Masovnih pucnjava u SAD-u

Od 1998. godine gotovo dvije petine svih masovnih pucnjava diljem svijeta dogodile su se u Sjedinjenim Državama, iako na tu zemlju otpada tek 4% stanovništva. Masovne pucnjave uključuju sve situacije u kojima su ustrijeljene najmanje četiri osobe, uključujući ranjene i ubijene, a ne računajući eventualno ustrijeljenog napadača. Kada se nedavno novinarka The New York Timesa Amanda Taub pitala zašto su te pucnjave toliko česte u SAD-u, istaknula je da je jedan autor nedavno postavio novu tezu na koju prije nije naišla – u članku za globalno poznati magazin Foreign Affairs u ljeto 2022. sociolog Paul Hirschfield sa sveučilišta Rutgers napisao je da mnoge zemlje imaju više stope ubojstava od SAD-a, ali imaju i manji broj masovnih pucnjava. Ovaj sociolog bavi se specifičnim tipom masovnih pucnjava – ne sukobima bandi, već onima koje počini ubojica koji djeluje kao vuk samotnjak. Hirschfield je u članku za Foreign Affairs istaknuo kako po njemu tri stupa – motivacija, prilika te izostanak zadrške – utječu na taj fenomen, a da američkoj posebnosti, uz mnogo oružja na ulicama, u tom pogledu posebno pridonosi nesputani individualizam koji njeguje američko društvo kada ga se uspoređuje, primjerice, s Latinskom Amerikom. U razgovoru za Večernji list Hirschfield objašnjava svoju tezu.

Objasnite nam tezu iz članka u Foreign Affairsu. Zašto je više masovnih pucnjava u Sjedinjenim Državama nego u Latinskoj Americi iako se u Latinskoj Americi događa više ubojstava vatrenim oružjem?

Mislim da je to komplicirano pitanje. Najprije, te su masovne pucnjave ekstremno rijetke i zahtijevaju istodobnu prisutnost vrlo neobičnih ljudi i okolnosti. Potreban je netko tko ima motivaciju da izvede takvu akciju, netko tko ima sredstva ili priliku te je potreban i izostanak zadrške, odnosno ljudi koji bi to mogli spriječiti. Moraju se poklopiti ta tri faktora, a neki su neobičniji nego drugi. Možda je i najneobičniji faktor ozbiljna motivacija za počinjenje takvog čina, zbog koje ga počinitelj ne samo zamišlja već ga i planira. Ljudi koji počine takav čin obično su muškarci, samotnjaci puni zabluda, ogorčenosti, inata. Obično nose vrlo snažnu i neobičnu ozlojeđenost, nekada protiv grupe, kao što to rade bijeli supremacisti, ili pak protiv amorfne skupine ljudi koja ih je isključila. Nije toliko neuobičajeno imati takve osjećaje, ali ljudi koji se odlučuju na napade obično su samotnjaci, uvrijeđeni izopćenici kako ih često zovemo, a u tekstu pišem o tome kako postoji poseban tip samotnjaka koji je tipičniji za Ameriku nego za druga mjesta. U drugim državama, iako postoje ogorčeni ljudi i u zemljama, primjerice, Latinske Amerike, oni će rjeđe sami sebe vidjeti kroz prizmu “ja protiv ostatka svijeta”. To je djelomično zato što su ljudi u tim zemljama prije svega rjeđe samotnjaci, ali i zato što sami sebe rjeđe vide kao potpuno izolirane. Ljudi su više uključeni u mreže utemeljene na krvnom srodstvu, a to