesti. Učeni Vasa Čubrilović među prvima je shvatio da Srbi i Albanci ne mogu živjeti u istoj državi; s tim uvjerenjem, zastupao je opasan plan da se Albance iseli ili protjera, da Kosovo i Metohija mogu biti srpski! Slobodan Milošević, uz masovnu podršku srpskih nacionalista, pokušao je njegov program provesti u djelo, i na Kosovu slomio zube. Rusija je bila preslaba da ga zaštiti od njegove velikosrpske megalomanije, a Zapad je, nakon grešaka u Hrvatskoj i u BiH, bio u stanju bombardirati Srbiju da je spriječi da izvrši genocid na Kosovu. Srbi su jednom poraženi na Kosovu a da nisu spriječili najezdu otomanske vojske prema Europi; poraženi su i drugi put, šest stoljeća kasnije, kad su povjerovali da će im sila donijeti sreću. Izgubili su i drugu bitku, ovaj put stvarnu, koja je završena porazom projekta o jedinstvenoj srpskoj državi. Srbija se morala povući s Kosova, izgubila je svoju nekadašnju pokrajinu, dosta i vlastitom krivnjom; otad je Kosovo za nju čardak ni na nebu ni na zemlji. Mit je uzimala za realnost, pa joj ostaje samo mit, dok negira realnost. Lucidni Đilas bilježi kako su vodeći srpski nacionalisti, Matija Bećković i društvo, vjerovali da će im Milošević vratiti više od Kosova. Nauštrb demokracije i ljudskih prava, srpska elita – kako bilježi najpoznatiji Titov disident – podržavala je nekritički Miloševića; što su sijali, sada žanju.

UBeogradu su, i u političkim i u intelektualnim krugovima, kasno shvatili da ne mogu zadržati Kosovo ni silom ni represijom. Najmanje tako. Nisu se pomirili s gubitkom svoje južne pokrajine, u uvjerenju da je Kosovo i Metohija kolijevka svekolike srpske povijesti, i da bi odustajanje od toga dijela nacionalnog bića lišilo Srbe statusa povijesnoga naroda. Srbi su dugo zanemarivali da na Kosovu nisu sami. U prvoj Jugoslaviji, Albanci su živjeli u neravnopravnosti sa Srbima, iz tog su doba pokupili mnoge ožiljke iz kojih se razvijao njihov otpor prema srpskoj hegemoniji i Srbima kao narodu. U drugoj Jugoslaviji uživali su puno veću ravnopravnost; iz kuta Srbije, bili su povlašteni jer im je Tito dao autonomiju, na koju je Slobodan Milošević nasrnuo kao bik na crveno; produbio je jaz s Albancima i opteretio srpsku politiku da traži kvadraturu kosovskoga kruga, ne videći da to ne može napraviti bez Albanaca, ni na njihov račun. S nerealnim pretenzijama, Srbija nije riješila “problem Kosova” do dana današnjega. Neće joj pomoći ni Zoran Milanović, pružajući joj na 24 sata slamčicu spasa, koju je, shvativši da je otišao predaleko, sam povukao. Lijepo zaključuje Milovan Đilas: “S Albancima se ne može vladati, niti ih ugušiti”. Dobrica Ćosić bio mu je bliži s mrvicom pragmatizma, a Matija Bećković jako daleko sa svojim “romantičarsko-mitološkim pristupom”. Mitsko i političko isprepleću se i kod svjedoka svršene kosovske drame, kamoli neće kod aktera tamošnje potencijalne tragedije. Kosovo nije do kraja dovršeni projekt da se o njemu ne bi još moglo govoriti; ali, ne u krivo vrijeme ni na krivi način, i ne tako da se pitanje kosovske države vraća na početak, nego da se ubrzaju rješenja, koja su još preostala, da se odnosi Srbije i Kosova dovedu u normalu. Na Hrvatskoj nije da likuje što je Srbija okljaštrena bez nekadašnje “južne pokrajine”; stvari se mogu gledati i iz druge perspektive, da je Srbija – riješivši se Kosova kao tereta, i u nacionalnoj svijesti, i u međunarodnim odnosima - olakšala sebi budućnost. Moći će u Europu, ako se za to odlučila. Ako je Aleksandar Vučić bio spreman na to da mu ostrašćeni srpski nacionalisti odsijeku ruku, ako bi njome potpisao bilo kakav akt o priznanju Kosova, u tome bi mu trebalo pomoći, i iz Bruxellesa, i iz Zagreba. Hrvatskoj treba stabilna Srbija, okrenuta Europi, a ne susjed koji svoje probleme prenosi na susjeda. Neka su pitanja s Kosovom u vezi još u zraku, neriješena. Najprije, Albanci su jedini narod u Europi koji živi u dvije svoje, albanske države. Mađari su poslije Trianona raspršeni po Slovačkoj, Rumunjskoj, Jugoslaviji, kasnije Srbiji i Hrvatskoj; Mađari imaju jednu nacionalnu državu, koju njezini vođe proširuju na kartama, da bi oni ispali veći Mađari nego što mogu biti; izvan Mađarske su manjina. Unutar Europske unije granice su i čvrste, ne bi se mogle mijenjati bez velike drame, i propusne, ljudi, robe i ideje kreću se bez zastoja. Dvije albanske države još su daleko od Europe da se ne može reći kako će usklađivati svoje odnose, integracijom u Europu, koja će biti istodobno njihovo ujedinjenje, ili ujedinjenjem prije integracije, što bi moglo izazvati probleme kod susjeda. Na jedan način u Srbiji, koja iskazuje strah od Velike Albanije, na drugi način u Makedoniji, gdje Albanci mogu lako prijeći od elementa ravnoteže u izvorište nestabilnosti, a na treći način u Crnoj Gori, gdje drže neku ravnotežu između Crnogoraca i (tamošnjih) Srba. Ima razloga misliti na Kosovo, ali s pozitivne strane. Na Balkanu su Albanci poslije Srba najvažnija nacija, zato što su geografski u Europi, i prenose svoje probleme na Europu, a politički nisu unutar Europe, da u njezinim institucijama rješavaju svoje prijepore. Srbi nisu znali naći izlaz iz Jugoslavije, misleći da je kucnuo čas da se nakon raspada Titove federacije ujedine u istoj državi. Da nisu nezasluženo, i nepravedno, nagrađeni u BiH, u ratu za Veliku Srbiju izgubili bi na svim bojištima. Albanci su na Kosovu dobili više nego ijedan drugi narod iz sastava bivše Jugoslavije: dobili su državu koju nikad nisu imali. Hrvati su živjeli u različitim državama, svojim i tuđim, mogu se hvaliti dugom poviješću od stoljeća sedmog, ali su pravu svoju državu dobili s Franjom Tuđmanom, nakon raspada jugoslavenske federacije. U staroj Jugoslaviji, do formiranja Mačekove Banovine Hrvatske, Hrvatska je jedno vrijeme postojala u imenu Kraljevi

a onda je i otuda iščezla; u Titovoj Jugoslaviji, Hrvatska se nalazila u širokome rasponu od centralizma u početku do federalizma na kraju. Tako se kretalo i ustavno uređenje; republike su postale suverene u mnogim državnim pitanjima, dobivale su na važnosti, na račun središnje države, sve do toga da su – na konsternaciju najvećega naroda – izborile pravo na odcjepljenje. S posljednjim jugoslavenskim ustavom, republičke su se države mogle odvojiti od Jugoslavije; sve drugo ovisilo je o međunarodnim okolnostima, puno više nego o unutrašnjem odnosu snaga. Srbija je teško podnosila da su njezine dvije autonomne pokrajine, osobito južna, gdje su prevladavali Albanci, uživale status malih republika. Kosovo i Vojvodina nisu morali Srbiju za sve pitati, imali su široku autonomiju, Kosovo i u korištenju sredstava koja su se masovno slijevala iz Slovenije i Hrvatske na račun nerazvijenosti južne pokrajine. Vojvodina je nosila mnoge prednosti iz doba K.u.K monarhije: i u gospodarstvu, i u politici, i u kulturi, bila je po svim elementima iznad jugoslavenskoga prosjeka i znatno iznad prosjeka Srbije. Iako je u nacionalnom pogledu bila šarena kao leopardova koža, djelovala je pitomo, nije u njoj bilo nikakvih međunacionalnih trvenja, sve dok se nisu umiješali Miloševićevi trabanti tipa Vojislava Šešelja: što protjerivanjem, što naseljavanjem u sklopu treće “seobe naroda”, promijenili su biće Vojvodine.

Nakon toga, Vojvodina nije više što je bila. Na Kosovu je demografija diktirala politiku; Albanci su u prvoj godini nakon Titove smrti ustali protiv poretka koji ih je dotad branio. Analize CIA-e najavljivale su da će raspad Jugoslavije početi od Kosova; možda se američki analitičari i nisu sasvim prevarili, jer je Titov sistem bez Tita tamo najprije pokazao svoju ranjivost. Slovenci i Hrvati mogu umišljati da su oni razbili Jugoslaviju; povijesno gledano, nije to netočno; iz političkoga kuta, Jugoslaviju su razbili Srbi, jer su htjeli svi u jednu državu, a prije zapadnih republika u tome ih je spriječila južna pokrajina, kad se pred srpskom agresijom postavila kao jež. Na Kosovu je pucala i Srbija, ne samo Jugoslavija. Analogija između Kosova i Krima lako zavede, ili odvede na krivi pravac; uz Krim nisu toliko vezani ni Rusi ni Ukrajinci, koliko su vezani Tatari, koji su, uz Kozake, obilježili znatan dio ukrajinske povijesti. Kad je Ukrajinac Hruščov vraćao Krim u sastav Ukrajine, dao je nešto Rusiji, da ne bude na gubitku. Putin bi i ovce i novce. Kako će se rasplesti budući status Krima, o tome je neprilično, u neku ruku i nepristojno govoriti, dok Rusi divljački “operiraju” po Ukrajini. U “maršu na Zapad”, Putin je prošao Sudete, on je pred Poljskom, da bi mu se smjelo priznavati pravo na Krim, u vidu buduće nagrade za agresiju. Između agresora i žrtve, Hrvatska bi iznevjerila sebe kad bi se krivo svrstala. Našoj vlasti dobro dođe svaka neodmjerena ili nepromišljena izjava Zorana Milanovića, da pokrije, ili prikrije, svoje unutrašnje grijehe. U pravoj pravnoj državi vladajuća bi se stranka našla u problemima da joj otkriju veze između kriminala i vlasti; u ozbiljnoj demokraciji, oporba bi došla na svoje da dobije na pladnju nove podatke o tome kako funkcionira (stranačka) država. Vjerojatno se ni s tim otkrićima ništa neće promijeniti u državi koju vlast hvali više od naroda; predsjednik će i dalje moći lajati na Mjesec, a u zemlji će mu karavane prolaziti, dok on odvraća pažnju od pravih problema pravne države. Obećao je biti pravobranitelj građana; mogao bi biti i zaštitnik države. A on se sve više pretvara u političkog zabavljača, koji služi kao dobar alibi HDZ-u da može suvereno vladati, iako tri četvrtine građana vide da ne vodi zemlju u dobrome pravcu. A.P. može kanalizirati javni i politički interes na to što šef države govori, a ne što Vlada radi.