Ako mislite da je nasilnik koji je u stanju šutnuti ljudsku glavu kao da je lopta spreman i ubiti, zdrav ste čovjek

Bilo je rano predvečerje u središtu Zagreba. U ona davna vremena, prije korone i potresa. Ne znam ima li danas više uopće takve živosti i vreve na gradskim ulicama. Nas dvoje bili smo u autu, na povratku s posla, ispred crvenog na semaforu, na uglu Savske i Vukovarske. S desne strane popularna pivnica, s lijeve užurbanost tramvajske stanice. Uglavnom, sve puno ljudi, pješaka i vozača.

Odjednom, pred nama, na zebri, nasilje. Ne tučnjava, nego premlaćivanje. Dvojica starijih i jačih udarala su jednog mlađeg i slabijeg. Srušili su ga na asfalt i izudarali nogama gdje god su stigli. Pobjegli su, odnosno nastavili svojim putem prije nego što sam se stigao umiješati. Onaj treći ostao je ležati. Ali ne bih znao reći koliko je sekundi trajala moja ukočenost i zaprepaštenost prije negoli sam uopće stigao pomisliti da izađem iz auta. Ne znam tko je još prišao nokautiranom mladiću, osim mene i moje suputnice. Dvoje-troje najviše. U glavi mi je slika putnika iz zaustavljenog tramvaja koji mirno sjede i gledaju. U međuvremenu se upalilo zeleno i vozači iza nas počeli su trubiti. Volim misliti da nisu vidjeli što se ispred nas upravo dogodilo.

Pomogli smo ošamućenom dečku da ustane i dođe do trotoara. Onda sam uklonio svoj auto, koji je zaustavio promet. Brzo je stigla i policija. Ali, prije njih i jedan civil, poslije nam je rekao da je u ratu bio specijalac, a bile su to još godine koje bismo smjeli nazvati poslijeratnima. Pitao nas je u kojem su smjeru otišli napadači i udaljio se.

Mladić je došao k sebi i dao izjavu policiji. Ni mi nismo bježali od svjedočenja. Trajalo je to deset, petnaest, možda dvadeset minuta. A onda se vratio onaj specijalac u civilu i priveo napadače policiji. Pokupio ih je u obližnjem kafiću. Tamo negdje iza Zagrepčanke. Srećom, kad su nas pitali jesu li to ta dvojica nasilnika, prva se javila moja suputnica i potvrdila sa stopostotnom sigurnošću da su to oni. Kažem srećom, jer ja bih se kolebao. Naime, pred nama su bila dva sasvim pristojno odjevena i naoko sasvim obična i normalna mlada muškarca, a na nogama su obojica imala neke sasvim obične cipele za hodanje gradom. Možda čak i malo šminkerske, kao za večernji izlazak. A u mojoj se glavi vrtio vrlo jasno upamćen prizor kako u mladićevo tijelo i glavu udaraju čizme, vojničke ili slične vojničkima. Da me je policijska ophodnja prije stigla pitati kako su točno izgledali napadači, inzistirao bih na tim čizmama. I nije mi bilo jasno kad su se i gdje stigli preobuti.

Kažem, godine su bile poslijeratne i vjerojatno sam bio pod dojmom grozomornog prizora ovjekovječenog na čuvenoj fotografiji slavnog fotoreportera Rona Haviva iz istočne Bosne 1992. godine. Na njoj pripadnici srpskih paravojnih postrojbi, arkanovaca ili nekih takvih zlikovaca, nogama u vojničkim čizmama udaraju civila koji leži na cesti.

Do tada sam takav način premlaćivanja, cipelarenje, vidio samo u filmovima. Vidjeti takvo što uživo, i to još u središtu grada, nasred prometne ulice, u meni je očito izazvalo šok koji me učinio nepouzdanim svjedokom. Moj je mozak na noge koje udaraju tijelo i glavu mladića koji leži na asfaltu navukao čizme kao simbol sile koja gazi. Ne znam što bi drugo mene moglo pretvoriti u tako raspomamljenu zvijer od čovjeka da udarim nogom nečiju glavu kao da šutiram loptu, osim krajnje panike i straha za vlastiti ili tuđi život.

Sve mi je to prolazilo kroz glavu dok sam čitao novinske izvještaje o napadu trojice nasilnika na pripadnika HGSS-a i ljude koji su mu priskočili u pomoć, među kojima je bila i jedna žena. Bio sam, kao vjerojatno i većina vas, skandaliziran činjenicom da je policija nasilnike odmah nakon privođenja i ispitivanja pustila na slobodu, a njihov napad okarakterizirala kao prekršaj remećenja javnog reda i mira. Opet, imajući vlastito iskustvo nepouzdanosti svjedoka u šoku – a svaki bi normalan čovjek samim takvim prizorom, kamoli još i kao meta takvog napada, trebao biti šokiran – imao sam razloge za sumnju i pomisao nije li se možda, kako to već na društvenim mrežama biva, olako i prerano, bez pravih i pouzdanih činjenica, sručio bijes javnosti na policiju. Uz to, gonjeni kriterijem senzacionalnosti, naši mediji nisu jednom šamar napuhali do premlaćivanja.

Premda, bilo je tu mnogo muljanja i petljanja. Najprije dvodnevna šutnja policije, pa onda činjenica da incident nisu ni prijavili lokalnom uredu državnog odvjetništva, kao i licitiranje težinom nanesenih ozljeda. Međutim, upravo dok ovo pišem, u javnost je iscurila i snimka nadzornih kamera.

Čitajući članke, bio sam zamišljao da se sve događalo na već opustjelom skijalištu, dok su se svi sportaši koji su se tog dana tamo natjecali i građani rekreativci već maknuli sa snijega na toplo. Međutim, na snimci se vidi vreva gotovo kao one zagrebačke večeri na uglu Savske i Vukovarske. To znači da su trojica nasilnika taj epitet zaslužila već i činjenicom što su na snježnoj stazi divljali svojim BMW-om dok je ona još bila puna ljudi. Snimka, odnosno onaj isječak od trideset sekundi koji se pojavio na portalima, nije jasna. Nadzorna je to, a ne filmska kamera. Pa ipak, jasno se vidi trenutak kada jedan od nasilnika zamahuje i vjerojatno pogađa nogom glavu ili tijelo neke osobe koja već srušena leži na snijegu.

Je li činjenica što su nasilnici sportaši koji se bave vrlo nasilnim borilačkim sportom, u kojem se udara i prima udarce nogama, za njih olakotna ili otežavajuća okolnost? Da vam pravo kažem, uopće me ne zanima. Čovjek koji je spreman nogom šutnuti ljudsku glavu kao da je lopta, k tomu još mlad čovjek u naponu snage, svjestan, ako ima imalo mozga, svoje snage i istreniranosti, spreman je ubiti.

Razlog za brigu i nesigurnost je i to što imamo tako snažan instinkt ne vjerovati policiji. Ovim bi se slučajem trebao ozbiljno pozabaviti i ministar unutarnjih poslova. Ali, vjerujemo li njemu, nakon svih optužbi i očitih prikrivanja i relativiziranja nasilja na koje je, pod pritiskom politike, i to europske, bila poticana hrvatska policija u obračunima s migrantima na hrvatskim granicama?

Ne, niste mekušac, nego zdrav čovjek ako ste zgroženi i gnjevni već i zbog sumnje da se nasilnike spremne šutirati ljudske glave tretira samo kao počinitelje običnog prekršaja.

prijatelj.• Bolest je u sistemu koji nam nije