Piše Mateja Šobak

Dobar dan, može. I “bok” je u redu. Proći će i “hvaljen Isus”. Ali pozdravite li stanovnika Donje Stubice s “buna”, lice će mu se ozariti, smiješak razvući od uha do uha, čak ćete primijetiti, zagledate li se dovoljno, kako mu se stas uspravlja, ramena podižu, prsa nadimaju. A onda će glasno odgovoriti:

– Traje!

Nije to ništa neuobičajeno, objašnjava nam gradonačelnik Donje Stubice Nikola Gospočić, pravnik i, kako sam za sebe kaže, zaljubljenik u sport i stare drvene zagorske kuće. Hiže, budimo precizni, i to onakve u kakvima je prije 450 godina kovana najpoznatija povijesna borba za pravicu – Seljačka buna. Reći će neki, pa nije u hižama, pod lipom su se dogovarali “kmeti” kako vlastelu svrgnuti, i to nedjeljom, nakon što su u obližnjoj crkvi poslušali riječ Božju za taj tjedan. Realnost je pak da točnu lokaciju dizanja bunta pod vodstvom prkosnog Matije Gupca nećemo nikada ni doznati. Ne znamo ni kako je taj čovjek, čije ime danas nosi najveći broj hrvatskih ulica, izgledao, gdje je živio, je li se ženio, što je volio jesti. Znamo samo da je vjerojatno volio gemišt jer u posjedu je imao jedan manji vinograd. A i u Hižakovcu, za razliku od monumentalnog spomenika Antuna Augustinčića kod muzeja u Gornjoj Stubici, gdje šest i pol metara visoki Gubec raširenih ruku gleda svoj kraj, narodski heroj Matija, ovog puta u drvenoj izvedbi, prikazan je s litrenkom. Stoji on ondje kod svoje kućice, gotovo je veći od nje.

– Ma nije, zapravo, taman je toliki da stane pod strehu da po njemu ne pada kiša – smije se gradonačelnik Gospočić pa nam objašnjava da Gupčeva kuća nije, zapravo, Gupčeva kuća. Gdje je u Hižakovcu njegova hiža, ne može se detektirati jer su se sve kućice koje su (g)rađene u 16. stoljeću raspale.

Pa čija je onda hiža Gupčeva hiža? – Napravili su je mještani Hižakovca, upravo u spomen na Gupca. Ona je sad stara dvadesetak godina, a posljednjih 15-ak otvorena je 24 sata dnevno i svaki putnik namjernik može je posjetiti, ući u nju. A bilo ih je itekako, na šestoj smo knjizi dojmova, jer pet je već ispisano! I znate kaj još? Sve te godine nikad ništa iz nje nije nestalo niti je itko išta razbio! Ni tanjur ni prozor, baš ništa – o kućici u Hižakovcu od svega nekoliko kvadrata, okruženoj poljem kukuruza, govori nam gradonačelnik Donje Stubice.

A što je s Gupcima, pitamo. Koliko ih danas ima u Stubici?

– Nijedan – snuždio nam se gradonačelnik, a mi se okrenuli statistici. Popis stanovništva zaista je, prema Gupcima, nemilosrdan. Ima ih manje od deset u Hrvatskoj ili, preciznije, samo su četiri kućanstva Gubec u Lijepoj Našoj, sva oko Varaždina, grada iz kojeg je stigla pomoć vlasteli za konačni slom kmetova u četverosatnoj bitki kod Stubice. Ironično možda, ali tako je. A ima li Matija Gubec živih rođaka koji se možda sad prezivaju drukčije?

– Nema. Uvijek je moguće da je rodbinski vezan s ljudima koji danas žive u Hižakovcu. Crkvene knjige tijekom godina imale su određeni niz Gubeca, ali koliko znamo, loza ne postoji – kolika je mogućnost da je barem jedan od niti sto današnjih stanovnika rodnog mjesta Matije Gupca njegov direktan potomak, objašnjava nam gradonačelnik Gospočić.

Nema se onda ni tko buniti? – A nije baš tak! – uskače odmah prvi čovjek Donje Stubice. Pa bune li se protiv njega, pitamo. – Uvijek postoje bune, ali nisu nikad tako opsežne. To je valjda u genima – smije se gradonačelnik u drugom mandatu, koji je na prošlim